Poput svakog ljubitelja filozofije i ja sam ”kantovac”, barem u smislu da ne bih mogao misliti, a da na izvjesnoj ravni nisam povezan s Kantovom baštinom. No pritom sam ponešto suzdržan, prije svega otkad sam naučio, uz pomoć Richarda Rortyja, da u suvremenoj filozofiji postoji jedna kantovska i jedna hegelijanska familija. Prva razumije filozofiju kao svojevrsnu ”analitiku istine”, poslužim li se riječima kasnog Michela Foucaulta, dok bi potonja bila razviće jedne ”ontologije aktualnosti”. S obzirom na ono što je Foucault mislio pod tim obratima, koji nisu bili, za razliku od mene, opterećeni upućivanjem na Martina Heideggera, čini mi se da ja pripadam ovoj drugoj, hegelijanskoj familiji.
Ne vjerujem dakle u filozofiju koja smjera apsolutnom zasnivanju izvjesnosti kao ni u smisao kantovskog traganja za ”uvjetima mogućnosti” spoznaje. No prije svega ne vjerujem mnogim neokantovcima koji Kantovu baštinu zatvaraju sprječavanjem svakog priznanja historičnosti paradigmi uma i njihovih konačnosti. Radije vjerujem da filozofija mora rekonstruirati/dekonstruirati smisao bivstvovanja u našoj specifičnoj historijskoj situaciji kako bi prozrela linije razvića koje nam pomažu u donošenju odluka za budućnost (to jest ondje gdje se, prema Heideggeru, egzistencija živio kao ”dobačeni nabačaj”). Na koji način sad utječe na mene kao Hegelovog simpatizera (ali Hegela bez apsolutnog duha kojemu me je naučio Gadamer i još prije Benedetto Croce) Kantov tekst o prosvjetiteljstvu koji je uvijek, s pravom, vrijedio kao inauguralni tekst kantovske filozofije? Najprije ću istaknut mjesto tog spisa koji mi se čini za nas, današnje ljude, najslabije. Posrijedi je mjesto gdje Kant hvali Friedricha II Pruskog kao vladara koji kaže: ”Razmišljate koliko hoćete i o čemu god hoćete, ali se pokoravajte!” Rečenica koja zvuči neobično aktualno, ali na žalost u smislu da savršeno opisuje tzv. demokratska društva u kojima živimo.
Ne samo u Berlusconijevoj Italiji nego u sve više zapadnjačkih industrijaliziranih zemalja demokracija se svodi na zbunjujuću slobodu upotrebe medija u kojima do te mjere svi nedostaci i izopačenosti dolaze do izraza da nema nikakvog praktičnog utjecaja na funkcioniranje vladajućih aparata. Jedan dobar hegelijanac kao što je Marcuse za tu je situaciju skovao izraz ”represivna desublimacija”. U takvom društvu doista je tržište najveći zakon ne samo zato, kako to vjeruju liberali, jer ono osigurava dobrobit sviju, nego prije svega zato jer omogućuje dobrobit. Ili još bolje, sve je legitimno dok je predmet tržišta, dok time može pridonijeti porastu bruto domaćeg proizvoda.
No možemo li siromašnom liberalnom kozmopolitu Kantu staviti teret odgovornosti da je predvidio ovakvu vrstu društva? Sigurno ne možemo, možemo samo primiti na znanje da se i najveći politički ideali (kojima tadašnji Kantovi ipak ne pripadaju) čim se jednostavno ostvare pokažu kao najgore karikature. To napose vrijedi za racionalno organizirana društva o kojima su upravo takvi prosvjetitelji sanjali, a koja su se ipak izjalovila, kako je to pokazao Adorno u svojoj ”Dijalektici prosvjetiteljstva”.
Da bismo izbjegli govor o Kantu kao teoretičaru represivne desublimacije ili represivne tolerancije, možemo se samo potruditi da njegovu poziciju usidrimo u konkretnu povijesnu situaciju iz koje je govorio. Tada se ponašanje Fridericha II i ostalih prosvijećenih vladara moglo jednom velikom slobodnom duhu kao što je bio Kant s pravom činiti kao veliki korak na putu uma, pa čak Uma, razlikovanje koje u njemačkoj jezičnoj upotrebi nije vidljivo. I čini se da je Um bio upravo takav jer je pripadao toj općoj javnosti znanstvenika čije postojanje Kantu nije bilo sporno. Danas pak nismo u mogućnosti dati Kantu za pravo u njegovoj tezi nakon što se u jednom društvu iz temelja može dobro živjeti i u kojem se, istovremeno, pomoću samo donekle prosvijetljenih vladara svojstvena sloboda mislećeg pojedinca koja odgovara ”svakom” ljudskom biću dopušta prakticirati i pokoravati se zakonu sve dok se ne ometa određeno funkcioniranje socijalnih mehanizama. Niti njegovo očekivanje ne možemo uzeti ozbiljno, naime da, postupa li čovjek na taj način, priprema sljedeću fazi u kojoj, kao što piše u zaključku Kantovog spisa, kroz naviku slobodnog mišljenja narod uči na kraju krajeva slobodno djelovati pa time čak i utjecati na ”principe upravljanja”. U poteškoći prihvaćanja doslovnog smisla ovog Kantovog očekivanja pojavljuju se sve zadrške koje u nama pobuđuje prosvjetiteljstvo i koje nisu drugo do učinci ”dijalektike” u koju smo uvučeni od samog Kanta do današnjih dana.
Nikada nije bio slučaj da je od prosvijećenih vladara propisana sloboda mišljenja ”postepeno” djelovala na zdrav razum građana koji bi zatim navodno prirodno izazvali promjenu ustava. Kant je o tim stvarima pisao u predvečerje Francuske revolucije, nekoliko godina prije nego su Hölderlin, Hegel i Schelling u svojem tibingenškom sjemeništu oduševljeno slavili pad Bastilje. Naravno da su promijenili svoje mišljenje kako trojica mladih tibingenških teologa tako i mnogi njihovi suvremenici kad je revolucija razvlastivši kralja prokrčila put Napoleonu. Ipak, vrlo je malo onih koji su skloni mišljenju da je dijalektika, čije je nade Kant tako radikalno izmijenio, rezultat slučajnih nesporazuma, posljedica zlobe ljudi poput Roberspierrea, poslije Staljina ili Maoa. Nada u ustrojstvo cijelog čovječanstva po modelu ”autentične javnosti, naime svijeta” (Kant) počiva na snu jednog naprednog odgoja čovječanstva koji bi se trebao odigrati u nekom linearnom, progresivnom procesu. No tendenciozno proširenje izgradnje toga sna na ”sve”, kao što se vidi danas, upravo je ono što se potom i ostvari ako se ne dovede u pitanje umirujuća linearnost toga procesa. I kolikogod proučavali mehanizme dijalektike još uvijek nismo potpuno shvatili zašto linearna ”logika” prosvjetiteljstva ne funkcionira. Možda zbog nestrpljivosti mase koja bi, kako se ispostavilo, kao u Andersenovoj bajci ”Car je gol”, ubrzala proces oslobođenja i time odstranila svaku ”postepenost”? Ili možda jer se, ovdje isto tako uračunata mogućnost, prosvijećeni vladar dokopao mehanizama prosvjetiteljstva i sredstvima vladanja nad masovnim medijima provodi suptilniju disciplinu koja se suprotstavlja svakoj emancipaciji? Povijest XX stoljeća kao i dnevne vijesti o ”humanitarnim” ratovima, o oslobođenju tiranskih vladavina i nasilnih uvođenja ”demokracija” potvrđuju taj problem.
Najnoviju formulaciju kantovskih ideala jedne ”autentične javnosti” kao modela prosvijećenog društva nalazimo u idealu cjelovite komunikacije koji zastupaju Jürgen Habermas i Karl Otto Apel. Taj ideal možemo naravno podržati, ali ostaje pritom otvoren problem utvrđivanja tko ima pravo donijeti odluku što je dobra komunikacija, a što je to što u njoj treba ispraviti. Taj je problem Kant već u temelju riješio kada je garanciju za društveni poredak povjerio prosvijećenom vladaru. I marksizam vjeruje da je taj problem razriješio kada je priznao suverenost proletarijata kao nosioca autentične suštine čovječanstva, samo što je onda jasno razlikovao ”empirijski” od ”transcendentalnog” proletarijata koji je na kraju krajeva bio reprezentiran samom Partijom i njenom birokracijom. U našoj demokraciji još uvijek vjerujemo da se određeni emancipacijski procesi ”postepeno” ostvaruju bez obzira na vladavinu gdje novac obavlja posao nad svim instrumentima komunikacije, pri čemu se predviđajući odlučuje u kojem će nas smjeru odvesti slobodni izbori. Svi znamo Churchillovu izreku o demokraciji koja je sa svim nedostacima bolja od svih drugih poredaka. No danas bi možda i sam Churchill počeo gajiti sumnje o modelu koji nema alternative, a kojim ni mi sami ne raspolažemo. Činjenica jest da se vjerojatno mora živjeti u nekom poretku kojeg na neki način garantira prosvijetljeni vladar. Ili, kako je mislio Nietzsche u pogledu Sokratovog racionalnog optimizma, u svijetu kojim bi vladao nekakav metafizički princip. Možda vrijedi ona riječ kasnog Heideggera: ”samo nas neki bog može spasiti”.
Upravo zbog prosvjetiteljstva i njegove dijalektike živimo u svijetu radikalne nesigurnosti, prepušteni dvostrukoj prijetnji terorizma i demokratske moći novog američkog imperijalizma. Ne nadamo se pritom revoluciji ni prosvijetljenog uma niti onoj razvlaštenog proletarijata kao ni sporim ali sigurnim učincima odgoja čovječanstva koje bismo trebali očekivati dok smo istovremeno izloženi prijetnjama različitih terorizama i autoritarizama koji bi bas trebali čuvati od potonjih. Zbilja, mogli bismo pomisliti da nas samo Bog može spasiti, i to samo onaj u liku Boga babilonske kule, Boga koji mrsi jezike. Babilon medija možda je posljednji mogući put emancipacije da ne bismo bili u rukama jednog ili nekolicine prosvijećenih vladara koji ih reduciraju na masku jedne jedinstvene ”istine” i jednog jedinog umirujućeg, ali zagušljivog poretka.
Gianni Vattimo, Berlusconi Babel, Zeit,31.12.2003.
S njemačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 16.01.2010.
