- Peščanik - https://pescanik.net -

Zameriti se državi

Foto: Alexey Menschikov (Bednij)

Dobitnik Nobelove nagrade za mir je obavestio svet da neće upotrebiti veću vojničku silu, dakle avione-dronove, protiv hakera od dvadeset i devet godina; britanski komičar Džon Oliver, koji trenutno zamenjuje Džona Stjuarta u dnevnom političkom ismejavanju američke politike, odgovorio je na to da predsednik ima pravo, jer pravi hakeri danas nemaju više od… petnaest godina. Jedan se nespretno i nediplomatski, drugi se sarkastično osvrnuo na sudbinu čoveka kome život visi o koncu: Edvarda Snoudena. Izjava predsednika Obame znači posredno da će se na Snoudenu izvesti manja akcija – ubiće ga, možda, neki agent gde god se u svetu nađe, a možda će pre toga dobiti ruski čaj začinjen plutonijumom. Jedino što nije bilo ponuđeno jeste neki dogovor sa sudom, što je u SAD uobičajen postupak. Kako to izgleda u stvarnosti, vidimo odnedavno i kod nas, jer je u Sloveniji postalo mogućno nagoditi se sa sudom za manju i/ili ugodniju kaznu. U poređenju sa Asanžom i drugim žrtvama/počiniocima zameranja najjačoj državi na svetu, Snouden se drži savršeno kontrolisano i zvuči izrazito razumno. Koja je glavna krivica građanina Snoudena? To što štiti Ustav SAD od hipertrofirane i škodljive moći državnih službi koje su preuzele nezakonite funkcije. Kako je reč o najjačoj državi na svetu, evropske države su sramotno uvukle rep među noge i onemogućile vazdušni prolaz predsedniku neuporedivo manje jake države. Snouden još nije izneo nijedan konkretan podatak koji bi bio nezgodan za bilo koju državu, ali je histerija još mnogo veća, jer se pretpostavlja da je njegovo znanje znatno ozbiljnije i opasnije – samo je potvrdio ono što je bilo ko danas u svetu mogao da pogodi, da američke (i britanske) institucije, od elektronske industrije pa do izvršne vlasti, špijuniraju mnogo ljudi na planeti, a mogu špijunirati svakog čoveka na planeti. Moglo bi se reći da Snouden nije izneo ništa više od banalne istine. No čak ni skandal da među prisluškivane spada i EZ sa svim svojim organima nije među evropskim nosiocima vlasti izazivao ni toliko revolta da bi se solidarisali sa bolivijskim predsednikom… Snoudenova nesreća je, dakle, to što se zamerio državi.

Pre Snoudena i Bredlija Maninga, koji je već u zatvoru, Amerika nije poznavala pojam disidenta, onako kako je bio odomaćen u Evro-Aziji, u doba kada se svet delio na dve najjače države. Bilo je prebega i preleta tajnih agenata, pokušaja da se vrate ili ubiju, bilo je spektakularnih razmena; što se civilnih disidenta iz socijalističkog bloka tiče, relativno su retki bili slučajevi da se neko od njih zameri i državi koja ga je primila. Primer filmskog režisera Miloša Formana, češkog disidenta, tu najizrazitije pokazuje koje to područje omogućava da se i prema državi gostu bude duboko kritičan. Forman je bar u tri filma, Svlačenje (1971), Let iznad kukavičjeg gnezda (1975) i Kosa (1979), najoštrije kritikovao američku stvarnost, uključujući i militarizam, i za to je još nagrađivan. Mogli smo utešno misliti da se demokratija ne boji kulture. Kada je državni socijalizam propao i svet dobio samo jednu vojno najjaču državu, postepeno smo mogli razumeti da je kultura, koliko god otpadnička i kritička bila, zapravo samo nezanimljiva za demokratiju. Na niskom nivou zameranja se naprosto ne dobijaju sredstva, na malo višem se organizuje medijsko ćutanje, na još višem višem se zamerljivome stvaraocu namesti skandal/nesreća. Gledano iz istorijske perspektive, američki postupci prema stvaraocima su u jednom periodu sledili socijalističkom povezivanju kritike u kulturi sa špijuniranjem, zapravo su bili ogledalska slika sovjetskih procesa – za vreme makartizma, otprilike 1950-1956. Tada je uistinu bilo američkih disidenata u Evropi, među njima i Žil Dasen, koji je napravio neprevaziđen i danas itekako aktualan film o sudaru ukrućene (i pogrešne) slike o antici i grčke realnosti, odnosno o tome da su društveno najniži nosioci emancipacije i promene, Nikad nedeljom (1960). Film je dobio i Oskara za muziku Manolisa Hadžidakisa.

Konfuziji pojmova i pojava ništa ne pomaže američki termin whistle-blower, “zviždač”: njegov položaj u SAD je zakonski regulisan, još od sredine devetnaestog veka, u javnosti je raskrivanje državnih nepravilnosti čak i podstaknuto, recimo plakatima i lecima koji su na raspolaganju građanima posvuda u državnim institucijama. Serija državnih odluka, zakona i tipova ponašanja međutim ovog mogućnog spasitelja demokratije stavlja u izrazito ambivalentan položaj. Nekoliko godina ranije, čak i pod dinastijom Buševih, Snouden bi možda prošao sa neuspelim suđenjem i podrškom medija, sa zamislivim rezultatima – prodaja priče, knjiga+film+video igra+plastične figure (šalim se za ovo zadnje). Samo malo vremenski i stilski odvojen od njega, filmski režiser Oliver Stoun, veliki otkrivač najvećih američkih državnih zavera, oskarovac i milioner, nastupa na subverzivnom (????) festivalu u jednoj od najsiromašnijih evropskih država, i svojim radikalnim stavovima diže na noge publiku koja u predvorju žica za kafu, a deo publike i za gde da prespava te noći.

Zameriti se državi, međutim, znači nešto sasvim drugo pod prvim američkim predsednikom koji je dobio Nobelovu nagradu za mir: početkom ove godine, mladi kompjuterski genije Aron Svorc se ubio da ne bi doživeo suđenje i možda doživotni zatvor. Njegov zločin bio je iskorišćavanje uglavnom dostupnih podataka sa interneta, njegov cilj demokratizacija informisanja. Nije imao načina da pobegne, možda ni sredstva, što je bila prednost Snoudena (bekstvo sa Havaja, izvrsna plata). Nije imao ni podršku novinara kao što su Lora Poatras i Glen Grinvald, za koje još uvek verujemo da im glasnost i ugled osiguravaju nedodirivost. Kada bi za Snoudena pokazao predsedničku milost, Obami bi bilo lakše da, recimo, poseti kraj gde je samozvani zadrigli vidžilante ubio crnog dečka jer mu se učinio sumnjiv, da kaže nešto pametno (što inače ume) pre nego što su ljudi masovno izašli na ulice, Više uzdržanosti je pokazao kada je polovina sveta ozbiljno uzimala nuklearne pretnje severnokorejskog diktatora. Sve su to elementi za neprijatnu dijagnozu o sve manje skrivenom, pravom američkom imperijalizmu, koji sebi uzima sva prava negirana drugima. Za vreme Buša mlađega, neki opasni akademski ludaci su predlagali da se predsednik proglasi za imperatora te da se skrati svo to gužvanje i muljanje oko demokratije. Obama sigurno neće uzeti krunu, već će u skladu sa zakonom završiti svoj mandat; svojim drugim postupcima, ostavljanjem zatvora Gvantanamo, nastavljanjem ratova, paramilitarnim akcijama istrebljivanja neprijatelja Amerike, proganjanjem Snoudena, nebrigom za društvene pokrete, hladnoćom prema običnim ljudima, izvrsnom retorikom koja još više podvlači hipokriziju i čisto nasilje, on je uveliko utabao put za najstrašnije scenarije. Koliko će Hilari biti sposobna da se sa tim nosi, već je sada predvidljivo. Bipolarne podele koja bi mogla značiti ravnotežu, bar za etičke minimume, nikako nema – sasvim sigurno ne u novom azijskom robovlasništvu. Ostaju dva rešenja: da sedimo u svojim rupama pred ekranima svih veličina i užasavamo se, zabavljamo i dopisujemo sve dok ne nestane struje, ili da se, po prvom pop-uzoru novoga doba, suprotstavimo zlom imperiju sa neke jako udaljene planete.

Peščanik.net, 19.07.2013.

Srodni linkovi:

Julija Latinjina – Snoudenov paradoks

Julian Assange – Evropa treba da zaštiti Edwarda Snowdena

Wikileaks – Pismo Edvarda Snoudena iz Moskve

Aleksandar Goljc – Hodorkovski i Snouden

The New Yorker – Prizma

The Guardian – Facebook i Google nisu znali?

Spiegel – Globalni nadzor

NOVE TEHNOLOGIJE

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)