Pre nekoliko meseci, demokratski operativci, tragajući za najboljim načinom da definišu Mita Romnija, otkrili su nešto zanimljivo o budžetu Pola Rajana. New York Times je preneo da su birači, kada su im u fokus grupama predstavljeni detalji njegovog programa, mislili da je ovaj plan toliko okrutan da su „jednostavno odbili da poveruju da neki političar može da uradi takvo nešto.“

Uz ukidanje negativnog poreza na dohodak, koji održava milione američkih porodica iznad granice siromaštva, i prepolovljavanje subvencija za zdravstvenu negu dece, Džonatan Kon je ovako opisao “Ameriku Pola Rajana”:

„Milioni radno sposobnih Amerikanaca izgubili bi zdravstveno osiguranje. Stariji građani bi se dvoumili da li da plate stanarinu ili zdravstvene troškove, što je dilema koju nisu imali od devetsto šezdesetih. Država bi do 2050. bila toliko osiromašena da ne bi imala dovoljno novca za najosnovnije funkcije, poput ispitivanja ispravnosti hrane i održavanja autoputeva.“

Rajanova „mapa puta“ je možda najneozbiljniji budžetski plan koji dolazi iz Vašingtona, ali je ujedno i pokazatelj koliko su se republikanci poslednjih godina pomerili udesno. Prema rezultatima nove ankete Pew centra, 1987. godine je 62 posto republikanaca smatralo da „država treba da vodi brigu o ljudima koji ne mogu da se staraju o sebi“, ali sada je taj broj spao na samo 40 odsto. Takav stav se mogao primetiti tokom debate republikanskih kandidata prošle jeseni, kada je moderator Vulf Blicer pitao Rona Pola kakva bi sudbina trebalo da snađe zdravu osobu bez zdravstvenog osiguranja, ako je iznenada zadesi katastrofalna bolest. „Kongresmene“, insistirao je Blicer, nakon što je Pol počeo da vrda, „da li hoćete da kažete da društvo treba da ga pusti da umre?“ Pre nego što je Pol stigao da odgovori, publika je krenula da bučno pozdravlja tu ideju, a pojedini su vikali „Tako je!“

Rajanovi motivi nisu čisto ideološki; on je godinama kao magnet privlačio dolare krupnih republikanskih sponzora (5,4 miliona dolara u njegovoj kampanji za Kongres predstavlja jedan od najvećih izbornih budžeta u ovom ciklusu). Ali šta je sa običnim ljudima koji prihvataju ovu ideologiju tipa „ko-ih-šiša-gledam-sebe“? Kako naizgled pristojni ljudi sa desnice – ljudi koji brinu o svojim porodicama i svojim zajednicama – mogu da budu toliko okrutni? Zar ne shvataju kakve su realne posledice kad društvo prosto „pusti nekoga da umre“?

Dok su neki odgovori na ovo pitanje relativno jednostavni, čak i intuitivni, istraživanje veza između kognicije i ideologije nudi dublje razumevanje nečega što je naoko zapanjujući deficit osnovne ljudske empatije.

Usađivanje

Najjednostavnije objašnjenje ove pojave krije se u sve većoj polarizaciji naše medijske konzumacije. Desno nastrojeni ljudi obično prate konzervativne medije. Kad biste sve vesti dobijali sa televizije Fox i od Raša Limboa, i vi biste smatrali da je Rajanov plan samo „ozbiljan“ predlog za smanjenje deficita (bez obzira na to što bi smanjenje poreza za najbogatije bilo takvo da budžet ne bi bio balansiran decenijama).

Ali stvar je nešto dublja. Prezir koji mnogi Amerikanci gaje prema socijalnoj državi dugo je tumačen kroz rasnu prizmu. U svojoj čuvenoj knjizi Zašto Amerikanci mrze socijalnu pomoć, Martin Gilens otkriva da, iako velika većina Amerikanaca govori anketarima da žele veću potrošnju za borbu protiv siromaštva, mnogi se protive programima socijalne pomoći, zbog ustaljenog „utiska da je korisnici socijalne pomoći ne zaslužuju i da su crnci lenji“.

Ovaj zaključak su od tada potvrdila brojna istraživanja. Ali u skorije vreme, psihološka ispitivanja – i neke neurobiološke studije – otkrivaju nešto drugo: liberali i konzervativci ne razlikuju se samo u stavovima, oni na potpuno drugačiji način obrađuju informacije, što dovodi do toga da veruju u potpuno oprečne činjenice.

Što je još gore za one koji politiku smatraju racionalnim načinom za ostvarenje ličnog interesa, činjenice tu zapravo nisu mnogo bitne. Politiku najpre procenjujemo emocionalno, prema duboko usađenom moralnom okviru, a zatim naš mozak kreće unatrag, ispunjavajući – ili izmišljajući – „činjenice“ koje se uklapaju u takav okvir.

Dvostruki moral

Već je dugo poznato da ljudi posmatraju političke ideje kroz partijska i ideološka sočiva. Tako, na primer, jedan niz konzervativnih, tržišno orijentisanih zdravstvenih reformi, smišljen u Heritage fondaciji i godinama promovisan od strane republikanaca, iznenada postaje maoistička zavera kada ga prihvate demokrati.

Ali prema Džordžu Lakofu, kognitivnom lingvisti sa Univerziteta u Berkliju, ne smemo se držati partijskih okvira ako želimo da shvatimo različito obrađivanje informacija. Lakof opisuje nešto što bi se moglo nazvati hijerarhijom razumevanja, počev od našeg koncepta morala, pa do procene detalja kroz tu prizmu.

U Maloj plavoj knjizi: vodiču za demokratski govor i razmišljanje, Lakof i koautorka Elizabet Veling objašnjavaju da je ljudski „mozak sačinjen od takozvanih ‘slojeva’:

„Sloj je mreža neurona koja povezuje brojna moždana kola. Sva povezana kola moraju biti istovremeno aktivna da bi proizvela određeno razumevanje. Jednostavno rečeno, mozak ne tretira ideje kao odvojene stavke: širi kontekst, logička konstrukcija u okviru koje je ideja definisana, aktivira se da bismo shvatili značenje neke ideje. Slojevi su ključni za političko razumevanje, jer karakterišu logiku koja stvara to razumevanje.“

Iako liberali i konzervativci u poslednje vreme svoje suparnike smatraju groznim ljudima, prema Lakofu, to je zato što obrađuju informacije u sasvim različitim, često dijametralno suprotnim okvirima.

U nedavnom razgovoru za AlterNet, Lakof je rekao: „Konzervativci imaju sasvim drugačije poimanje demokratije, koje prati njihov moralni sistem. Njihova osnovna ideja u ekonomskom smislu jeste da demokratija pruža ljudima slobodu da teže sopstvenom interesu i sopstvenom dobru, bez brige ili odgovornosti za dobrobit ili interes bilo koga drugog. Dakle, oni tvrde da svako ima individualnu, a ne socijalnu odgovornost, dakle svako radi za sebe. Ako uspeš, odlično. To je poenta tržišta. Ako ne uspeš, tvoj problem.“

Ali ne radi se samo o moralnom imperativu da se bude samostalan – to je oduvek bila centralna ideja u moralnom sistemu desnice. Ali od početka šezdesetih, sa pojavom duboko iskrivljenog desničarskog narativa o „kulturi siromaštva“,1 dominantna bajka postaje ona koja poručuje da javni sektor ne radi ništa, osim što podstiče „zavisnost“. Ovo, prema savremenim konzervativcima, čini praktično svaki oblik državne intervencije u ekonomiji duboko nemoralnim, jer se tako jedan sloj stanovništva generacijama drži u siromaštvu.

Ovaj snažni narativ postao je još važniji u konzervativnom viđenju sveta – sa rastućim uticajem Ajn Rand. Rand nije bila samo autorka trećerazrednih romana. Ona je bila i začetnica sveobuhvatne „moralne filozofije“, koja opravdava povlašćeni položaj bogatih i satanizuje ne samo lenju i bezvrednu sirotinju, nego i bezličnu srednju klasu. U njenim knjigama čitamo brojne parabole o svetu prepunom „parazita“, „lopova“ i „grebatora“ koji koriste državne poluge da pokradu plodove truda njenih junaka.

Iako se Rajan nedavno odrekao filozofije Ajn Rand, ostaje zabeležena njegova izjava da Rand „daje najbolje objašnjenje moralnosti demokratskog kapitalizma“. Drugom prilikom, izjavio je: „Razlog zašto sam ušao u javni posao, ako moram da navedem jednog mislioca, jednu osobu, to je Ajn Rand.“

Ova filozofija se stalno učvršćuje. Prema Lakofu, većina ljudi poseduje i liberalni i konzervativni moral, koji se bore za dominaciju, dok naš mozak obrađuje podatke. Jedna „neuronska mreža bori se sa drugom, i jedna drugu potiskuju.“

Za gledaoce Fox Newsa, sklop konzervativnog morala menja se svakodnevno. „Kada se jedno od tih kola aktivira redovno, više nego drugo, posledica je da što je ovo prvo jače, utoliko je ono drugo slabije“, kaže Lakof, „Što je snažnije jedno od tih kola, utoliko će baš ono imati veći uticaj na razna pitanja.“

Gašenje mislećeg mozga

Psiholog sa Prinstona, Danijel Kaneman, sažeo je prethodne teorije o funkcionisanju mozga na dva nivoa – prvi instinktivni i vrlo brz, drugi sporiji i svesniji. Prvi je opisao kao intuitivnu obradu ili „kogniciju prvog sistema“, a drugi kao proces rezonovanja ili „kogniciju drugog sistema“,

Ovde je ključno, po svemu sudeći, da kada je prvi sistem aktivan, drugi se gasi. Ili, da to drugačije formulišemo, kada neko pitanje shvatimo na emocionalnom nivou (prvi sistem), brzo donosimo zaključak ne baveći se preterano detaljima. Ovo je česta pojava u svakodnevnom životu, ali je vrlo značajna u našoj političkoj kulturi, i iako ta tendencija nije ograničena na određenu ideologiju, neka istraživanja pokazuju da se politički konzervativci češće nego liberali oslanjaju na brze zaključke povezane sa kognicijom prvog sistema.

(U knjizi Republikanski mozak, Kris Muni tvrdi da u nekim trenucima možda postoji veća evoluciona korist od toga da instinktivni, refleksivni procesi dominiraju. Ako ste drevni čovek i šetate savanom, i začujete šuškanje u žbunju, bolje je da odmah pretpostavite da je u pitanju lav i da vam proradi instinkt za borbu ili bežanje. Ako zastanete da procenite dokaze da li je to možda lav, velika je šansa da nećete preneti gene na buduće generacije.)

Imajući u vidu slojeve kognicije – od širokog moralnog okvira, preko konkretnog pitanja uokvirenog našim diskursom, i konačno do sitnih detalja koje mnogi ljudi ignorišu – i imajući u vidu da brza, instinktivna obrada može potisnuti naše pažljivije, detaljnije kognitivne procese, lako je razumeti kako toliki ljudi na desnici mogu biti neosetljivi na realne posledice postupaka, poput rezanja zdravstvenih izdataka za siromašnu decu. Prosto proizlazi – iz sveobuhvatnog moralnog okvira zavisnosti – da ova „stroga ljubav“, iako možda kratkoročno bolna, u krajnjem ide u korist onih koji je trpe.

Nije li to kontradiktorno?

Jeste, u izvesnom smislu. Ali naučnici su davno utvrdili da čovek ima odličan kapacitet za posedovanje kontradiktornih uverenja. Novo istraživanje Univerziteta u Kentu, na primer, pokazalo je da su oni koji veruju da je princeza Dajana ubijena takođe skloniji da misle da je njena smrt lažirana.

Neki istraživači tvrde da mi sprečavamo bolnu kognitivnu disonancu putem procesa zvanog „motivisano rezonovanje“, kada tražimo uverljiva objašnjenja složenih pojava, kako bismo neko saznanje uglavili u naš prethodno izgrađeni sistem uverenja.

Dru Vesten, Pavel Blagov, Kit Harenski, Klint Kilts i Stefan Haman sa Univerziteta Emori opisuju motivisano rezonovanje kao proces pomoću koga „ljudi zapravo traže podatke koji potvrđuju ono u šta već veruju“. Ovo, tvrde istraživači, proizvodi „formiranje implicitne emotivne regulacije“.

U New York Timesu, politikolog sa Univerziteta Ratgers, Dejvid Redlask, objašnjava da smo svi pomalo nepoverljivi prema novim informacijama, i radije se držimo uverenja koja smo već stekli:

„Često ignorišemo nove kontradiktorne informacije, aktivno ih negiramo ili nipodaštavamo njihove izvore, pokušavajući da održimo postojeće sudove. Samoubeđivanje je uvek psihološki lakše nego revidiranje stavova. U tom smislu, naše emocije određuju kako shvatamo činjenice.“

Svi ovo rade, ali neka istraživanja pokazuju da politički konzervativci, možda zato što se čvršće drže svojih ubeđenja, i što su manje skloni kognitivnoj disonanci, lakše podležu motivisanom rezonovanju nego liberali.

Kada čujete da neko kao Pol Rajan, na primer, predlaže da do 2022. pretovari 4.700 dolara zdravstvenih troškova na grbače starijih građana koji žive ispod granice siromaštva, treba razumeti da su posledice takvih postupaka – činjenične, realne posledice te politike – često nevažne sličnim ljudima na desnici, ne zato što su oni (nužno) loši ljudi, nego iz jednostavnog razloga što takve posledice do njih ne dopiru.

I dok mnoge analize pokazuju nedvosmislenu okrutnost sadržanu u Rajanovom planu, ovaj proces motivisanog rezonovanja omogućava konzervativcima da jednostavno prepreče put svim detaljima koji pobijaju njihovu ideju da se mora izbeći podsticanje „kulture zavisnosti“.

Ovde dolazimo do jedne od ključnih razlika između konzervativnog i liberalnog kognitivnog stila: do „efekta protivudara“. Autori ovog termina su politikolozi Brendan Najan i Džejson Rifler, koji su došli do zaključka da se konzervativci, kad se njihovi argumenti činjenično pobiju, najčešće još čvršće drže svojih stavova. Takva dinamika nije zabeležena kod liberala (njih činjenice nisu potpuno ubedile, ali nisu pokazali takvu tendenciju da još čvršće veruju u pogrešne podatke, nakon što su im činjenice predočene).

Ovo ne znači da Rajanov plan – sada praktično i Romnijev, uprkos nekim njegovim pokušajima da se distancira – najveći broj ljudi neće shvatiti kao otrovan, kada shvate šta se njime dobija. Zato što, kako ističe Lakof, ima vrlo malo ljudi koji se drže pretežno konzervativnog ili liberalnog moralnog okvira – kod većine su zastupljeni i jedan i drugi. Ali ovo nam pomaže da razumemo kako naizgled obični građani mogu da prihvate tako okrutne mere. Takođe nam pokazuje da se Rajanova vizija ne može napadati samo činjenicama i brojkama, već joj se treba suprotstaviti progresivnom moralnom vizijom društva, koje vrednuje poštenje i razume da javni sektor u savremenoj ekonomiji služi privatnom, i da ga podupire.

Joshua Holland, AlterNet, 19.08.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 29.08.2012.


________________

  1. Kulturološka objašnjenja zašto neke grupe prolaze bolje od drugih sežu daleko u prošlost, ali savremena verzija priče o „kulturi siromaštva“ počinje sa knjigom sociologa Oskara Luisa iz 1961: „Deca Sančeza“.