Šta se to dogodilo u Grčkoj u nedelju, 5. jula? Pa, što bi rekao Milovan Vitezović, dogodio se – narod.
To slavlje, veselje, euforija, jako su ličili na ono stanje u kome se Srbija nalazila pre otprilike četvrt veka.
Čudno je kako niko od ovdašnjih podržavalaca grčkog premijera Ciprasa, i levičara uopšte, nije primetio tu sličnost sa Miloševićem kome su se inače, to se ne može negirati, snažno suprotstavljali.
I Milošević je počeo kao antibirokratska revolucija; ova Ciprasova je, doduše, pre svega antibankarska, mada danas između to dvoje i nema velike razlike. Na ulicama Beograda nije bilo toliko radosti kao u Atini, već nekako više ljutnje i pretnji, ali „povratak nacionalnog dostojanstva“ je ono što tesno povezuje te dve „pobune masa“.
Zanimljiv je, takođe, iako uzgred, taj praktično unisoni odijum prema bankama. Dobro, banke nisu cvećke, daleko od toga, ali ni Grci, jer o njima je ovde reč, nisu ni mali ni maloumni, a ko je makar jednom bio na letovanju u Grčkoj zna da nisu ni naivni. Banke su im bile lepe i dobre dok su davale kredite, a sad kad je došlo vreme da se zajmovi vrate, one su zle i ružne veštice. I najbolje bi bilo da ih nema.
Nek propadnu, nije šteta.
Pri tome se – ne znam da li je tu veća arogancija ili ignorancija – previđa jedna notorna istina. Banke ne rade svojim, nego tuđim novcem. Pre svega novcem građana, štediša i privrede. Propast banke pogađa pre svega njih, iako vlasnici, tj. osnivači, u apsolutnom iznosu gube desetostruko, pa i stostruko veće sume. Bankrot banke ruši hiljade domaćinstava i preduzeća.
U slučaju Srbije, povratak nacionalnog dostojanstva okončan je kao put u nacionalnu katastrofu.
Grčkoj se to verovatno, makar se nadamo, neće desiti. Ali „događanje naroda“ već ispostavlja prve račune. Kapital se polako seli u druge zemlje, posebno u Bugarsku. Bogati turisti iz zapadne Evrope otkazuju aranžmane; ova sezona će, procenjuju turistički radnici, biti najslabija u poslednjih nekoliko decenija.
Time će najmanje biti pogođeni oni koji su od stranih kredita imali najviše koristi – zaposleni u javnom sektoru. Koji je u Grčkoj ogroman – čak su i šećerane i banke u državnom vlasništvu – i isto toliko neefikasan i neproduktivan.
Stradaće najviše najvredniji deo grčkog naroda. Onaj koga je bilo najmanje na mitinzima podrške. Kome i čemu – odlučite sami.
Peščanik.net, 09.07.2015.
Srodni linkovi:
Der Tagesspiegel – Otvoreno pismo svetskih ekonomista Angeli Merkel
James Galbraith – Devet mitova o grčkoj krizi
GRČKA KRIZA- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Mijat Lakićević (see all)
- Putinovo „paljenje Rajhstaga“ i Vučićevo pumpanje srpstva - 29/03/2024
- Pretnja mirom: Srbi, Rusi i Kant - 22/03/2024
- Željko Obradović, državni neprijatelj - 23/02/2024