Razgovor vodio Relja Dusek

Aleksandar Hemon veliko je ime na svjetskoj književnoj sceni i trenutno najpoznatiji pisac s područja bivše Jugoslavije. Rat u Bosni slučajno ga je zatekao u SAD-u, gdje je odlučio ostati i početi pisati na engleskom jeziku. Njegove priče objavljene su u uglednom američkom časopisu The New Yorker, a roman „Projekt Lazarus“ izbacio ga je u vrh svjetske književne scene. The New York Times uvrstio je ovaj roman na listu 100 najboljih knjiga milenija, a Hemon je dobio i tzv. „stipendiju za umjetnike genijalce“ fondacije MacArthur u iznosu od pola milijuna dolara.

Aleksandar Hemon došao je u Zagrebu predstaviti „Knjigu mojih života“ (izdanje V.B.Z.), zbirku autobiografskih eseja, što je bila prilika da popričamo o samoj knjizi, životu u Americi, Sarajevu, nostalgiji, kapitalizmu, muzici i nogometu.

Živite u Americi već dvadesetak godina i postigli ste fantastičan književni uspjeh. Možemo li reći da ste ostvarili „američki san“? Vjerujete li uopće u tu sintagmu?

Ne vjerujem u američki san, jer u taj mit čak niti Amerikanci više ne vjeruju. Američki san je nekada značio da ljudi mogu započeti skromno i ostvariti se u društvu koje svima daje jednake šanse. Kad govorimo o imigraciji i useljenicima, taj američki san je bio još neistinitiji. U konceptu, to bi značilo da se ljudi dosele kao polusvjesna bića i onda postanu puna ljudska bića. Ja sam uvijek mislio da ljudi dolaze kao puna ljudska bića, da se nekako promjene u Americi i isto tako promjene Ameriku. Kvaliteta života se ne određuje profesionalnim uspjehom. To je samo jedan od faktora. Ja sam dovoljno uspješan. Daleko od toga da sam nezadovoljan time, ali život je mnogo kompliciraniji.

Možete li opisati vaše književne početke u SAD-u? Koliko je bilo teško probiti se i jeste li uopće sanjali da bi jednog dana mogli živjeti samo od pisanja?

Sanjao sam. Ja sam još u Sarajevu radio kao novinar i plaću sam zarađivao pisanjem. Namjera je bila da živim od pisanja. Kad sam se našao u Americi, našao sam se de facto kao izbjeglica mada nisam bio izbjeglica jer sam odlučio da ostanem. Izbjeglice izbace iz njihovog konteksta nasiljem ili napadima, a ja sam imao izbora. Teoretski, ja sam se mogao vratiti u Bosnu. Pošto sam odlučio da ostanem shvatio sam da ću morati pisati na engleskom jer će moj život od tada pa nadalje, vjerojatno do kraja, biti u Americi. Nakon toga moj cilj je bio da napišem nešto, jednu po jednu stvar. Nisam zamišljao daleku budućnost, samo sam se bavio stvarima ispred sebe. Kad se stvorila kritična masa tih stvari, kad sam počeo objavljivati u manjim časopisima, onda sam imao sreće jer me agentica slučajno našla. Ja nisam nju tražio, ona je našla mene jer joj se dopala priča koja je izašla u manjem časopisu. To mi se posrećilo.

Relativno kasno počeli ste pisati na engleskom jeziku. Je li vam, barem na početku, bilo čudno pisati na stranom jeziku? Kako ste tako dobro uspjeli naučiti engleski?

Bilo mi je tada jako čudno, pa malo manje a danas mi uopće nije čudno što pišem na engleskom jeziku. Način na koji se jezik za pisanje usvaja je čitanje. Čitao sam, iščitavao, bilježio sam riječi, tražio ih u rječniku. Nekad mi je trebalo deset puta da pogledam istu riječ da bi se sjetio što znači.

Razmišljate li danas na bosanskom ili engleskom jeziku?

Pa najčešće uopće ne razmišljam (smijeh). Zavisno o čemu razmišljam i pišem. Najčešće ne primjećujem na kojem jeziku razmišljam, jer mislim da postoji struktura misli koja se ostvaruje u jeziku, ali nije nužno u jeziku.

„Knjiga mojih života“ vaše je prvo publicističko djelo. Volite li više pisati istinite priče ili one izmišljene?

Što se mene tiče, to je dio istog procesa. Ja sam oduvijek pisao istinite i izmišljene priče, a mnoge od njih se nadopunjuju. U Sarajevu sam radio kao novinar i pisao filmske kritike, eseje i kolumne o Sarajevu koje su bile istinite. Pišem još uvijek kolumne na bosanskom koje nisu fikcija.

Pričate li djeci prije spavanja izmišljene priče ili neke stvarne događaje?

Mnoge od tih priča su kombinacija iskustva položenog u jezik i onog što se doda, ukrasi. Moja djeca najviše vole priče o psu od moje bake i djeda, koji se zvao Njuško i kojeg sam ja volio kad sam bio dijete. To je bio prvi pas kojeg sam imao. Stalno im pričam o Njušku, a on u tim pričama razgovara s drugim životinjama, ima svakakve avanture, a glavni neprijatelji su mu jazavci. Imam čitav ciklus priča u kojima je glavni lik stvaran, a sve ostalo je izmišljeno. Taj prijelaz između izmišljenog i stvarnog je vrlo nejasan. Ako ću jednom napisati priču o ovom razgovoru i u nju potpuno uključiti sami razgovor, ali i dodati treću osobu, pitanje je da li ta treća osoba razgovor čini fikcijom. Mene jako zanima upravo ta siva zona.

Jeste li nostalgični za životom u Sarajevu?

Nisam. Mislim, ne patim kad razmišljam o starom Sarajevu više nego što bi patio neki sredovječni čovjek koji se sjeća mladosti. No, ja ne patim ni za tom mladosti. Bilo je lijepo i ludo, ali ja volim svoj um sada mnogo više nego moj tadašnji um. Da imam ovaj um i ono tijelo, e to bi bila dobra kombinacija. Ali ne možeš imati sve.

Rat vas je slučajno zatekao u Chicagu u kojem ste onda odlučili i ostati. Koliko vam je teška bila ta odluka da ostanete i je li vas grizla savjest zbog toga?

Odluka je bila teška jer ja nisam došao u Ameriku da ostanem. To je bila mogućnost na horizontu, mislio sam možda ostati ako mi netko ponudi posao ili ako nađem stipendiju za studiranje. Ali nisam ja htio da perem suđe. Naravno, prvi posao koji sam tamo radio bilo je pranje suđa. Odluka je bila teška i bilo je grižnje savjesti što sam na sigurnom, što nitko na mene ne puca i imam izbore koje moji prijatelji i rodbina nemaju. Sjećam se da sam jednom, kad sam dobio prvi legalan posao u Greenpeacu, izašao s ljudima na pivu i pio sam Guinness. Osjećao sam grižnju savjest. Mislio sam kako moja rodbina i prijatelji ne mogu da piju vodu, a ja pijem Guineess. Ali, shvatio sam da ako ja ne bih pio Guinness njima ne bi nimalo pomoglo, a da će mi pijenje Guinnesa omogućiti da zadržim neko mentalno zdravlje, koje će možda pomoći ljudima nakon što sve to prođe.

Danas je Chicago vaš dom. Sjećate li se trenutka kada ste shvatili da je Amerika stvarno vaš dom?

To sam shvatio kad sam otišao u Sarajevo prvi put nakon rata pa se vratio u Chicago. Sarajevo još uvijek smatram svojom kućom, ali kad se vratim u Chicago vraćam se kući. Ljudi me znaju, ja znam njih, pozdravljam ih, imam istog bricu već 20 godina, moja žena i kćerke su Amerikanke, imam prijatelje.

Jeste li se na početku novog života u Americi osjećali kao manjina?

Imigrant je pozicija u društvu, više nego što je etnički ili neamerički identitet. Amerika je zemlja koja apsorbira ljude različitog etničkog podrijetla. Svatko tko se rodio u Americi je Amerikanac. Ja sam Amerikanac i nitko u Chicagu ne smatra da nisam Amerikanac. Samo sam malo drugačiji od drugih. U dijelu grada gdje ja živim priča se više od 100 jezika. Ljudi s kojima igram nogomet par puta tjedno, uvijek nas je iz više od deset zemalja. Mi jedni drugima nismo neobični. Svi smatramo da imamo pravo tamo biti kao i svi drugi.

Možete li usporediti socijalizam u kojem ste odrasli i američki kapitalizam u kojem danas živite?

To su knjige usporedbi. I jedan i drugi sistem imaju svoje prednosti i loše strane. Prednost socijalizma je opšte obrazovanje i zdravstvena usluga. Čitave generacije su obrazovane u tom sistemu i mase ljudi su izašle iz sirotinjskog seljaštva, što je velika stvar. Infrastruktura je izgrađena, ceste, elektrane i slično. Ovi koji su u Bosni sada na vlasti, oni ništa ne grade osim vlastite palače. U Americi postoji javno obrazovanje ali je inferiorno u odnosu na privatno. Meni je nepojmljivo da ljudi u Americi umiru jer si ne mogu priuštiti zdravstveno osiguranje. Socijalizam je imao mnogo mana, uključujući i kult ličnosti, jednopartijski sistem i mnoge stvari koje mi nisu bile udobne i o kojima sam već u pubertetu počeo razmišljati. U Americi to obilje nije nimalo ravnomjerno raspoređeno i to dovodi do velikih sukoba. Drugačiji je odnos prema društvu, prema zajedničkom projektu. Ja nisam bio ljubitelj socijalizma, ali sam naučio cijeniti koncept zajedničkog projekta. Kapitalizam nije zajednički projekt. To je projekt nekih ljudi u koji su uključeni neki drugi ljudi. Taj socijalistički projekt je dijelom bio prevara, ali kapitalizam je isto tako jednim dijelom prevara.

Je li vas Barack Obama razočarao ili ispunio očekivanja?

Imao sam očekivanja i razočarao me. Mislim da je on u osnovi pošten čovjek ali je sistem nepromjenljiv. Dizajniran je tako da spriječi bilo kakvu ozbiljniju promjenu i redistribuciju odnosa moći i ekonomskih odnosa.

U knjizi pišete o Nikoli Koljeviću, profesoru književnosti koji je imao veliki utjecaj na vaš razvoj, a koji je u ratu pokazao svoje fašističko lice. Muči li vas to što zapravo jako slabo poznajemo ljude oko sebe i mnogi nas mogu iznenaditi u nekim ekstremnim situacijama?

Nisam siguran da je Nikola Koljević bio fašista dok se nisu stvorili uvjeti koji su aktivirali njegove fašističke sklonosti. Na ekstremima su oni koji su zločinci u svakoj situaciji i oni koji su dobri ljudi u svakoj situaciji. To su ekstremne krajnosti. Između su ljudi koji su dobri u dobrim uvjetima, a zlo se aktivira u njima u lošim uvjetima. Zato treba sprečavati uvjete koji aktiviraju zlo u ljudima. Isto tako nema nepromjenjive povijesne kolektivne krivice.

U finalu knjige napisali ste tekst o umiranju vaše kćerke. Zbog čega ste odlučili podijeliti tako bolnu i potresnu osobnu tragediju?

Zato što je bilo nemoguće da ne napišem. To bi onda značilo da u mom životnom projektu pisanja ima granica koje ne mogu da pređem. To bi značilo da se ne usuđujem baviti nekim stvarima, to bi značilo da je moja posvećenost čitavom projektu zavisna od toga koliko je teško ili lako o tome pisati, a to je onda potpuno drugačiji projekt. Ako je pisanje način odnosa sa svijetom, proces uz pomoć kojeg ja razumijevam stvari, onda bi morao pristati na mogućnost da nekim stvarima neću da se bavim, a to je onda poraz. To me ne bi zaštitilo ni od čega, ne bi mi smanjilo bol koju osjećam jer mi je kćerka umrla, ali bi me isključilo iz svijeta. Bio bih u ćeliji, izbjegavajući suočavanje.

Znači da je pisanje svojevrsna terapija?

Nije smisao pisanja terapija, ali posljedica nepisanja bila bi traumatična.

U Americi je ovaj tjedan objavljena vaša nova knjiga „Kako su nastali ratovi zombija“. Pišete li zaista o zombijima?

Glavni junak je nespretni i nesretni scenarist koji ima razne ideje za scenarije, a jedan je o ratovima zombija i pokušava to pisati. U isto vrijem uleti u nevolje nakon što se zapetlja sa udanom studenticom iz Bosne i onda dođe, što se kaže, do belaja.

Koliko je muzika utjecala na vaš razvoj? Pratite li novu glazbu?

Stalno otkivam novu glazbu, ali i mislim da zaostajem za trendovima. Slušam klasičnu i jazz glazbu, ma zapravo sve osim par žanrova koje ne podnosim, poput lakog jazza ili patriotskog countryja. Stalno tragam za novom muzikom. Kad sam bio mlađi to je bio način da se bude u trenutku s ostalim ljudima iz generacije, to je bilo dijeljenje zajedničkog iskustva i vjerojatno zato ljudi kako stare prestaju pratiti novu glazbu jer nema više tog zajedničkog iskustva slušanja muzike. No, ja još uvijek slušam. U zadnje vrijem intenzivno slušam D’Angela i njegov Black Messiah, Daft Punk, elektroniku, Balkan beat box, Lanu del Ray, Cat Power, St. Vincent, stari Haustor, Idole…

Obožavate nogomet. Čude li se Amerikanci vašoj opsesiji?

Ne, promijenio se odnos prema nogometu u Americi. Pogotovo u velikim gradovima. Ljudi s kojima tamo pričam o nogometu znaju primjerice jednako dobro englesku ligu kao i ljudi koji ovdje žive.

Je li Messi najbolji svih vremena?

Ja mislim da je jedan od najboljih. No, treba osvojiti Svjetsko prvenstvo. Za reprezentaciju nije ni blizu tako dobar kao što je u Barceloni. Maradona je nosio reprezentaciju, ali i klub. No, Messi je stvarno nevjerojatan.

Queer.hr, 11.05.2015.

Peščanik.net, 14.05.2015.

ALEKSANDAR HEMON NA PEŠČANIKU