- Peščanik - https://pescanik.net -

Razvod ili treba li Univerzitetu u Beogradu Bogoslovski fakultet?

Foto: Predrag Trokicić

„Pravoslavni bogoslovski fakultet jedan je od osnivača Univerziteta u Beogradu“. Tako u najkraćem glasi odgovor koji je Srpska pravoslavna crkva uputila na adresu rektorke Univerziteta u Beogradu kada se ova, krajem prošle godine, drznula da nagovesti da tom fakultetu možda ipak nije mesto u sastavu državnog univerziteta čije propise očito nije voljan da poštuje. U tome, naravno, nema ničeg iznenađujućeg. Sasvim nezavisno od aktuelnog spora oko uloge „blagoslova“ kao uslova za zaposlenje nastavnika na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu (PBF), svaki put kada se poslednjih godina postavilo pitanje statusa PBF u okvirima Univerziteta u Beogradu, Crkva i paracrkveni krugovi lepili su reč „osnivač“ uz ime svog fakulteta kao da je reč o nekakvoj homerskoj formuli: kao što je kod Homera Ahilej redovno „brzonog“ a boginja Hera „kravooka“, kao što je u našoj narodnoj poeziji vino uvek „rujno“, tako je u diskursu crkve PBF uvek „osnivač“ Univerziteta u Beogradu. Kada je pre bezmalo dve decenije tadašnji ministar vera Milan Radulović obrazlagao potrebu da se PBF vrati u sastav BU, njegova celokupna argumentacija zasnivala se na tvrdnji da Bogoslovski fakultet ima posebne zasluge za osnivanje Beogradskog univerziteta: „Nije prirodno – ustvrdio je tada Radulović – da Bogoslovski fakultet, koji je 1905. godine zajedno sa još tri ili četiri druga fakulteta bio osnivač Beogradskog univerziteta, bude decenijama izopšten iz sastava istog onog univerziteta u čije je matičare upisan. U novembru 2001. godine ispred poslaničke grupe DSS bio sam podneo predlog da Skupština zakonom ukine uredbu Vlade NR Srbije od 15. februara 1952. godine, kojom je Bogoslovski fakultet likvidiran kao državna ustanova“. Krajem prošle godine, reagujući na najavu rektorke da bi trebalo razmisliti o statusu PBF, tadašnji mitropolit a sadašnji patrijarh Porfirije izneo je praktično iste tvrdnje. Prema rečima patrijarha, Pravoslavni bogoslovski fakultet je „saosnivač i punopravni član Univerziteta u Beogradu“ koji je „samo ideološkom odlukom komunističkog režima bio nasilno stavljen izvan margina akademskog života“. Kao što se vidi iz ovih citata, i za Radulovića i za patrijarha Porfirija, prisustvo PBF na Beogradskom univerzitetu opravdavano je pre svega iz razloga institucionalne istorije: budući da je zaslužan za stvaranje BU, Pravoslavni bogoslovski fakultet predstavlja neotuđivi, takoreći organski deo Univerziteta.

Sa ovim argumentom postoje dva problema. Prvi je taj što je reč o jednoj vrsti emocionalne ucene. U pitanju je mehanizam manipulacije u kojem jedna strana tvrdi za sebe da je žrtva ne bi li od druge strane dobila ono što želi. U ovom slučaju Crkva želi da PBF bude deo Beogradskog univerziteta i taj cilj nastoji da ostvari predstavljajući PBF kao žrtvu prema kojoj ostatak Univerziteta ima neku moralnu obavezu: pošto je Pravoslavni bogoslovski fakultet em osnivač BU, em nedužna meta komunističkog progona, najmanje što taj fakultet zaslužuje jeste da bude primljen nazad u okrilje BU (što se i dogodilo) i da se njegov status dalje ne dovodi u pitanje. Zgodna stvar sa ovom vrstom argumentacije je to što vam omogućava da inače legitimna pitanja o funkcionisanju teološkog fakulteta jedne konfesije u okvirima sekularnog univerziteta predstavite kao nastavak progona: ako se neko, na primer, upita kako to da PBF radi mimo zakona i univerzitetskih propisa, to samo znači da je taj neko zadojen komunizmom.

Drugi (i veći) problem sa ovim argumentom je to što je istorijski nebulozan. Pravoslavni bogoslovski fakultet je osnivač Univerziteta u Beogradu taman onoliko koliko sam ja osnivač Bitlsa. PBF bi se mogao smatrati osnivačem Univerziteta u Beogradu samo ukoliko bi se značenje reči osnivač iskrivilo do neprepoznatljivosti. Da bi neko bio osnivač nečega, odnosno da bi neko nešto začeo, formirao ili stvorio, taj neko mora, pre svega, da postoji. Tako je Henri VI osnivač Kraljevog koledža u Kembridžu, Mustafa Kemal Paša osnivač moderne turske države, SFR Jugoslavija jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih, a Rodžer Voters jedan od osnivača grupe Pink Flojd. U svim ovim slučajevima značenje reči osnivač je jasno: neko je uložio svoju ličnost, ideje, posvećenost, politički, intelektualni ili finansijski kapital u stvaranje nečega. Shodno tome, taj neko ima izvesne zasluge za nastanak tog nečega. Pravoslavni bogoslovski fakultet ne može biti osnivač Univerziteta u Beogradu iz prostog razloga što ga u vreme osnivanja Univerziteta nije ni bilo.

Univerzitet u Beogradu osnovan je pod tim imenom 1905. godine, a PBF je počeo sa radom punih 15 godina kasnije, 1920. Ukoliko bi se PBF smatrao osnivačem BU, bio bi to jedinstven slučaj u istoriji da je osnivač mlađi od institucije koju je tobože osnovao. Ono na šta zagovornici teze o PBF kao „osnivaču“ BU po pravilu misle jeste da je Zakonom o univerzitetu iz 1905. zaista planirano da jedan od fakulteta na Univerzitetu bude i Bogoslovski fakultet. To je, međutim, sasvim druga stvar: misliti i cveće brati nije isto. Očigledno lažna tvrdnja da je PBF „osnivač“ Univerziteta u Beogradu služi da se u javnosti stvori utisak da je prilikom osnivanja BU Pravoslavni bogoslovski fakultet nešto uložio u tu novonastalu instituciju, da ima izvesne zasluge za njeno stvaranje, te da shodno tome predstavlja njen neraskidivi deo prema kojem Univerzitet u celini ima neke obaveze. Istina je, međutim, drugačija: PBF nije ništa uložio u stvaranje Univerziteta u Beogradu zato što nije ni postojao. Naprotiv, rasprave o mestu i ustrojstvu Bogoslovskog fakulteta trajale su još više od jedne decenije nakon osnivanja Univerziteta, a jedan od ključnih razloga zašto fakultet dugo nije počeo sa radom bio je, po svoj prilici, nedostatak profesorskih kadrova.1

Stvari sa istorijskim pretenzijama PBF stoje još gore ako se uzme u obzir integralna istorija BU koja uključuje i doba Velike škole iz koje je izrastao savremeni Univerzitet. Kada je 1863. osnovana Velika škola, zakonom je utvrđeno da će ona imati tri odeljenja odnosno fakulteta – Filozofski, Tehnički, i Pravni. Zakonom je tada predviđeno da se na tim fakultetima izučava širok spektar prirodnonaučnih i humanističkih disciplina kao što su, između ostalog, filozofija i filologija, opšta književnost, latinski, francuski, finansije, mehanika, zoologija, matematika, fizika, hemija, kao i rimsko, krivično i međunarodno pravo. Ni „B“ od bogoslovije.

Šta nam sve ovo govori? Govori nam, pre svega, da je Velika škola, na čijim osnovama je izgrađen Univerzitet u Beogradu, nastala kao suštinski sekularna institucija. Štaviše, ukoliko istoriju Univerziteta ne računamo tek od Zakona o univerzitetu iz 1905. godine već u nju uključimo, kao što se obično i čini, i istoriju Liceja i Velike škole, jasno je da je tokom više od pola veka Univerzitet funkcionisao bez Bogoslovskog fakulteta. Taj fakultet zapravo je naknadno „nakalemljen“ na već razvijenu strukturu BU. Dakle, ne sumnjam da je odluka o izbacivanju PBF sa Beogradskog univerziteta 1952. bila politička, ali sumnjam da je bila više politička od odluke iz 1905. da se prilikom preimenovanja Velike škole u Univerzitet već uveliko postojećim fakultetima pridoda i bogoslovski. Uostalom, da nikakvog bogoslovskog fakulteta te 1905. godine nije bilo ni u naznakama jasno je i iz samog teksta zakona. Dok je zakon relativno detaljno uredio neka pitanja (na primer, broj redovnih profesora) na drugim fakultetima, ovaj fakultet pominje se samo u članu 4. Zakona u kojem se precizira: „Bogoslovski fakultet ustanoviće se kao posebna Duhovna Akademija, po posebnom zakonu“. Taj „posebni zakon“ nikada nije donet.

Nejasan status Bogoslovskog fakulteta u Zakonu o univerzitetu iz 1905. godine po svoj prilici je posledica činjenice da ni oni koji su taj zakon donosili nisu bili načisto kako će taj fakultet funkcionisati i kakav će odnos imati prema Crkvi na jednoj i prema Univerzitetu na drugoj strani.2 Dakle, ne samo da Bogoslovski fakultet nije „osnovao“ BU, nego ni donosioci zakona iz 1905. nisu imali da ponude ništa više od dobre volje da se u budućnosti takav fakultet osnuje. Izbacivanje PBF sa BU 1952. zato nije samo nepravedna odluka jednog totalitarnog režima i presedan vredan žaljenja, već tek jedna od mnogobrojnih situacija u kojima je, ne bez razloga, otvarano pitanje kompatibilnosti PBF sa misijom sekularnog univerziteta.

E sad, pošto smo videli da istorijski argumenti za opstanak PBF na Univerzitetu Beogradu ne stoje, postoje li možda neki drugi? Činjenica je da je status teoloških fakulteta, a posebno onih jedne konfesije, u okviru sekularnih univerziteta, kompleksno pitanje. Istorija univerziteta kao institucije neraskidivo je vezana za istoriju srednjovekovnog hrišćanstva. Najstariji evropski univerziteti ne samo da su nastali u doba crkvenog monopola nad znanjem, već su po pravilu osnivani uz odobrenje crkvenih vlasti a neretko su, kao u slučaju Sorbone, radili pod direktnim institucionalnim okriljem Crkve. Profesorski kadar se vekovima sastojao prevashodno od sveštenih lica. Zbog svega toga je veze između univerziteta i crkava u mnogim slučajevima i danas teško razmrsiti, što se može videti i po verskim ritualima koji su još uvek neraskidivi deo univerzitetskog života na Kembridžu ili Oksfordu. Na drugoj strani Atlantika, najstariji američki univerziteti, osnovani u 17. i 18. veku, isprva su bili namenjeni školovanju sveštenika različitih protestantskih denominacija. Vremenom se funkcija tih univerziteta menjala, izučavanje teologije izdvajalo se u zasebne fakultete, obučavanje sveštenstva jedne verske grupe zamenjivano je obuhvatnijim studijama teologije, da bi se univerziteti na kraju sasvim odvajali od denominacija koje su ih osnovale. I tako dalje, i tako redom.

Dakle, priča o odnosu hrišćanskih crkava, teologije i sekularnog univerziteta je nesumnjivo složena, zanimljiva i puna protivrečnosti. Samo, ta priča nema mnogo veze sa Univerzitetom u Beogradu. Za razliku od srednjovekovnih univerziteta koji su zbog svoje istorije katkad bivali primorani da balansiraju između sekularnih i verskih imperativa, te za razliku od prvih američkih univerziteta koji su bili namenjeni obrazovanju sveštenstva, Univerzitet u Beogradu pripada grupi modernih evropskih univerziteta – dakle onih koji su osnivani od polovine 19. veka naovamo – koji su po pravilu utemeljeni na sekularnim osnovama i obično uopšte nemaju studije teologije.

Nesporazum koji danas postoji u vezi sa „blagoslovom“ kao uslovom za izbor nastavnika na PBF mora se posmatrati u kontekstu ove institucionalne istorije. Da je nekim slučajem Univerzitet u Beogradu nastao u 13. veku i da je isprva služio obrazovanju klera, da su studije pravoslavne teologije zaista bile utkane u tkivo Univerziteta od njegovih početaka, čovek bi još i mogao razumeti potrebu da se nađe nekakav kompromis između principa autonomije univerziteta i specifičnih potreba PBF. Ali, kao što smo videli, to nije slučaj: Univerzitet u Beogradu nastao je kao čisto sekularna institucija i decenijama je sasvim lepo funkcionisao bez Bogoslovskog fakulteta. Ono što se sada traži kroz legalizaciju „blagoslova“ kao uslova za izbor nastavnika na PBF ravno je svojevrsnoj nasilnoj desekularizaciji BU. Dozvoliti da se propisi jednog modernog univerziteta, na kojem isprva nije bilo ni primisli teologije, prilagode potrebama jedne verske zajednice, zaista bi bio slučaj bez presedana.

Naravno, za tekući spor u vezi sa raskorakom između propisa koji važe na BU u celini i onih koji važe na PBF postoji sasvim jednostavno rešenje koje se, doduše, prećutkuje i to mahom zbog institucionalne moći Srpske pravoslavne crkve i zbog njenog upornog falsifikovanja istorije Univerziteta u Beogradu. Ako već PBF nije nikakav „osnivač“ Univerziteta u Beogradu, i ako već mogućnosti za kompromis nema – a nema je jer nametanje „blagoslova“ preko volje Univerziteta nije kompromis nego nasilje – zašto PBF jednostavno ne bi istupio iz sastava Univerziteta? Tu osim (pretpostavljam) povređene sujete SPC, gubitnika ne bi bilo. PBF bi mogao da čini šta mu je volja i ne bi morao da se opterećuje pitanjima autonomije univerziteta, a imajući u vidu darežljivost države prema SPC, siguran sam da finansiranje tog fakulteta ne bi predstavljalo problem, baš kao ni uspostavljanje pravnog okvira koji bi omogućio njegovo funkcionisanje kao samostalne institucije. Uostalom, svet je pun respektabilnih teoloških fakulteta koji funkcionišu pod isključivom jurisdikcijom verskih zajednica. Sa druge strane, Univerzitet u Beogradu ne bi više morao da se preganja sa jednom institucijom koja očito nema nikakvog poštovanja za principe na kojima Univerzitet počiva i ne bi više morao da brine o tome da li će zahtevi PBF dovesti u opasnost sekularni karakter Univerziteta u celini.

Odnos između Univerziteta u Beogradu i PBF nije nikakvo organsko jedinstvo (kakvim ga predstavljaju crkveni krugovi), već jedan ugovoreni brak na silu zaključen nepromišljenom odlukom zakonodavca 1905. godine i obnovljen isto tako nepromišljenom odlukom zakonodavca (a suprotno stavu Univerziteta) jedan vek kasnije. A kako to inače biva sa nesrećnim brakovima – a svakome je valjda jasno da je ovaj brak nesrećan – rešenje je u razvodu.

Peščanik.net, 24.04.2021.

Srodni linkovi:

Sergej Flere – Bogoslovlje: Kuda smera Nacrt izmena Zakona o visokom obrazovanju?

VIDEO – Ustav šaptom pade

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Aleksandar Raković, „Predlozi i rasprave o visokim bogoslovskim studijama u Kraljevini Srbiji 1899-1914“, Srpska teologija u 20. veku, knj. 4, 2009, str. 108
  2. Isto, 109.
The following two tabs change content below.
Aleksandar Stević (Beograd, 1980) diplomirao je i magistrirao opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Doktorirao je komparativnu književnost na univerzitetu Jejl. Radio je na visokoškolskim institucijama u SAD, Velikoj Britaniji i na Bliskom istoku, a trenutno predaje englesku književnost na univerzitetu Lingnan u Hong Kongu. Autor je studije Falling Short: The Bildungsroman and the Crisis of Self-Fashioning (University of Virginia Press, 2020) te priređivač zbornika Politika tragedije (Službeni glasnik, 2014) i, sa Filipom Cangom, The Limits of Cosmopolitanism: Globalization and Its Discontents in Contemporary Literature (Routledge, 2019). Objavio je veći broj naučnih radova o evropskom romanu 19. i 20. veka. Na srpski je preveo studiju Narativna proza Šlomit Rimon-Kenan (Narodna knjiga, 2007) kao i roman Šuma noći Đune Barns (Službeni glasnik, 2018).