Tramp u bunkeru
Samozvani ministar rata vrši ratne zločine, ljudi u Africi umiru zbog Maskovih rezova USAID-a, farmeri proglašavaju bankrot, ICE hapsi nekažnjeno, šire se male boginje, a mi brinemo o plesnoj dvorani?
Samozvani ministar rata vrši ratne zločine, ljudi u Africi umiru zbog Maskovih rezova USAID-a, farmeri proglašavaju bankrot, ICE hapsi nekažnjeno, šire se male boginje, a mi brinemo o plesnoj dvorani?
Gaza nije bila dovoljna za Netanyahua. Nije bio dovoljan ni Iran. Izrael je u međuvremenu započeo rat kojim se širi na teritoriju Libana, u kom je već poginulo više hiljada ljudi.
Moć neprestanih debata u društvu može se uporediti sa opsadom sedišta vlasti. Nije stvar u tome da se političke institucije osvoje ili ukinu, već da im se skrene pažnja na pritužbe javnosti.
Istina je izbila na videlo: postoje pitanja o kojima Izrael ne odlučuje. Jedna od najdrskijih zemalja na svetu, koja se oglušuje o odluke međunarodne zajednice, prinuđena je da prizna svoja ograničenja.
Trenutno se javna diskusija o uticaju veštačke inteligencije na društvo vodi oko gubitka radnih mesta. Ali kada pustimo da veštačka inteligencija misli umesto nas prelazimo važnu granicu.
Izraelci su se navikli na ratove. Oni sami svoje prisustvo na Bliskom istoku doživljavaju kao konfliktno, a sebe kao strano telo u tom delu sveta. Rat protiv Irana samo je učvrstio ovo uverenje.
Rat koji je Tramp započeo protiv Irana uz pomoć Izraela tragično podseća na prethodni put kada je republikanac poveo SAD u rat, uz gomilu laži i propagande. Mislim na invaziju na Irak 2003.
Otišao sam u Moskvu na skup bez predstavnika vlasti, čiju publiku čine investitori, tehnološki lideri, studenti i novinari. Ako želimo da obnovimo komunikaciju to je publika koja nam je potrebna.
Promakla nam je vest o promeni ključnog sistema okeanskih struja, između ostalog i zato što milijarderi poseduju većinu medija. Tako ćemo jednom propustiti događaj kojim počinje kraj sveta.
Kakvu mi mudrost knjige nude sada, kada istorija kao da se zaista bliži svom užasnom kraju i kada demonska mržnja plamti širom planete? Potreban nam je novi narativ o izgradnji i propasti sveta.
Ministarstvo pravde dalo je Trumpu slobodu da uništava dokaze o svojim nedelima. Umesto biblioteke, sagradiće hotel sa pozlaćenim spomenikom sebi i boingom 747 u staklenom lobiju.
Izraelski mediji su pozitivno ocenili izraelsko-libanski samit, ali umesto prekida vatre, naša vlada je nastavila sa bombardovanjem Libana. Arapi za to imaju izreku: posipati smrt šećerom.
Izrael ne postavlja smrtnu kaznu u središte svog zakonodavstva na univerzalan način, već je usmerava prema narodu koji kontroliše vojnom silom.
Zatvaranje Ormuskog moreuza ne signalizira kraj petrodolarskog sistema dominacije, ali svakako ukazuje na strukturne promene koje su nužne za udaljavanje od američke hegemonije.
Jevrejski studenti na Harvardu znaju šta su genocid i huškanje na rat i svojim očima su videli kako ih Izrael sprovodi. Šta da se radi sa savesnim Jevrejima kojima se smučila rodna zemlja?
Bogatstvo Elona Muska veće je od vrednosti imovine 53% američkih domaćinstava. Istovremeno, Musk plaća porez po stopi ispod 3,3%, dok je važeća stopa za vozača kamiona u proseku 8,4%.
Obično se smatra da je Marks srednjoj klasi želeo da vidi leđa, ali se zaboravlja da je mislio da je ta klasa na svom vrhuncu bila najrevolucionarnija snaga koju je istorija ikad videla.
Premijer sa najdužim stažom u Evropskoj uniji, Viktor Orbán je posle 16 godina poražen na izborima. Pobednike očekuju strukturni izazovi u procesu koji se obično naziva tranzicija 2.0.
Za razliku od nas, bugarski građani imaju sreće sa masovnim protestima posle kojih je njihova desna vlada pala i poslušno raspisala izbore: 19. aprila oni će glasati 8. put za poslednjih 5 godina.
Dok rakete i dronovi preleću Persijski zaliv, na Pacifiku se sprema još razorniji sukob. Smirivanje novog hladnog rata, između Sjedinjenih Država i Kine, treba da postane vodeći planetarni prioritet.
Što je neuspeh rata očigledniji i što je jasnije da Amerika nema pojma kako da se izvuče iz nevolje u koju se uvalila, to će brutalnija biti potraga za krivcima. Svu krivicu će svaliti na Izrael.
Uskrsli Isus jede sa svojim prijateljima da bi pokazao da nije duh, ima stvarne rane na rukama i tako dalje. A ipak je njegovo telo drugačije od tela Pita Hegseta.
U Izraelu nije moguće živeti bez egzistencijalnih pretnji. Dok drugi spavaju, mi skrolujemo u mraku i čekamo sledeći napad Palestinaca, Libanaca, Iranaca, Egipćana ili Turaka.
Mada povremeno priznaje da ne zna šta njegovi podređeni rade, Trump nije u stanju da se distancira od bilo kog aspekta svoje administracije. Sve je njegova zasluga i sve je, naravno, divno i sjajno.
Napad na Iran prikazan je Amerikancima kao rat iz kaprica, objavljen u veseloj atmosferi kompleksa na Floridi i najavljen kopiranim i montiranim frazama iz starih, napola zaboravljenih sukoba.
Američki državni sekretar je zabrinut zbog nasilja doseljenika. Misli da je i izraelska vlada zabrinuta. Ako je to kvalitet obaveštajnih podataka koji su mu dostupni onda sam zabrinut i ja.
Debata o broju sati rada u različitim zemljama sveta poprimila je političku dimenziju. Trampistički ekonomisti rado govore o snazi američke ekonomije i propasti evropskog modela države blagostanja.
Trampovski intelektualci oblikovali su nova tri stuba američkog društva: otpor prema imigraciji, podrška ekonomskom nacionalizmu i spoljnopolitička doktrina sa Amerikom na prvom mestu.
Nijedna američka administracija nije tako otvoreno veličala ubijanje kao što to danas čini propagandna mašina Bele kuće, uz sramne snimke strahota iranskog rata i priznanja o kršenju pravila ratovanja.
Demokratska politika prešla je na drugačiji vremenski režim. Prošlost i sadašnjost su se nekako urušile jedna u drugu. Tramp se ponaša kao da je sam sebi i otac i sin.
Svako presretanje rakete, svaka aktivacija vazdušne odbrane predstavlja priliku za izraelsku industriju oružja da klijentima na međunarodnom tržištu prikaže svoje proizvode i nove sisteme.
Nekrolog Aliju Hamneiju objavljen u Economistu pisan je neobičnim stilom, ali tipičnim za nekrologe u tom magazinu. Ipak je izazvao buru gneva jer su ga mnogi shvatili kao stav redakcije.