Zamorno je postalo pratiti kronologiju afere Sanader, čije pojedinosti, unatoč tobožnjoj istražnoj povjerljivosti, minucioznom preciznošću svakodnevno objavljuju vodeći mediji, sve s ciljem njegova potpunog osamljivanja i svođenja ukupne sistemske korupcije tek na taj jedan slučaj.

No, evo jednog detalja koji svjedoči upravo o uobičajenoj lakoći institucionalne korumpiranosti. Uglavnom, u opsežnoj istrazi o bivšem premijeru pojavilo se ovih dana i ime jednog dalmatinskog tajkuna, jednoga od onih koji se obogatio upravo u ratu, jer je kaže „bio u pravo vrijeme na pravom mjestu“, a koji će hrvatskom premijeru u jednom trenutku pokloniti moćni BMW, vrijedan više od pola milijuna eura, i tako upotpuniti skupocijenu ergelu Sanaderovih vozila. Automobil mu je, zanimljivo, poklonio baš u vrijeme kada se tajkunovom sinu sudilo zbog prometnog ubojstva dviju srednjoškolki. Pa je mladac, netom je tata premijeru poklonio blindirani srebrni BMW, a ovaj intervenirao „na pravom mjestu“, dobio smiješnu kaznu od samo šest mjeseci zatvora. S nadasve zanimljivim juridičkim obrazloženjem, to jest da „mladić dolazi iz obitelji društveno prihvatljivog ponašanja“! Storija je višestruko poučna budući da svjedoči o bahatosti ovdašnjih moćnika, ali i o devastiranosti pravosuđa, inače prijelomnog područja za završetak hrvatskih pregovora s Evropskom Unijom.

S takvom se, eto, neveselom popudbinom vladajuća stranka nada uvesti Hrvatsku u EU, pri tome još drsko spremna za osvajanje još jednog mandata. Predizbornu kampanju, naime, hadezeovci su već započeli, a da će im izborna taktika biti ponovo temeljena tek na moralno problematičnim akcijama, svjedoči jako dobro istup ministra policije koji je ovih dana mrtav-hladan najavio kazneni progon šefa jake opozicijske stranke, deklamirajući javno strogo političku optužnicu. Iz parlamentarne klupe! Sve kao u nekoj zadrtoj diktaturi ili, jednostavnije, baš kao u Tuđmanovoj Hrvatskoj. Istup prvog čovjeka policije jasno govori da će HDZ primijeniti staru taktiku difamacije i kriminalizacije opozicije i protivnika, naravno kako bi se što bolje skrilo zagušljivi smrad vlastitih afera. Kako je ministar policije dodao i to da su njegovi ljudi, evo baš sada, započeli istraživanje komunističkih zločina od prije šezdeset godina, posve je jasno da će se upravo tom prastarom temom opet raspaljivati nacionalne strasti, e kako bi se izbjegle rasprave o ozbiljnim ekonomskim temama i užasnom stanju države.

Povratak vladajuće partije vlastitim opskurnim korijenima vidljiv je i iz nove kadrovske akvizicije premijerke Kosor, to jest njenoga novoga savjetnika za vojna pitanja, jednog ražalovanog generala, tipa koji je prije deset godina, u vrijeme koalicijske vlade, s grupom aktivnih vojnih lica pozivao na državni udar, protiveći se započetim suđenjima za ratne zločine, pa ih je tadašnji predsjednik Mesić po kratkom postupku umirovio. Neki od tih generala danas su u zatvoru, neki čekaju presude za ratni zločin. No novi Kosoričin savjetnik kaže da bi i danas učinio isto, dakle sve oprečno premijerkinoj proklamiranoj politici o nužnosti procesuiranja hrvatskih ratnih zločinaca. Usput, gospođa Kosor se pravi da ne zna kako Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine ozbiljno istražuje ratne zločine koji su se 1995. dogodili u bosanskom Mrkonjić gradu, a u kojima je sudjelovala upravo brigada pod zapovjedništvom njenoga novoga savjetnika. Riječ je o masakru više od 200 ljudi među kojima je bilo najviše civila. Ovo imenovanje stoga je doista tek beskrupulozni predizborni potez kojim se šefica vlade i HDZ-a želi dodvoriti desnom biračkom tijelu, gazeći vlastitu proklamiranu strategiju o progonu ratnih zločinaca, ili skraćeno: vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada!

Još jedna dobra ilustracija povratka HDZ-a na tvrde nacionalističke pozicije iz devedesetih jest histerični ispad Kosoričina zamjenika i osobe od snažnog utjecaja na razne sfere života, naročito pravosuđe, ispada kojim je Vladimir Šeks prenerazio liberalnu javnost, još više strane diplomate u Hrvatskoj. Izbezumljen i prestrašen zbog sve češćih sumnjičenja za sudjelovanje u ratnim zločinima, Šeks je u jednom desničarskom glasilu novinare nekih medija nazvao „piranama, hijenama i psima“, koji da protiv njega vode „ljudoždersku kampanju“, sebe izjednačio s državom, pa zaključio kako se optužbama na njegov račun „kriminalizira hrvatska državnost“.

Njegova se šefica, međutim, nije ni oglasila, a kamoli ga smijenila, jer njena je politika vođena isključivo strahom, manje od javnosti, mnogo više od partijskih joj drugova, starih i utjecajnih Tuđmanovih kadrova. Uostalom, i sama se premijerka naizgled blažim stilom, ali istim rigidnim partijskim metodama, skoro svakodnevno obračunava s medijima, pišući im demantije i saopćenja, da bi im konačni udarac zadala donošenjem novoga kaznenog zakona kojim se vraća zatvorska kazna za novinare, ali i na mala vrata uvodi autocenzura. Kada pak ne pacificira medije, hrvatska premijerka uokolo slavi „nove uspjehe svoje vlade“, odnosno nove stambene kvadrate, dakako isključivo za braniteljsku populaciju, tu blagoslivlja bolju prošlost i bulazni svoju izbornu mantru: „Da nije bilo Franje Tuđmana, Hrvatska danas ne bi bila pred vratima EU!“ Eto, u nečemu se konačno s njom slažemo. Točno tako, da nije bilo Tuđmana i njegovih nasljednika na vlasti, Hrvatska bi već odavno bila uređena država i ravnopravna članica Evropske Unije.

Mladina, 03.02.2011.

Peščanik.net, 07.02.2011.