zastava Srbije

Foto: Peščanik

Krajnje je vreme da se u Srbiji ustanove novi državni praznici. Istorijski datumi kada nismo započeli ratove. Jedan od tih datuma mogao bi da bude i 29. septembar – Dan kada nije počeo rat sa Kosovom.

Kako se vikend, koji u normalnim zemljama predstavlja neradne dane, u našem slučaju pretvorio u neratne dane? Kako se subota, koju bi istorija pamtila po izlizanoj floskuli da je neočekivano lepo vreme izmamilo mnogobrojne šetače na izletišta, pretvorila u istorijski dan kojim nije započeo rat?

Pa tako što je jedan od tih izmamljenih šetača bio predsednik Kosova, a izletište na koje je izmamljen bilo je (srpsko?) jezero Gazivode. Ne znamo šta ga je izmamilo na baš ovu lokaciju (masovni protest u Prištini protiv razgraničenja?) ali znamo kakve je to (dogovorene?) reakcije izazvalo kod vlasti u Srbiji.

Televizije su uvele radnu obavezu za prepoznatljive TV analitičare, u programsku šemu su ubacivane specijalne emisije, a izbacivane dugo najavljivane premijere domaćih serija, u vrhu ekrana je tekla beskrajna traka sa usplahirenim najavama: predsednik države na tajnoj lokaciji sa vojnim i policijskim vrhom, borbena gotovost podignuta na najviši nivo, situacija na terenu se ne smiruje, predsednik će se obratiti naciji u 21 sat… Tabloidi su već naštancovali tekstove u kojima se objašnjava da, pošto je opozicija svojim izjavama vezala ruke predsedniku Srbije, on sada ima samo jednu opciju: da ratuje.

I vlast je dobila priliku da ponovo demonstrira svoju politiku: vodimo mir i gradimo rat. U celodnevno najavljivanom obraćanju naciji predsednik države je naciji priredio – antiklimaks. Najčešće koriščena fraza, odmah posle „dugih cevi“, bila je: „ali šta ćete“. Ne, ne onako kako je izgovaraju konobari, nego letargično, sa sleganjem ramenima i nekim tužnim mirenjem sa sudbinom. Šta ćete kad je takva situacija, šta da radite kad su drugi (ovdašnja opozicija i tamošnja, svetska i belosvetska vlast) tako nesvesni i nesavesni, bezobzirni i bezobrazni, šta čovek da radi, pa neće valjda da ratuje.

I tako smo neratovali sa Kosovom. Ali, umesto odjavne špice (još jedan prođe rat, uzburkan ko more… novogodišnje svetiljke već gore) ratni bubnjevi su ponovo počeli da najavljuju nove epizode pozorišta u ludoj kući. Jer se ratovi na domaćem terenu neće sami voditi. Rat protiv, na primer, humanitarnih fondacija koje prikupljaju novac za lečenje teško obolele dece i koje prete da „po savetima iz inostranstva“ a po rečima ministra zdravlja: udare na emocije, steknu popularnost i obore ovu vlast. A to je, priznaćete, mnogo veća opasnost i još jedna prilika da vlast skrene pažnju sa sebe – na sebe.

Peščanik.net, 01.10.2018.

Srodni link: Ljubodrag Stojadinović – Život i smrt u vanrednom stanju

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)