- Peščanik - https://pescanik.net -

U sredu u 5, u Loznici

Foto: Ivana Tutunović Karić

Stvari idu svome kraju. Srećnom ili nesrećnom, to ćemo videti. Razgovor u skupštini o predlogu zakona o zabrani kopanja litijuma u Srbiji i njegovo odbijanje od strane režimske poslaničke većine bili su samo predigra. Nije u skupštini oko ishoda tog razgovora bilo nikakve neizvesnosti. Sve i da pre kraja sednice Vučić iz Hamburga nije javio da će se kopati, jasno je bilo da će predlog opozicije biti odbačen. Kao što je već dugo jasno – barem par godina – i da se o kopanju litijuma neće odlučivati u domaćem parlamentu: odluka će pasti na ulici.

I sad nam stiže ulica. Već u sredu popodne, u 5, u Loznici. Opozicija je, kako i treba, potvrdila da će se pojaviti u Loznici. Kad kažem opozicija – mislim na poslanike opozicije u skupštini. Oni će u sredu biti u Loznici. Naravno, bilo bi odlično da pod opozicijom ovde podrazumevamo i čitave opozicione stranke, te da se članovi tih stranaka iz cele zemlje u sredu u 5 popodne pojave na ulici u Loznici. Teško je to zamisliti – da je opozicija tako jaka i organizovana da može svoje članove da mobiliše i preveze do Loznice usred radne nedelje.

Odavno nemamo takvu opoziciju, reklo bi se – još od oktobra 2000. Ali, protiv litijuma bitku nije ni počela niti je vodi stranačka opozicija. Protiv režima koji bi po svaku cenu da kopa litijum ustali su žitelji Srbije. Umalo ne napisah „obični“. Valjda sam hteo da kažem da su ljudi ustali mimo stranaka, samoorganizovali se i pobunili. Samo što u tome nema ničega običnog. Praktično prvi put u Srbiji, u proteklih par godina imamo samonikle pokrete građana. Razlog za njihovo samoorganizovanje bile su, nažalost, ili velike nesreće ili egzistencijalne pretnje, poput kopanja litijuma, na primer.

Opozicija im se, sasvim prikladno, pridružila, a s vremenom je naučila i da prati takve inicijative bez želje da ih prisvoji, preoblikuje i sameri prema svojim potrebama i ciljevima. Bravo za opoziciju. Ali, sve je to sad prošlost, iako nedavna. U sredu popodne, u Loznici, prvi put odškrinućemo vrata budućnosti. Naime, to će biti prva demonstracija – recimo to tako, jer nam je potrebno da se pokaže – sile samih žitelja Gornjih Nedeljica, Loznice… Tri tačke stoje umesto čitave Srbije. Silno je važno da bude mnogo ljudi na ulicama Loznice. Silno je važno da ih tamo bude iz čitave Srbije.

A ko ne može da dođe, kako su zamolili aktivisti iz Gornjih Nedeljica, neka demonstrira, protestuje blokira… u svom mestu. Bilo bi lepo da već u sredu Srbija stane. Isto onako kako smo zamišljali da bi mogle stati škole zbog nedavnog opšteg štrajka nastavnika. Istina, nisu stale sve škole, ali ih pola nije radilo. To je ipak bio uspeh sindikata prosvetnih radnika. Demonstracije u Loznici, pak, važnije su od štrajka nastavnika. Slažem se sa aktivistima iz Gornjih Nedeljica: odbacivanje predloga zakona o zabrani kopanja litijuma ravno je objavi rata.

U sredu je onda prva bitka u tom ratu. Nije strašno i ako se pokažemo kao nespremni za borbu, ali – bilo bi zapravo perfektno da se u tom prvom odmeravanju snaga sa režimom odnese pobeda. A pobeda bi bila veliki broj ljudi na protestu u Loznici. To bi onda bio prvi korak ka konačnoj pobedi. Razum i argumenti ništa ne znače ovom režimu. Objašnjavati im da se ne isplati kopati litijum u Srbiji, da će šteta biti daleko veća od bilo kakve koristi… njih to ne zanima. Oni poštuju samo argument gole sile. Zato je dobro što se završila kratka predigra u skupštini i što sad počinje prava borba.

Nije to razlog za radost, naravno, ali jeste neko olakšanje – da se prekine agonija i da se vidi koliko zaista možemo da uradimo protiv ovog režima kada su na stvari naše sopstvene glave. Jer, o tome se radi – najdoslovnije o životu i smrti, svakoga od nas ponaosob i svih nas zajedno. Budućnost kolektiva je na stolu, tako to treba reći. I kolektiv mora da odgovori – hoće li ili neće da ima budućnost. To nije stvar proricanja, već volje – elementarne volje da se živi. Zato je sreda popodne u Loznici tako važna. Predigra je gotova, počinje drama.

Jeste, na svaki način pokušavam da kažem da je važno u sredu biti na ulici. Ako ne u Loznici, onda gde god da se dogovore da se okupe ljudi koji ne mogu u Loznicu. Da, pozivam na demonstracije. Pozivam na otpor režimu. Molim ljude da se suprotstave nerazumnim, sebičnim, destruktivnim odlukama vlasti.

Hoću da kažem – svesno kršim zakon u najavi. I zbog toga je sreda u Loznici važna. Kao što se mi spremamo, sprema se i režim. Tako je to u ratu. Svako tuče onim što ima i kako može. Režim i njegovi kolaboranti imaju sve. Mi imamo jedni druge. Jeste, patetično je reći to tako. Ali patetika se ne kosi nužno s istinom.

U Loznici, u sredu, imamo prvo postrojavanje. Pa da se prebrojimo.

Peščanik.net, 15.10.2024.

LITIJUM

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965) je bio urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i časopisa Reč. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. U Fabrici knjiga objavio je zbirke eseja Osam i po ogleda iz razumevanja (2008), Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer (2011), Škola za „petparačke“ priče. Predlozi za drugačiji kurikulum (2016), Dva lica patriotizma (2016), Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: sf, horror, fantastika (2020). Objavio je i knjige Srbija u kontinuitetu (Peščanik, 2020) i Odrastanje u Srbiji. Izlazak iz komfora nezrelosti (XX vek, 2025). Sarajevski Centar za obrazovne inicijative 2025. ponovo je objavio Školu za „petparačke“ priče i Fantastičnu školu, a s njima i njegovu novu, treću knjigu u istom nizu Škola za bogove i superjunake. Još priloga za drugačiji kurikulum. Od 2004. je saradnik Peščanika gde piše redovne komentare na tekuće (političke) događaje.

Latest posts by Dejan Ilić (see all)