- Peščanik - https://pescanik.net -

Teskobna borba za demokratiju: otpor bojkotom ili po starom?

Trg republike u Beogradu, foto: Peščanik

Vučić je ušao u osmu godinu svoje apsolutne vladavine. Mnogima je dozlogrdilo uništenje svih institucija, kršenje zakona i ustava, ogromna korupcija, iritantna svakodnevna propaganda i, ono što je ključno – ukidanje demokratskih izbora. Treba reći i to da su ljudi povređeni njegovim huliganskim i nevaspitanim ponašanjem. Ličnost se u politici mnogo vidi, a on je bukvalno nesnosan. Pritom je ukinuo demokratiju u Srbiji. Sada postoje jedna hegemona stranka i njen vođa koji o svemu odlučuje, a na drugoj strani je preostao niz poniženih malih stranaka i delova raspadnute Demokratske stranke. Oni nisu u stanju da probiju Vučićevu mašineriju, a u Skupštini služe samo za vređanje, kao arhineprijatelj koga treba uništiti.

Ima razloga zašto je tako u Srbiji danas. Jedan je taj što se građani Srbije nikada nisu dogovorili u kakvom društvu hoće da žive; nisu se dogovorili da žele da žive u demokratskom društvu sa vladavinom prava. Da ne dužim priču koju svi znaju, Aleksandar Vučić je sve institucije stavio pod svoju kontrolu i izbore je pretvorio u farsu. To je ovih dana slikovito opisao poslanik SNS-a Dragan Šormaz povodom izbora u Medveđi, rekavši da je SNS, Vučićeva stranka, organizovana kao „partijska mašinerija koja melje opoziciju“. I mnogi ozbiljni autori bavili su se tim fenomenom nepobedivosti Vučića na izborima, a i sada je situacija ista. Sve ankete pokazuju da će se i predstojeći izbori u martu završiti isto kao oni u Medveđi: Vučić će dobiti ubedljivu većinu, a sve ostale stranke, koje jedva drže glavu iznad vode, ukupno mogu da skupe između 20-25 posto glasova. Pojedinačno će neke preći cenzus i to je uglavnom sve što se može očekivati.

Moja tema je otpor Vučićevoj despotiji koji se pojavio u decembru prošle godine, u demonstracijama građana protiv Vučićeve autokratije koje traju već devet meseci. Opozicija u celini, kao i njen najveći deo, Savez za Srbiju, podržala je građanski otpor i njegove zahteve obećanjem da će ona, ukoliko Vučić ne prihvati demokratske izbore iduće godine, objaviti bojkot izbora kao način da se odbaci ovakvo razvaljeno stanje države i društva. Bojkot bi imao izvestan uticaj na smanjenu izlaznost birača, ali ja ga razumem kao generalizovani otpor načinu Vučićeve vladavine, koja nema gotovo nikakve rezultate, ali je mnogo uništila i bukvalno polomila Beograd u korumpiranom i neukusnom preoblikovanju i razaranju grada, te otela veliki njegov deo na kome Vučić i njegova kriminalna banda grade svoj grad na vodi.

U opisanoj konstelaciji stanja ključno je pitanje koliko protest građana i bojkot opozicije mogu da naštete Vučiću i dovedu do njegovog pada? To je teško predvideti, ali smanjena legitimnost može uticati na pad Vučića sa vlasti, iz više razloga, a važna su i izneverena očekivanja u pogledu ekonomske situacije, koja je permanentno teška, a može da bude i još teža ako Nemačka ode u recesiju. Ekonomski razlozi i nerealna obećanja mogu biti važni za gubitak legitimnosti Vučićeve vlasti (o tome pogledati tekst Vladimira Gligorova1).

Ako preskočim ekonomski momenat, koji jeste bitan i možda je i najvažniji, bojkot izbora i pad legitimnosti nikako ne odgovara Vučiću koji će se ubrzo naći pred rešenjem kosovskog problema. Bojkot ne odgovara ni spoljašnjim faktorima koji će vršiti pritisak da se Vučić dogovori sa kosovskim vlastima. Oni čekaju da još prođu izbori na Kosovu (6. oktobra), a zatim izbori u Srbiji u martu iduće godine. A kad se oni završe – nema više čekanja i odlaganja da se ovaj problem reši. Tako to sada izgleda. Vučiću ne bi odgovaralo da u Skupštini ostane sam sa Šešeljem i Dačićem (i nekoliko malih strančica i koalicionih partnera). I on i spoljašnji medijatori očekuju da parlament bude pluralan i sa Vučićevom većinom, da budu reprezentovana različita gledišta, a čini mi se da bi posebno bilo poželjno da u tome učestvuju stranke građanske orijentacije. Potreban je što širi konsenzus. Baš kao što su Koštuničin Ustav u kome je Kosovo zapisano kao deo Srbije potpisale sve stranke, i DS – i za Vučića bi bilo idealno da izbacivanje Kosova iz Ustava potpišu sve stranke: SNS, SPS, radikali, DS, PSG i ostali, a i neke nove građanske stranke koje on nastoji da ugura čak u Drugu Srbiju. To sam primetila u fingiranju obnove Beogradskog kruga, te podsećanju na Radomira Konstantinovića i njegove reči da je Druga Srbija ona koja se „ne miri sa zločinom“. Ovu grupu reprezentuju Filip David, Nenad Prokić i Olenikov Građanski demokratski forum koji treba da bude novi Građanski savez Srbije.

Sve u svemu, veoma brzo će se tražiti da Vučić isporuči rešenje za Kosovo, koje je izgleda obećao uz neku kompenzaciju, koja je ostala prilično nejasna. Sve ove godine nakon potpisanog Briselskog sporazuma čekalo se na zatvaranje kosovskog pitanja, od čega je zavisilo napredovanje Srbije ka EU. Za sve te godine Vučić je udobno urušavao institucije i demokratiju i uspostavljao ličnu vlast, što je samu Srbiju udaljavalo od EU. I ljutilo proevropski orijentisane građane. No, zbog manjka legitimnosti kao posledice pretnji bojkotom, nepoštenih izbora i sugestija spolja, pristupilo se dogovoru opozicije i vlasti oko izbornih uslova, pod rukovodstvom FOD (Fondacije za otvoreno društvo). Ti pregovori nisu bili uspešni, jer vlast nije prihvatila nijedan od detaljno navedenih uslova koje su izradile ekspertske grupe (Crta, CeSID i Tranparentnost Srbija). Zbog toga su tri članice SZS-a, Narodna stranka, Đilasov SSP i Obradovićeve Dveri, već proglasile bojkot izbora. Do 15. septembra o tome treba da donese odluku i DS, a očekuje se da se i on pridruži bojkotu.

Ali, tu se priča izgleda ne završava, pa je zato pitanje bojkota dobilo veći značaj nego što se to moglo očekivati. Problem je nastao i u samoj opoziciji koja je gotovo u celini obećala bojkot protestantima. Ona se podelila (doduše to se još nije dogodilo), ali se može dogoditi zbog njene političke heterogenosti (nacionalističke i proevropske stranke), ali najviše zbog podela u Demokratskoj stranci. Po svoj prilici je do podela u DS-u došlo jer su u toj stranci podele i inače konstanta (zato je izgubila značaj koji je imala), a donekle i zbog Vučićeve režije po kojoj je najviše napadao trio Đilas-Jeremić-Obradović, a nije dirao Lutovca i Demokratsku stranku, kao ni PSG koji sada vodi Sergej Trifunović. Oni su mu potrebni kao građansko krilo koje mu nedostaje za legitimitet, a rado bi oterao tri stranke koje mu zapravo nisu potrebne (naročito one nacionalističke koje ne bi dale Kosovo pod bilo kakvim uslovima).

Vučić najviše voli da ponižava ljude. To je njegova strast i najveće zadovoljstvo, što se vidi i u odvratnom esenesovskom napadu na Jovu Bakića, Dubravku Stojanović i Radu Trajković. Razbijanje bojkota bi bio debakl opozicije i poniženje građana u protestu: da se i posle devet meseci provedenih na ulici u borbi za bolje izborne uslove ipak izađe na Vučićeve nedemokratske izbore, gde bi se poslušnima dodelili cenzusi za ulazak u Skupštinu. Baš kao u Medveđi. Za to bi bila najodgovornija DS, ukoliko bi bojkot odbacila na svom Glavnom odboru. Tome bi se verovatno pridružio i PSG. Propast bojkota bi pomogao Vučić i na tome sigurno radi. A glavna ideja protesta građana je da se u bojkotu udruže svi: nacionalisti, građanske stranke, levičarski Ne davimo Beograd, zajedno sa drugim organizacijama u Srbiji, u borbi za demokratske izborne uslove, za demokratsku Srbiju, a kad se taj cilj postigne, da se raziđu svako na svoju stranu. To je bila ideja.

Želim da naglasim da je ovo jedna od mogućih interpretacija o tome šta se zbiva u vezi sa bojkotom i izborima. Postoje i druge, a i sama bih mogla da dodam još neke.

Peščanik.net, 12.09.2019.


________________

  1. Ovde se neću baviti ekonomskim aspektom ovih izbora, o čemu je pisao Vladimir Gligorov. On smanjenu Vučićevu legitimnost posmatra u kontekstu predizbornih obećanja, koja teško mogu biti ispunjena. Obećava se podizanje plata, penzija, minimalnih nadnica i milijarde novih investicija u građevinarstvo, a da je pritom rast Srbije ove godine svega oko 3 posto, a neki veliki skok se ne može očekivati. Velike investicije ne mogu biti pokrivene rastom. Srbija već ima prilično veliki spoljni deficit, pa ukoliko bi došlo do zastoja u EU ekonomiji, odakle stižu investicije, građani Srbije bi se našli u veoma teškoj materijalnoj situaciji, koja bi, uz uzdrmanu legitimnost, mogla da sruši Vučića.
The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)