Smeštaj vijetnamskih radnika Linglonga u Zrenjaninu
Smeštaj vijetnamskih radnika Linglonga u Zrenjaninu, foto: Sara Nikolić/Inicijativa A 11

Ovo je poruka koja mi je stigla od jednog vijetnamskog radnika na gradilištu buduće fabrike guma Linglong, „najveće i najznačajnije investicije u Vojvodini“. Poruku sam sa vijetnamskog na srpski preveo pomoću Google prevodioca. Do sada smo mnogo toga saznali o uslovima života i rada radnika iz Vijetnama na gradilištu fabrike Linglong, kao i o tome koliko su naše institucije zarobljene interesima koji nisu javni već su u službi kompanija, političkih ortaka i ostalih koji spadaju u kategoriju „strani investitori“.

Još 6. novembra je VOICE, Vojvođanski istraživačko-analitički centar, objavio tekst Ivane Gordić u kom je ukazala na užasne uslove u kojima žive vijetnamski radnici. Na to nije reagovala nijedna nadležna institucija. Prve reakcije su usledile tek nekoliko dana pošto je televizija N1 slikom ispričala priču o uslovima života u ovom radničkom kampu.

Nakon toga su udruženja A 11 – Inicijativa za ekonomska i socijalna prava i ASTRA – Akcija protiv trgovine ljudima posetila ovu lokaciju i provela nekoliko sati u razgovoru sa radnicima, fotografisanju i prikupljanju podataka o uslovima života i rada u kampu. Tada je već postalo jasno da postoje ozbiljne indicije koje ukazuju na trgovinu ljudima u cilju radne eksploatacije.

U tu nedelju 14. novembra 2021. zatekli smo situaciju da nijedan radnik iz Vijetnama nema pasoš, niti zna kako može da ga uzme iz sedišta kompanije, da su svi radno eksploatisani,1 neredovno plaćeni i potplaćeni za težak i prekovremeni rad i da ih „poslodavci“ drže u užasnom smeštaju.

Radnici su bili nagurani u barake na kraju industrijske zone, pregrađene ciglama ili drvenim panelima. U prostorijama u kojima su boravili nije bilo dovoljno utičnica, grejnih tela (ili grejnih tela koja rade), kreveti nisu imali dušeke. Na 400 i nešto radnika nije bilo nijedne mašine za pranje veša, pa čak ni trpezarije – jelo se s nogu ili sa kreveta. Poneki snalažljiviji su u zrenjaninskim prodavnicama kupili plastične hoklice i na taj način sebi unapredili uslove života. Prostor u kom su bili smešteni radnici nije ispunjavao nijedan od uslova za smeštaj radnika. Uslovi su bili toliko loši da su čak i preporuke Međunarodne organizacije rada br. 115 o uslovima stanovanja radnika, u poređenju sa barakama u kojima su ovi ljudi živeli – daleka budućnost, a ne dokument usvojen pre 60 godina.

Uz neljudske uslove života, razgovori sa radnicima pokazali su da postoji čitav niz indikatora koji ukazuju na to da se u ovom slučaju radi o trgovini ljudima u cilju radne eksploatacije. Neki od tih indikatora su sledeći: regrutovanje i dovođenje u zabludu o uslovima rada i boravka u Srbiji, činjenica da radnici ne govore niti razumeju lokalni jezik, ne poznaju pravni poredak naše zemlje niti mehanizme zaštite svojih prava, ne poseduju lične dokumente, ograničena im je komunikacija sa svima osim sa kompanijom, potpisali su nezakonite „ugovore o radu“, izloženi su radnoj eksploataciji – rade i do 234 radna sata mesečno, trpe finansijsko kažnjavanje, pretnje i zastrašivanja od poslodavca i konačno – izloženi su nemogućnosti prekida rada i sprečeni da se vrate kući.

Radnici iz Vijetnama su morali da plate kompanijama koje su posredovale u „zapošljavanju“ u Srbiji od 2.000 do čak 4.000 dolara. Ugovorima im je bilo propisano da iznošenje informacija o njihovom radnom angažmanu ili uključivanje u sindikalne aktivnosti povlače prekid ugovora o radu. Takođe, bilo je propisano i radno vreme koje prevazilazi zakonski maksimum u Srbiji, pa su radnici radili preko 230 radnih sati mesečno, bez ispunjenja uslova za postojanje „više sile, iznenadnog povećanja obima posla i drugih slučajeva kada je neophodno da se u određenom roku završi posao koji nije planiran“, kako to definiše domaći Zakon o radu.

Uz same ugovore, radnici su u Vijetnamu potpisivali i deklaracije, „izjave o lojalnosti“ koje su uključivale najrazličitije obaveze i ograničenja njihovih prava. Tako je jedan od obrazaca predviđao da radnici potvrđuju da su dovoljno zdravi da rade u Srbiji, drugi da će poštovati pravila kompanije, da neće neprimereno grliti i dodirivati decu i žene, da neće narušavati islamska pravila, da se neće kockati, neće pušiti u radno vreme, neće potraživati od „poslodavca“ da im reguliše prekovremene sate i slično. Možda najznačajnija izjava koju su radnici dali jeste obećanje da neće pobeći. U slučaju da pobegnu od poslodavca, njihovi članovi porodica dužni su da u roku od 6 dana od dobijanja informacije da su pobegli, uplate iznos od 2.000 dolara kompaniji koja ih je poslala na rad u Srbiju.

Za povrede nabrojanih pravila radnici priznaju sledeće: „If I violate one of the above commitments, I take full responsibility for 100% (one hundred percent) of being returned to Vietnam before the due date without the right to claim any request, and I have no right to sue or blame the Company. The Company does not bear any of these risks on my part. I understand that these commitments of mine will be an important document before the laws of Vietnam and Serbia / Ako prekršim bilo koje od gore navedenih obećanja, preuzimam punu odgovornost 100% za prevremeni povratak u Vijetnam, bez prava na potraživanje bilo kakve naknade ili prava da krivim ili tužim Kompaniju. Kompanija ne preuzima nikakav rizik za mene. Ova obećanja prihvatam kao važan dokument pred zakonima Vijetnama i Srbije“.

Zbog svega ovoga, udruženja sa početka ovog teksta podnela su niz zahteva nadležnim državnim organima u kojima je tražena njihova hitna reakcija povodom ovog slučaja. Zahtevi su dostavljeni Republičkom javnom tužilaštvu, Višem javnom tužilaštvu u Zrenjaninu, Kancelariji za koordinaciju aktivnosti u borbi protiv trgovine ljudima, Policijskoj upravi Zrenjanin, Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Centru za zaštitu žrtava trgovine ljudima, Inspektoratu za rad, Inspekciji rada u Zrenjaninu, Sanitarnoj inspekciji Ministarstva zdravlja i Zaštitniku građana.

Medijske reakcije2

U ponedeljak 15. novembra uniformisani policijski službenici PU Zrenjanin bez prevodioca i bez neke posebno razrađene komunikacije sa radnicima iz Vijetnama „izašli su na teren“, proverili uslove smeštaja i otišli.

Sutradan, 16. novembra RTS je objavio prilog „Aktivisti protiv Linglonga – različito viđenje uslova života vijetnamskih radnika u Zrenjaninu“, u kom je pokušao da prikaže uslove života i smeštaja radnika kao nekakvu nejasnu priču koja ima dve strane.

Narednog dana, Tanjug je objavio lažno saopštenje o tome da su radnici iz Vijetnama iseljeni. Neki mediji su to preneli, neki nisu, ali činjenica ostaje – radnici su u nehumanim uslovima ostali još jednu noć.

U četvrtak 18. novembra naslovnu stranu Politike krasio je tekst „Oprečne tvrdnje o uslovima smeštaja radnika iz Vijetnama na gradilištu Linglonga“. Tu se priča o smeštaju radnika opet svodi na nekakve dve strane medalje. Upadljivo, kao i na RTS-u, trgovina ljudima nije tema ovog teksta. Iako je nepristojno prepričavati telefonske razgovore, možda u ovom slučaju treba napraviti izuzetak i pomenuti kako me je dopisnik Politike iz Zrenjanina obavestio da je u industrijskoj zoni bio „letos“, a da u barake u koje su smešteni radnici ni tada nije uspeo da uđe.

Naknadno se uključio i ministar Momirović koji je istog dana izjavio kako „nismo mi drugovi, pa da im nešto govorimo“, te da je pitanje smeštaja radnika iz Vijetnama ili to kada im „poslodavac“ uzme pasoše, kada jedva da znaju u kojoj su zemlji i pod potpunom su kontrolom kompanije čiju fabriku grade – skoro pa privatno pitanje koje valjda treba da reše sami radnici.

Nakon pešadijske pripreme, povodom celog slučaja dočekali smo i izjavu predsednice Vlade. Ana Brnabić je bila zbunjena time kako različiti građani imaju različite zamerke na poslovanje iste fabrike – prvo je to bila zaštita životne sredine, „a sad su svi to zaboravili i fokusirali se na radnike tamo“.

Onda je predsednik Republike naveo da je „na pritisak“ poslata inspekcija koja je ipak utvrdila da su uslovi smeštaja loši, ali da će se napraviti bolji, da bi na kraju ostao odlučan u tome da neće da rasteruje strane investitore.

Medijski kraj čitave priče dogodio se u subotu 20. novembra kada je RTV Pink posetio Linglong i sa nekim radnicima iz Vijetnama snimio dvosmisleni prilog. Time je ružičasta televizija dodatno zapečatila akciju sluđivanja javnosti i uspešno doprinela kreiranju paralelnog narativa koji služi da zamaskira ono što smo videli, čuli, fotografisali, snimili i prikupili tokom prve posete radnicima iz Vijetnama. Ovaj je prilog neistinit, nepotpun i neobjektivan. Zbog toga je Biro za društvena istraživanja (BIRODI) podneo prijavu Regulatornom telu za elektronske medije (REM), po kojoj verovatno neće biti postupljeno.

Reakcije institucija

Prečesto se događa da institucije u Srbiji čekaju signal o tome kako treba da rade. Tako je bilo i ovoga puta. Uz ogradu da je moguće da su i neke druge institucije reagovale (teško je pronaći „saopštenja“ i „vesti“ na sajtovima svih institucija koje tvrde da su reagovale), za sada sigurno znamo da su pripadnici MUP-a iz Zrenjanina izašli na teren, ali da nisu razgovarali sa radnicima jer nemaju prevodioca na vijetnamski, a da su se potom u celu priču uključili i Inspekcija rada i Centar za zaštitu žrtava trgovine ljudima.

Umešao se i Zaštitnik građana, nezavisno telo za zaštitu ljudskih prava,3 koji je razgovarao sa radnicima i detaljno utvrđivao činjenice o njihovom smeštaju. Prebrojavao je i bojlere, pa kad je novinarka N1 rekla da ih ima dva, on je ispravio i rekao da ih ima 4, ali da su se dva pokvarila.

Od svih institucija, jedina opipljiva reakcija stigla je od Sektora za vanredne situacije Ministarstva unutrašnjih poslova, koji je utvrdio da je boravak radnika nebezbedan, jer se njihove barake nalaze u neposrednoj blizini stovarišta tečnog naftnog gasa, te da je zbog opasnosti od požara potrebna njihova hitna evakuacija. Evakuacija je sprovedena dan posle Tanjugove lažne vesti – 18. novembra, kada su radnici premešteni u Kaštel Ečka u Ečkoj, u smeštaj na gradilišnom kampu u kom su smešteni i kineski radnici, kao i na nekoliko drugih lokacija u Zrenjaninu.

Posebno zabrinjavajuće u akciji premeštanja radnika je to da je ona obavljena bez prisustva nadležnih državnih organa. Kao i u drugim aspektima ovog slučaja – sve je prepušteno kompaniji Linglong. Ona zavodi red, sprečava radnika koji je otpušten da uzme pasoš (spasli su ga aktivisti Solidarne kuhinje), blokira prolaz novinarskim ekipama, postavlja privatno obezbeđenje oko radnika i onemogućava im komunikaciju sa novinarima, organizacijama i pojedincima koje se bave zaštitom ljudskih prava, obaveštava MUP kako pojedinim osobama nije dozvoljen ulaz u zgrade javne namene kao što je hotel u Ečkoj.

Radnici su ostali pod potpunom kontrolom kompanije. Tako su nekima od njih u petak 26. novembra uveče ponovo uzeti pasoši, što se ponovilo i 1. decembra. Verujemo da su neki od njih arbitrerno lišeni slobode jer mogu da izađu iz kuće u koju su smešteni samo onda kad ih kompanija vozi na gradilište, dok postoje informacije i da su oni koji su bili glasniji i govorili za javnost – izolovani i da im je onemogućen svaki kontakt sa kolegama, organizacijama, aktivistima ili novinarima.

Zbog toga se postavlja pitanje da li će naše nejake institucije voditi neke postupke povodom svega ovoga, da li će saslušati aktere u lancu ovih događaja – od onih koji su regrutovali radnike, preko kompanije koja ih je angažovala do investitora i institucija koje su morale znati makar za neke aspekte njihovog boravka u Srbiji. Sa druge strane, iako ovaj slučaj ukazuje na trgovinu ljudima radi radne eksploatacije, država nije učinila ništa da potencijalne žrtve trgovine zaštiti od kompanije koja im krši prava i eksploatiše ih i nije pokušala da ih osnaži i pruži im podršku za reintegraciju i dalji život posle ove traume.

To je cena dolaska stranih investicija. Zato se Srbija ne bavi načinom dolaska vijetnamskih radnika u Srbiju, finansijskim aspektima tog dolaska i radnom eksploatacijom. Na stranicama Peščanika o tome je već pisao Mario Reljanović.

Jedan primer ilustruje kako su naše institucije makar neke aspekte čitave ove šeme morale znati. Naime, uz zahtev za izdavanje radne dozvole za zapošljavanje stranca mora se dostaviti i predlog ugovora o radu. Na koji način je ovakav ugovor o radu prošao tu kontrolu pitanje je za Nacionalnu službu za zapošljavanje (NSZ). Kod dobijanja radne dozvole, osim dokaza o tome da se zaista radi o upućivanju stranca na privremeni rad u Srbiju, dostavljaju se i dokazi o tome da su radniku obezbeđene ishrana i smeštaj. Kakvi su dokazi o tome dostavljeni NSZ-u nismo saznali.

Na kraju, važno je pomenuti – najhrabriji među radnicima, onaj koji je prvi progovorio, najlošije je i prošao – on je bez pasoša izbačen iz baraka i zahvaljujući solidarnosti svih koji su se uključili u rešavanje njegovog slučaja, sada mu je pasoš vraćen, a on je bezbedan i na sigurnom.

Međutim, ostalo je još najmanje 400 radnika u sličnoj situaciji. Za neke od njih osnovano sumnjamo da već trpe ogromne pritiske od kompanije, a možda i pojedinih institucija Republike Srbije. Neki od njih bi samo da se vrate kući i prekinu ugovor. Ni jedni ni drugi nemaju s kim da popričaju niti ih je iko pitao šta bi želeli. A kada pokušaju nešto da kažu, ograđuju se porukom iz naslova ovog teksta.

Peščanik.net, 03.12.2021.

Srodni linkovi:

Mario Reljanović i ASTRA – Trgovina žrtvama II

Mario Reljanović – Trgovina žrtvama

Mario Reljanović – Suspendovana država

LINGLONG

________________

  1. Za definiciju radne eksploatacije pogledati Ljubinka Kovačević, Zasnivanje radnog odnosa, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd, 2021, str. 294-314. Ljubinka Kovačević ovde daje pregled definicije radne eksploatacije od Marksa do danas, sa posebnim osvrtom na razlikovanje povrede radnih i drugih ljudskih prava od radne eksploatacije, gde se, uz iskorišćavanje tuđeg osetljivog položaja, u kojem su svakako radnici migranti, događa „kontinuum eksploatacije“. U našem primeru, nasuprot ovom kontinuumu eksploatacije, državna reakcija je trebalo da ide u smeru „kontinuuma intervencija“, koji je potpuno izostao.
  2. Misli se na reakcije državnih medija, državi bliskih medija i na izjave najviših državnih zvaničnika.
  3. O tome na koji način je Zaštitnik građana reagovao na navode o teškim kršenjima ljudskih prava vijetnamskih radnika biće reči u narednim danima.