Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Tekst Mijata Lakićevića „Bauk amerikanizma“ objavljen 27.2.2016. godine na portalu Peščanik predstavlja uvredu za srpsku nauku i naučnike. Reč je o neprihvatljivoj generalizaciji nauke u Srbiji, paušalnim ocenama kvaliteta nauke od strane nekompetentnog pojedinca i otvorenom ismevanju domaćih naučnika. Tekst deluje kao čaršijsko prepričavanje i ogovaranje, a ne ozbiljna analiza određene pojave i ne doprinosi bilo čemu osim urušavanju ugleda Peščanika. Osim toga, autor se nije potrudio da kroz refrence približi čitaocu o čemu tačno piše da bi zainteresovani čitalac mogao kritički da sagleda ovaj tekst.

U centru zbivanja je apel nastavnika i saradnika Filozofskog fakulteta povodom predložene kategorizacije naučnih časopisa od strane Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja. Potpisnici apela predlažu drugačiji pristup društvenim i humanističkim naukama od onoga koji zastupa Ministarstvo. Iz dnevnih novina se može saznati da su se i određena odeljenja SANU pridružila ovom apelu. Da Ministarstvo radi svoj posao, predlog pravilnika bi se odavno našao u javnoj raspravi kao deo priprema za novi projektni ciklus koji kasni više od godinu dana. Svi relevantni faktori iz akademske zajednice, kompetentni za određenu oblast, uputili bi obrazložene sugestije koje bi Ministarstvo prihvatilo ili odbilo, opet uz adekvatno obrazloženje. Kako Ministarstvo ovde nije omogućilo akademskoj zajednici da se na adekvatan način izjasni o predlogu pravilnika, istraživači iz društvenih i humanističkih nauka uputili su Ministarstvu stručni apel. Treba uočiti nekoliko bitnih detalja u apelu i reakcijama na njega.

Kako to obično kod nas biva, mediji željni senzacija, u ovom slučaju dnevni list Politika, prilagodila je apel i stavila ga u sopstvenu službu antiameričke politike. Ovde nije reč o „uspostavljanju američkog monopola nad srpskom naukom“ niti o „amerikanizaciji srpske nauke“ kako to Sandra Gucijan tumači na stranicama Politike, a potonju ideju prihvata i Mijat Lakićević. Radi se o neshvatanju specifičnosti cele jedne naučne grupacije.

Čak i površnim čitanjem uočava se da se apel odnosi na društveno-humanističke nauke u celini, a posebno nauke „koje se bave proučavanjem društva, kulture i identiteta stanovnika ove države“, odnosno „nacionalne nauke na srpskom jeziku i jezicima nacionalnih manjina“. Apel je stručan, a ne nacionalistički dopis Ministarstvu, pa je teza o “patriotskim snagama” neumesna, osim ako se ne misli na novinarku Politike u odbrani srpske nauke. Apel objektivnom čitaocu pruža dovoljno naučnih i stručnih argumenata u prilog tezama koje su u njemu iznete. I prosečnom građaninu ove države je jasno da njegov nacionalni i kulturni identitet, upakovan čak i u izvanredan naučni rad, može biti neinteresantan časopisu koji se bavi nacionalnim i kulturnim identitetima prekookeanskih etničkih grupa. Istraživači iz društvenih i humanističkih nauka ukazuju na potrebu da se u kategorizaciju uvrsti i lista časopisa sa evropskog naučnog prostora, kao dodatak predloženim „američkim“ listama. ERIH lista koju predlažu potpisnici apela ima potrebnu naučnu težinu da bi se sprečilo „burazersko“ publikovanje i obezbedio naučni kvalitet iza koga stoji Evropska naučna fondacija (European Science Foundation). Ministarstvo sa svoje strane nije dalo adekvatno naučno-stručno obrazloženje za izostavljanje ERIH liste iz kategorizacije niti opovrglo kvalitet ove liste.

Potpisnici apela ukazuju i na druge sporne aspekte vrednovanja naučnog rada u društvenim i humanističkim naukama, koje upravo zbog svojih specifičnosti zahtevaju poseban pristup u odnosu na prirodno-matematičke i medicinske nauke. Predložena kategorizacija časopisa od strane Ministarstva deluje pre kao nedovoljno promišljeno rešenje za oblast društvenih i humanističkih nauka, nego kao put za unapređenje kvaliteta ovih nauka. Bez dijaloga akademske zajednice i nadležnog Ministarstva ne može se postići konsenzus o vrednovanju naučnog rada u društveno-humanističkim naukama. Čak i ako su „američke“ liste sa svojim multinacionalnim časopisima kvalitetnije od „evropske“ nije li pošteno sagledati u kakvim uslovima radi srpska nauka? Da li su ti uslovi takvi da nas jedino može zadovoljiti vrhunski svetski nivo kome čak ni jedna Evropa nije dorasla sa svojom listom? Možda bi se u tom dijalogu našlo i neko drugo, još bolje rešenje za vrednovanje naučnog rada u društveno-humanističkim naukama.

Istina je da u srpskoj nauci postoje primeri kršenja principa akademske čestitosti, no to nije naš ekskluzivitet. Pojedini vodeći naučni časopisi na primer uslovljavaju autore da moraju citirati radove iz tih časopisa da bi im rad bio prihvaćen.1 Tako se na jedan neetički način doprinosi uticajnosti časopisa u nauci.

Istina je i da ima nezasluženih titula, pozicija i radova u srpskoj akademskoj zajednici. Ima i plagijata i kupljenih diploma političara koje akademska zajednica toleriše. Međutim, svesti celokupnu srpsku nauku na „burazerski“ skup koji funkcioniše po principu „ja tebi ti meni“ uvreda je za sve one poštene naučnike koji stvaraju funkcionalno znanje i vrednost i srpsku nauku podižu na svetski nivo. Sve to čine uprkos Ministarstvu koje još nije raspisalo konkurs za novi projektni ciklus. I uprkos novinarima koji nekritičkim i neargumentovanim pristupom i onaj preostali kvalitet guraju u palanačko blato.

Peščanik.net, 29.02.2016.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Mnogo buke oko malo nauke

Nedeljko V. Radosavljević – Ne amerikanizacija, već marginalizacija

Aleksandar Bošković – Careful with that axe, Eugene*

Aleksandar Stević – Nekoliko crtica o amaterskom Pravilniku

Miloš Ivanović i Neven Isailović – Nepodnošljiva lakoća neprofesionalnosti

Dejan Ilić – Nacionalna nauka

Mijat Lakićević – Bauk amerikanizma

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Ili što bi Mijat Lakićević rekao „po principu ja tebi (referencu) ti meni (dve) i da nas bog vidi“