Peter Stockmann, noseći negativni lik u drami „Neprijatelj naroda“ Henrika Ibsena, histerično optužuje svojega brata Thomasa da, šireći priču o zagađenju vode i tla, ugrožava egzistenciju stanovništva i destruira ekonomsku budućnost rodnoga grada. Možemo zamisliti norveškoga pisca kako u hladnim sjevernim noćima, možda umotan u deku, strpljivo i pomno formulira replike koje će u dalekoj budućnosti, skoro od riječi do riječi – izgovarati predsjednik Vlade Republike Hrvatske.

Premijerov slučaj prosto poziva na izvrtanje one tradicionalne slovenske popevke: moj konjiček ima očka dva, od kojih je jedan biološki, a drugi literarni. Da, Andrej Plenković uselio se u Ibsenovu dramu stoljeće i pol nakon što je ova napisana, i to bez ostatka, bez teškoća, bez predrasuda, bez ikakvih temporalnih nesporazuma, uklizavši u nju glatko poput šake u rukavicu od meke kože. Može li biti da hrvatski politički mrak vuče porijeklo iz nordijske književnosti?

„Kome je razumnom, inteligentnom i domoljubnom u interesu stvarati sliku da je cijela Lika otrovana? To može biti samo nekome jako zlom i jako zlonamjernom! To rade bukači, demagozi i najgori od najgorih na hrvatskom političkom spektru!“ grmi danas Plenković, nižući optužbe i kletve koje se samo po sporednim detaljima razlikuju od onih što ih je, prije stotinu i pedeset godina, dramatičar stavio u usta Peteru Stockmannu.

Impresivna je vizionarska sposobnost pisca da s tako velike prostorne i vremenske distance prepozna hrvatsku budućnost i iskoristiti je kao globalnu metaforu. Kao što je impresivna – valja priznati – drskost današnjeg vladara da retoričku supstancu svoje političke manipulacije preuzima iz kanonskog djela kazališne baštine. No, pošto je toga postupka blaženo nesvjestan, „drskost“ je uputnije čitati kao glupost.

U Ibsenovu komadu, inače, liječnik Thomas Stockmann otkriva da je u gradiću koji živi od turizma kupalište zagađeno otrovnim vodama i opasno po zdravlje ljudi. Njegov brat Peter, gradonačelnik i nositelj političke moći, traži da zbog ekonomske stabilnosti grada zataji tu informaciju („U općem je interesu da ovo ostane među nama!“), a kada ovaj to odbije, uz pomoć medija i interesnih skupina pokreće kampanju ozloglašavanja kojom Thomas Stockmann biva etiketiran kao narodni neprijatelj i prolazi onako kako već narodni neprijatelji prolaze. Hajka započinje otprilike ovako:

Plenković: „Vladu optužuju za veleizdaju, a čine izravnu ekonomsku štetu poljoprivrednim subjektima u Lici!“

Odnosno ovako:

Plenković: „Cijela ta lažna priča i narativ da se ljude truje besramni je potez aktera u opoziciji. Umjesto da se ispričaju OPG-ovima u Ličko-senjskoj županiji!“

Stvar postaje za nijansu uzbudljivija uzme li se kao referenca izvedba „Sovražnika ljudstva“ Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani, u režiji Ivice Buljana, čija je premijera bila potkraj veljače ove godine. U odnosu na Ibsenov izvornik, tu je uvedena promjena: izvor zagađenja nisu pogoni za preradu kože, već ilegalni deponij. Na poligonu bivše vojne kasarne tajno su ukopani i zatrpani deseci tisuća tona opasnog otpada, a kasnije, kada je teren u bescjenje prodan hotelskoj korporaciji, na istom je mjestu niknuo luksuzan turistički kompleks. Otrovno smeće pod temeljima uskoro se u kraškom tlu sljubljuje s podzemnim vodama i… eto toksičnoga zapleta.

Pišući krajem prošle godine tu adaptaciju, osnovne sam informacije crpio iz škrtih vijesti o ilegalnom odlaganju otpada kod Gospića, uglavnom zabačenih po lokalnim portalima, društveno-mrežnim apelima uznemirenih građana i web-stranicama ekoloških aktivista. Tek par mjeseci nakon premijere, međutim, tema u Hrvatskoj eksplodira, zadobiva punu medijsku pažnju, i rukopis s distopijskom aromom, takoreći, biva vraćen žanru surog realizma.

Ni moja prilično otrovna mašta, potaknuta operacijom trovanja prirode i društva, nije ipak mogla naslutiti da će hrvatski premijer do te mjere doslovno uskočiti u jedan dramski lik, preuzimajući njegove rečenice i bjesove, niti da će konflikt među braćom Stockmann tako precizno ilustrirati odnos hrvatske vlasti prema onima koji je podrivaju iznoseći činjenično ovjerenu istinu. Fragment iz teksta izabran je skoro nasumično:

„Peter: ‘Iznijeti punu istinu’, molim te! Što misliš, da bi državna vlast olako prihvatila takvu diskreditaciju? Nema šanse!

Thomas: Voda je zatrovana!

Peter: Blamaža i dizanje panike sada bi bili pogubni. Ne bi ugrozili samo hotelsku korporaciju, nego, mnogo važnije, kompletnu budućnost grada. Svi mi živimo od turista, čovječe, bez turizma smo mrtvi.

Thomas: Voda je zatrovana!

Peter: Ma prestani s tim! Više je otrova u tebi, nego u kupalištu. Želiš uništiti svoj rodni grad.

Thomas: Ja spašavam svoj rodni grad.

Peter: Kako ga spašavaš? Tako da ga jednim bezobzirnim potezom lišiš svih prihoda? Da padne kao žrtva tvoje mahnitosti? (…) Imidž ovoga mjesta po svaku cijenu mora ostati nenarušen.

Thomas: Ne mogu vjerovati – sranje je i nastalo zbog prikrivanja, a ti bi opat prikrivao.

Peter: Ponavljam ti – u općem je interesu da se ovo ne pročuje.

Thomas: To što ti ponavljaš je zločin protiv općeg dobra!

Peter: Puna su ti usta zločina, jebote! Bilo bi ti pametnije da…“

Problem je, naravno, u tome što bratu koji konzumira vlast ne smiješ oteti „opće dobro“ kao krucijalnu poštapalicu. Brigu za vlastiti politički interes Peter Stockmann uvijek servira kao brigu za kolektivnu dobrobit. Njegov je privatni politički probitak neprestano opremljen uzvišenim prvim licem množine. On je Andrej Plenković od a do ć.

Kao što Peter štiti gradske turističke pregaoce od „mahnitosti“ brata Thomasa, Andrej preuzima skrb nad ličkim poljoprivrednim subjektima koje u propast vode „agresivci“, „destruktivci“, „diletanti“ i „egzaltirani štetočine“ iz opozicije, horda „jako zlih“ i „jako zlonamjernih“, među kojima nema nikoga „razumnog, inteligentnog i domoljubnog“. Vrag zna, možda takvo verbalno silovanje pali, jer Hrvatima nikada nije bio problem izabirati pogrešnoga među Stockmannima. (Mada nije jasno zašto bi uopće bio biran kada je već napisan, i to od strane gorljivoga protivnika parlamentarne demokracije.)

S druge strane, za razliku od davnoga književnog originala, današnja je politička kopija motivirana i energijom koja nije naročito ljudska. To je ono stanje kada se okreneš prema zrcalu i ugledaš božanstvo, pa to činiš dovoljno često da postaneš ovisnik. O ekološkoj katastrofi u Lici premijer je rekao:

„Vlada nije napravila problem, kakve veze mi imamo s tim? Riječ je o pojedincima koji će za to odgovarati, kakve veze imamo s njima? Nikakve!“

Državna vlast nema ništa s tim što je dio državnoga teritorija pretvoren u toksično đubrište? Državna vlast nema ništa s trovanjem državnog tla? Na prvu se iskaz može činiti idiotskim, no riječ je o drugoj vrsti mentalnoga i moralnog defekta: Andrej se Plenković razbolio od bezgrešnosti. Predugim boravkom na vlasti razvio je naviku da se kao dionik pojavljuje isključivo u trijumfima. Pošto mu ni jedno sranje ne može ići na dušu, svaki mu prigovor ide na nerve.

U nekom trenutku vladar je odlučio da ne živi u ovoj zemlji, već nad njom. Maltene u literaturi, uzmemo li u obzir da se oštro distancira od realnosti, da mu popuštaju sve kočnice i da ga čitamo kao otrovanu knjigu. Zbilja, zašto bi hrvatski premijer znao kako se živi u Hrvatskoj? On je uz Hrvatsku vezan samo utoliko što je tiranizira. Sa svojom vladajućom bandom on stvara stvarnost, ali ne participira u njoj. A ta je stvarnost takva da se svatko njome mora osjetiti okuženim. Septička java.

Novosti, 16.10.2026.

Peščanik.net, 17.10.2026.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)

Author: Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.