- Peščanik - https://pescanik.net -

Smrtni doktorat

Ministar policije koji u povoljnom kontekstu pominje smrtnu kaznu dok njegov doktorat u naučnim krugovima važi kao plagijat: recept za populističko šićarenje, rekli bismo, i ništa drugo. No čak je i ministar za pravdu izrazio izvesno uvijeno žaljenje što smrtne kazne nema. Premijer bi se morao iskazati time što bi otpustio obojicu, i hladno zaustavio talas masovne ubilačke psihoze. A zatim bi se morao pokrenuti postupak protiv nesavesnih, koji su pokrenuli inicijativu za ponovno uvođenje smrtne kazne.

Zločin je užasan. Društvo bi moralo pokrenuti sve što bi doprinelo pomoći porodici da grozu uopšte prihvati i da sa njom nastavi život. Ti postupci zaštite i pomoći jedino su efikasni ako se izvode u potpunoj privatnosti i zaštiti porodice od javnosti. U to spada i mučna priprema za suđenje, i eventualna odluka da porodica ne mora da prođe i kroz taj pakao.

Najviša propisana kazna za najteže zločine u Srbiji je visoka, daleko iznad normativa humanog društva. No i to je neodgovorno predviđanje sudskog procesa, kada se jedanput obavi istraga.

Ukidanje smrtne kazne je važan deo platforme na koju se treba podići da bi se ušlo u EZ, gledano kranje pragmatično. Pitanje je koliko su srpske vlasti ozbiljno shvatile ukidanje smrtne kazne i koliko su ulagale u vaspitavanje naroda oko smrtne kazne: to je uglavnom prepušteno entuzijastima koji su se godnama borili za ukidanje smrtne kazne i koji izvesno nemaju – niti su imali – pravoga pristupa medijima, školstvu i drugim kanalima prenosa znanja o smrtnoj kazni. Smrtna kazna je, da ne ponavljamo svu argumentaciju staru skoro dva veka, izvor predvidljivih loših posledica koje nagrizaju građanske vrednosti, društvenu stabilnost i zakonitost u državi.

Nema nikakve sumnje da bi građani bilo koje države na svetu, kada bi im to bilo dozvoljeno, glasali za smrtnu kaznu u slučaju ovakvog ubistva. Zato je uloga medija ključna – da ne dozvole, a ne da potpaljuju masovnu psihozu u kojoj građani hoće da na nekoga delegiraju svoje ubilačke frustracije, i tako zapravo uništavaju svaki društveni dogovor. Onaj ko se odluči za ličnu osvetu stavlja sebe u položaj zločinca, sa njim se izjednačuje i podleže istim zakonima sa njim. Zato većina želi da njenu žeđ za krvlju obavi neko drugi, bezimen i autoritaran, bez ikakve odgovornosti i posledica za osvetoljubivog pojedinca. Smrtna kazna u tome smislu podstiče ratnu psihozu i želju za ubijanjem i nasiljem, bezakonjem odozgo i autoritarnim vladanjem.

Odlučivanje za smrtnu kaznu ne sme da bude većinska odluka, kada je jedanput smrtna kazna ukinuta društvenim konsenzusom i upisana u osnovne zakonske tekstove. To nikako ne može biti referendumsko pitanje, kao što referendumsko pitanje ne može biti ništa što se tiče neke manjine i uopšte ljudskih prava.

Utvrđena dugotrajna i sistematična neodgovornost srpske politike prema odgovornosti za rat, ratne zločine i genocid, malčice ublažena javnim simboličkim gestovima u poslednjoj deceniji – koji nisu izbegli cinična i politikantska tumačenja – pojavljuje se kao pravi uzrok brutalizacije oko smrtne kazne danas. Politikanstvo i cinizam osnovne su odlike postupka koji je argumentovano definisan kao plagijat i nezasluženo pridobijeno najviše akademsko znanje. Postoji li između tih postupaka veza? Izvesno, kada najviši predstavnik društvene bezbednosti i istovremeno plagijator poteže smrtnu kaznu.

Možda crkva može da smiri igru i okrene pažnju prema devojčici, žrtvi ubilačkog nasilja, i miru njene duše? Niti može niti hoće. Katolička crkva je, priznavši svoje istorijske zločine, postala najozbiljniji zastupnik ukidanja smrtne kazne već dugo vremena.

Pokažimo da u društvu još postoji ljudska sposobnost da se oplakuje, tuguje, pamti i poštuje žrtva, koliko god nas je za to spremno.

Peščanik.net, 08.08.2014.

Srodni linkovi:

Branislava Isailović – Ko ovde nije zreo za evropske norme ponašanja?

Bojan Gavrilović – Smrtna kazna kao pozorište

Milica Jovanović – Osvetnički zov

SMRTNA KAZNA

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)