- Peščanik - https://pescanik.net -

Mnogo buke oko malo nauke

Talking the talk, foto: Slavica Miletić

Vidim da rasprava (s)kreće u ozbiljne vode pa se nadam da takav razvoj događaja neću poremetiti. Što ne znači da neću pokušati da na njega utičem.

Ne mislim da Pravilnik o kategorizaciji i rangiranju naučnih časopisa za naučne radnike nije važan i ne osporavam im pravo da se protiv njega bune. Ali onda, rezonujem ja, treba da se bune i protiv pogrešnih tumačenja. Konkretno, Vesna Miletić kaže da sam se ja poveo za jednim pogrešnim tumačenjem tog pravilnika u javnosti, tj. Politici. Ali, nisam primetio – a čekao sam nekoliko dana da vidim hoće li, pre nego što ću ja reagovati – da su se naučni radnici pobunili protiv tog pogrešnog tumačenja. Iz čega sam zaključio da njima to tumačenje i ne smeta. A nisam, da budem iskren, primetio ni da je tumačenje mnogo pogrešno, jer u peticiji piše, kao što Miletić navodi u svojoj reakciji, da Ministarstvo ne shvata „specifičnosti cele jedne naučne grupacije… koja se bavi proučavanjem društva, kulture i identiteta stanovnika ove države“, odnosno „nacionalne nauke na srpskom jeziku“. Iz čega nije bilo teško izvući zaključak da „osuda“ naših naučnika da objavljuju što više u vodećim stranim (a posebno su apostrofirani američki) časopisima ugrožava „nacionalnu samobitnost srpske nauke“, šta god to značilo.

Uzgred, Miloš Ivanović i Neven Isailović mi prebacuju da ne pravim razliku između „instituta“ i „odeljenja“ SANU. Ali, vidim da ni Vesna Miletić, koja mene naziva nekompetentnim, takođe ne pravi tu razliku i govori o odeljenjima. Dvojac Ivanović-Isailović, međutim, preko toga ćutke prelazi. A uvredio sam ih, kažu, „insinuacijom“ o „ruka ruku mije“ odnosima u srpskim visokoobrazovnim institucijama.

No, priznajem, nisam se u prvom tekstu mnogo, štaviše gotovo uopšte, bavio „Pravilnikom“. Što ne znači da se prethodno o celoj stvari nisam obavestio, samo nisam odmah hteo da ispucam sve argumente. Lukavo, a? Rukovodim se i inače devizom: novinar ne mora sve da zna, ali mora da zna ko zna. Nije tačno, rekli su mi moji sagovornici, da se, kao što tvrde „peticionaši“, na „prokazanoj“ SSCI, tj. Tomson Rojtersovoj listi nalaze pretežno časopisi koje ne zanimaju naše „nacionalne“ teme, pa je nemoguće objavljivati u njima. Evo, na primer, edukuju me – a ako oni lažu mene, onda i ja lažem vas – američki časopis Eastern European Countryside objavio je rad „Vlaška magija u ruralnim sredinama Srbije na početku 21. veka“. I takvih primera, kažu, ima ogroman broj. Već pomenuta lista samo iz istorije ima 87 časopisa. Prvi među njima je American Historical Review. A kad se taj časopis prelista, postaje jasno da se bavi raznim temama, ne samo „američkim“, i da je u njemu objavljeno oko 40 tekstova koji samo u naslovu imaju pojmove Jugoslavija i Srbija. A ako nekoga ne mrzi pa pogleda o čemu se sve piše u oblasti društveno-humanističkih nauka u svetu i kakvi su to časopisi, lako može da vidi sve suprotno od onoga o čemu piše, recimo, Vesna Miletić. Jer, ti „opaki časopisi objavljuju radove koji se bave najspecifičnijim mogućim temama iz svih krajeva sveta“. Ni moja opaska o „burazerskim naučnim časopisima“ nije tek obična figura. Pokazuje to članak profesora novosadskog Filozofskog fakulteta Pera Šipke „Vruća retorika i hladna realnost“ u kome raskrinkava „citatnu mafiju“, odnosno pokazuje, sve sa imenima, kako se grupe naučnika organizuju (uz unutrašnju podelu na zaštitni omotač, jezgro i čvrsto jezgro) i međusobno citiraju da bi sakupili potrebne poene. Iako većina časopisa, kaže dalje ova tužna priča sa neizvesnim krajem, sprovodi anonimne recenzije, one u tako maloj zajednici kao što je naša teško mogu biti sasvim anonimne. Radove redovno međusobno recenziraju istraživači koji se bave sličnim temama, tako da se lako desi da autor i recenzent jedan drugom ne ostanu anonimni. To onda narušava smisao recenzije u dva pravca: ili prorade lične omraze ili, što je češće, konformizam pa recenzenti ’puštaju’ i radove koji ne zaslužuju objavljivanje.

Jedan od mojih sagovornika bio je naročito ljut. Citiram: „Kada bi neki ‘prosečan građanin’ zavirio u te baze podataka video bi da predstavnici društveno-humanističkih nauka, svi na budžetu ove države, ne uspevaju, pored svih doktorskih titula, istraživanja, stipendija i sabatikuma, da urade ama baš ništa na međunarodnoj promociji njihove nauke, odnosno kulture i identiteta svog naciona. I s pravom može da se pita ‘građanin pokorni’ za šta primaju novac od države naši naučnici, a raspon primanja najviše pozicioniranih u naučnoj hijerarhiji je od 100 do 200 hiljada dinara, ponegde i više“. Ima još, ali da ne zamaram skup.

Srpski polemičarski Iljif i Petrov – nadam se da moji cenjeni oponenti ovo neće shvatiti kao uvredu, ja ovaj autorski tandem prosto obožavam – u svojoj „forenzičkoj“ analizi mog teksta s neverovatnom preciznošću drži se sve samih sporednih stvari. Kako se to kaže u logici: od drveća ne vide šumu.

Nije svrha mog teksta bila – to je čini mi se očigledno – da prosuđuje i presuđuje o sadržini Pravilnika. Tema je nešto što mnogo više zanima (i treba da zanima) ovdašnju javnost – zdravstveno stanje nauke u Srbiji. Jer, ima mnogo simptoma koji govore da je njeno zdravlje opasno ugroženo.

Uzmimo, recimo, najnoviji primer: slučaj profesorke beogradskog Pravnog fakulteta Jasminke Hasanbegović koja je prošla kroz „malog toplog zeca“ zato što se usudila da ukaže na elemente plagijata u naučnim radovima nekih svojih kolega. Ili, drugi primer, Dušan Pavlović, profesor Fakulteta političkih nauka, skoro da je izbačen s posla zato što je pokušao da u izbor naučničkog podmlatka uvede makar neke minimalne kriterijume. Akademik Vladimir Glišin je pre izvesnog vremena rekao da „na državnom Beogradskom univerzitetu polovina redovnih profesora nema objavljen nijedan naučni rad“. „Pa, kako su onda doktorirali“, upitao je stari profesor.

Prema jednom ne tako skorašnjem istraživanju – ali nema naznaka da se u tom pogledu bilo šta promenilo – od svih prijava za patente podnetih u razdoblju od pet godina, svega 2-3 odsto poteklo je sa univerziteta, 3-4 odsto je došlo iz kompanija, a sve ostalo, dakle gotovo 95 odsto – od pojedinaca. Prema Indeksu globalne konkurentnosti Svetskog ekonomskog foruma Srbija najnižu ocenu ima baš za ono što čini okosnicu naučničkog rada – inovativnost, po čemu je svrstana na 129. mesto među 140 zemalja.

Ivanović i Isailović kažu kako kvalitet naše nauke dokazuje „odliv mozgova“. To, međutim, po mom mišljenju više pokazuje njenu slabost, jer ljudi da bi se bavili naukom moraju da beže iz Srbije. I beže, naravno najkreativniji. O tome na svoj način govori i najnovija vest. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu za asistenta nije izabran kandidat koji je imao ubedljivo najbolje reference. Nisam video reakciju naučne zajednice. To je valjda normalno. Mislim – i to što najbolji ne prolaze, i to što na to nema reakcije. Da to nije usamljen slučaj pokazuje već pomenuti IGK: po kapacitetu zemlje za vraćanje talenata Srbija se nalazi na 141, a po kapacitetu za privlačenje talenata na pretposlednjem, 143. mestu u svetu.

Da li će iz toga naša nauka izvući neki nauk – ne znam, nisam siguran. To je ključni problem.

Peščanik.net, 04.03.2016.

Srodni linkovi:

Nedeljko V. Radosavljević – Ne amerikanizacija, već marginalizacija

Aleksandar Bošković – Careful with that axe, Eugene*

Aleksandar Stević – Nekoliko crtica o amaterskom Pravilniku

Miloš Ivanović i Neven Isailović – Nepodnošljiva lakoća neprofesionalnosti

Dejan Ilić – Nacionalna nauka

Vesna Miletić – Nekompetentno i uvredljivo

Mijat Lakićević – Bauk amerikanizma

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.