- Peščanik - https://pescanik.net -

Život i smrt u vanrednom stanju

Foto: Peščanik

Nema vikenda bez Vučića i Marka Đurića, niti večeri bez predsednikovog obraćanja naciji. Pokušao sam da prošle subote taj nepodnošljivi ritual dovedem do neke verzije literarnog apsurda, ali stvarnost je svaki moj pokušaj takve vrste nadmašila do nivoa maestralne ludačke kreacije. I sve to je zaista teško preživeti, ili pojmiti o čemu se ovde zapravo radi: hoće li nas ovakav predsednik lagano smlačiti, očistiti od pameti, pa uvesti u svoju paralelnu, nesolidnim umom izmaštanu stvarnost? Ili će ga građani Srbije, kad se probude iz letargije, konačno svesti na ono što u suštini jeste: niko i ništa!

U subotu smo imali Gazivode i jedan od uobičajenih provincijalnih ekscesa Hašima Tačija. Tačnije, njegovu provokaciju, uz upotrebu naoružanih ljudi i vožnju čamcem po jezeru. Idealan povod za dramu sa vrhovnim u ulozi dežurnog pajaca na granici hroničnog nervnog sloma. Bezobrazluk Tačija, inače nerazdvojnog Vučićevog partnera u trojci sa Mogerinijevom, mogao bi da bude i deo zajedničke igre dvojice opasnih lokalnih delinkvenata.

Mogao bi, ali i ne mora, jer je dobro poznato stanje Vučićevog nepouzdanog nervnog sistema, koji proizvodi fantastične reakcije: bes, pretnju, suvišnu dramu, nesuvislo objašnjenje njenog porekla, poziv na smirivanje onoga što nije ni smelo da izazove nacionalni stres i zahvaljivanje sebi na hrabrosti i mudrosti što je sve završeno mirno. I tako sve do sledeće subote.

Ne bih ovde navodio sekvence iz raspamećenog govora davno raspamećenoj naciji, jer su ta „obraćanja“ već oblikovana kao nasušna samoterapija besmislenom, nepodnošljivom i besciljnom logorejom.

Prekjuče smo ipak doživeli poseban oblik neposredne ratne opasnosti, koja je nastala kao zamišljeni podvig „vrhovnog“ i njegovog ordonansa Vulina. Uzbuđenim glasovima, koji su prigodni istorijskom pokretanju trupa, objavljeno je kako je „vrhovni“ naredio stavljanje Vojske Srbije u stanje pune borbene gotovosti. Ako se to prevede na čaršijski jezik, vojne trupe su bile spremne da svakog časa krenu u ratni pohod. Politički i vojni vrh nisu podigli gotovost samo nekih jedinica, što bi prirodno bilo usklađeno sa dimenzijama incidenta, nego čitave Vojske Srbije. Gde i kako bi oni uopšte krenuli?

Silno sam radoznao da čujem predlog operativne upotrebe jedinica VS u pohodu na Gazivode, ili do kraja: procenu snaga, sastav, pravce napada, sredstva koja će biti korišćena za neutralisanje otpora, cilj i model opstanka na prostoru kad ga zaposednu. Kakva bi bila strategija izvlačenja i da li bi je uopšte bilo? Da li bi vrhovni jahao na čelu kolone i trijumfalno zaklepetao kopitama po prištinskoj kaldrmi!

Da li je mučeni Mojsilović izneo pred Vučića objektivne rizike bilo kakve ideje o pokretu trupa „u skladu sa rezolucijom 1244“. Predsednik bi morao da zna da rezolucija pod navedenim brojem nije sprovodiva i da čak ni simbolični boravak naših jedinica tamo nije moguć. Nasilni ulazak – to bi bila definitivna katastrofa za Srbiju kao državu. Ne bih ovde navodio njene tragične segmente, svako bi mogao da zamisli šta bi se dogodilo. Ako sve to znaju, kome uopšte služi kuraženje dežurnih militanata i smešno rogušenje? Ili možda ne znaju?

Znači li to da našim sudbinama vlada neozbiljna država, nekompetentna vojska i neuravnoteženi predsednik? Bojim se da je odgovor potvrdan, mada sam se ponadao da je Milan Mojsilović možda ipak „nešto novo“ u vrhu vojske. Kad se pozvao na autoritet nepostojećeg vrhovnog i ubogim argumentima obrazložio mogućnost ponovog uvođenja obaveznog vojnog roka, znalo se da nije. Suština je povratak na prevaziđeni i tromi model, sa nepovratnim amaterskim recidivima.

U ambijentu krize, u čijem je rešavanju predsednik priznao konačan poraz, pobedonosni obrt se traži u pozorišnoj ulozi oružane sile i medijskom trijumfu predsednika. Pred našim očima, rata se igraju ljudi nedostojni bilo čije istorije. Iz te predstave izlazimo smlaćeni, omađijani neverovatnim idejama i podvizima pretencioznih glupaka, nespokojni zbog njihove funkcionalne labilnosti i mogućnosti da nas takva dramaturška zabava, u najgorem raspletu, odvede u tragediju.

Da li je ona moguća? Odmah da odgovorim: naravno da jeste; u svom evolucionom vidu ona se odvija godinama. Isto toliko, kao građani masovno oboleli od neurotskog sindroma, živimo pod režimom vanrednog stanja, koje je zavedeno redovnom, histeričnom, uvredljivom i mrzilačkom presijom na građane. Od svega što za njih jeste život i njegovo poimanje, oduzimaju se svakoga dana najvažniji njegovi sadržaji. Ovde se nesmetano, bez otpora i bez brige, odvija smrt moderne civilizacije.

Podizanje vojske na teške noge, pokušaj je pokazivanja snage koje nema i ispisivanje ode hrabrosti vrhovnom, koja umesto epske sage prerasta u hroničnu parodiju.

Ta vrsta bezvredne udvoričke proze i poezije, posvećene neprekidnim sumanutim poduhvatima, ne može pomoći pobesnelom jahaču na bedeviji da odbrani bilo šta i odnese pobedu protiv bilo koga.

Osim protiv Srbije.

Peščanik.net, 01.10.2018.

Srodni link: Nadežda Milenković – Vodimo mir, gradimo rat

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)