Nesnošljivom lakoćom meditacije poraženog jedan sredovječni pismeni Sarajlija reče u kafani minulog ponedjeljka: Volio bih da se nešto ogromno i ružno desi na ovom prostoru, da iza toga ostane potpuna pustoš, pa da iz nje nikne nanovo nekakav drugi, novi život. Bez tog “ogromnog i ružnog”, veli, nema nam sreće jer ovoj klizajućoj drami, doziranoj tako da nikada ne eksplodira, nema kraja. Ni našoj nesreći sa njom.
Dan kasnije bio sam zatečen fotografijama nekog tamo biologa koji već godinama odlazi u Černobil, sjećate se Černobila u Ukrajini i strašne nuklearne katastrofe ’86. iza koje je ostala pustoš. Fotografije prikazuju avetinjski napuštene objekte nekadašnjeg grada, močvare i džungle izdžipale kraj njega. Unaokolo, u toj razvalini od prirode, nebrojena krda jelena, čopori divljih svinja, vukovi, orlovi, konji… Pomenuti biolog i fotograf kažu kako je cijela nepregledna okolina nekadašnjeg grada postala pravi raj za divlje životinje među kojima vjerovatno ima i pokoja sa nogom ili glavom viška, ali to, barem prema fotografijama, nikako ne umanjuje sreću slobode u ostalih koju im je donijelo ono ogromno i ružno prije 27 godina. Naravno, glupo je poređenje sa onim gore, ali svašta čovjeku pada na pamet u nepametna vremena.
Većina onih što prizivaju danas u BiH neki veliki lom kojim bi se okončala galopirajuća agonija u koju zemlja ulazi, sklona je ustvrditi da “ovako više ne može”. Možda čak i ne toliko temeljem samog stanja, koliko zbog potpunog sljepila, besćutnosti i drskosti onih što bi morali zaustaviti ubrzani hod ka provaliji. Utrkivanja u bezobraznom održavanju postojećeg stanja u BiH i objašnjavanju kako “građani u BiH sami moraju da pronađu izlaz iz tog stanja”, zapravo su povod za prizivanje kataklizme.
Ovih dana recimo, ovdašnja Federalna TV je objavila rezultate istraživanja o imovinskom stanju političara u BiH. Naprosto kako bi se pokazala odavno notorna činjenica da su političari najbogatiji sloj ljudi u dramatično siromašnoj zemlji. Čast izuzecima. Bilo je tu svega, ali u suštini ničega što bi iole trezvenijeg građanina pred TV ekranom posebno iznenadilo. Pominjali su se milioni maraka i eura, od jednog do “više stotina”, nepostojeći bankarski krediti od nekoliko miliona njima, njihovoj djeci, rođacima i pajdašima, navodne mjesečne rate za te “kredite” u visini trećine godišnje zarade (sic!) itd. Pričalo se o korumpiranom tužilaštvu i sudstvu, o totalnoj kontroli politike nad pravosuđem, o decenijskim mandatima političara koji su uz redovne poslove imali brojne firme registrirane na žene, djecu, punice i zetove, zauzimali mjesta na univerzitetima, u upravnim odborima javnih preduzeća, po mudrim državnim komisijama itd. Jasno je svima gdje su tu korumpirani ili zastrašeni mediji, gdje je tzv. javnost i sve ono što je potrebno da priča o enormnim bogaćenjima bude prežvakavanje starih istina u zemlji koja je, de facto, međunarodni protektorat. A postala je takvom ne vlastitom voljom, ne rezultatima rata, ne referendumom ili izborima, ne temeljem odgovora na pitanje postavljeno njenim stanovnicima šta žele i mogu (građani su ovdje folklorna kategorija). Protektorat su smislili oni vani kad je njima to zatrebalo, a pristali su oni što su rat planirali, pripremili, započeli, vodili i priveli kraju kada su napolju konstatirali da je dosta. Razvalilo se što je trebalo razvaliti, otvorena su vrata za čerupanja i rekompoziciju, za “liberalni kapitalizam”, MMF, Svjetsku banku i svjetske kriminalce raznih provenijencija. Za novu realnost i novu geostrategiju.
Šta je tu cinično? Pa cinično je što se u tom nezavršenom ratu koji se produžava drugim sredstvima evo već dvije decenije, u državi utemeljenoj na logici i protiv neba i protiv zemlje, ali sada od lokalnih stanovnika, bez miješanja sa strane, traži rješenje za sva zla. A oni iz Brisela i Vašingtona će se sa tim rješenjem onda složiti! Da je ovakva Bosna država nalik na bilo koju u svijetu, da je država koja može samu sebe da održi, da je u korist naroda, da joj je cilj sreća njenog stanovništva a ne hohštaplera domaćih i inozemnih, da ima bar polovicu onih institucija koje imaju sve normalne države na svijetu i da nema bar polovicu onih koje ima a nema ih ni jedna druga država na svijetu, kazali bi dobro, ona je naša i mi ćemo biti odgovorni za njenu sudbinu. Ovako, Bosna je “država” napravljena da bude trik kako bi se “zaraćeni odvojili”, da niko ne bude pobjednik pa tako niko poražen, bez zločinca i žrtve, da “muslimani” ne dobiju svoju državu i dominaciju, oni su, znate, globalno opasni. Da bude Republika Srpska kako se Srbi ne bi osjećaju kao gubitnici (braća u susjedstvu su najbrojnija u regiji pa ne bi valjalo). Da Hrvati misle da su ravnopravni i da ne misle da su manjina, da su u nas tri različita jezika mada se svi odlično razumiju govoreći jednim, da su istinite sve tri suprotstavljene verzije iste istorije, da niko osim pripadnika tri naroda i tri vjere nije u ovoj zemlji niko i ništa, ustavno i realno, to bi onda kompliciralo stvar, da se oni što su stoljećima zabasavali na “tuđu” teritoriju “humano” moraju preseliti tamo gdje nikad nisu bili…
A narod? E “toga” u onom sporazumu o stvaranju države koja postoji samo tako što nije država, nema. Ili postoji samo da mu se dodijeli zadatak da “sam pronađe rješenje” za instalirano ludilo. Sa tim rješenjem će se onda pravi tvorci Bosne veoma rado složiti. Oni, tvorci Bosne, znaju veoma dobro da tog rješenja nema. Kao što znaju da ni kraja kriminalcima na funkcijama u ovakvoj zemlji nema bez njih, jer su nametnuti takvi politički mehanizmi ovdašnjoj zajednici da promjene iznutra naprosto ne mogu doći nikad. Može se, eventualno, promijenti samo ono što će do kraja eliminirati i ono malo teorijske mogućnosti da do promjene dođe.
Cinizam priče o tome da se rješenje mora tražiti bez ikakvog “miješanja” sa strane ogroman je i dozvoljen samo u Bosni. Hrvatsku, recimo, nije stvorila međunarodna zajednica, ma šta taj eufemizam značio, pa je i vrapcima na krovu jasno da je u “pravom” trenutku jednim migom moćnih preko noći elegantno sklonjena osoba na vrhu koja je završila svoj dio posla pa se preigrala. Put ka tzv. europskoj budućnosti bio je otvoren. Srbiji koja nije ni dirnuta dramom na način na koji je Bosna, ne silaze sa leđa od rata do danas i mijenjaju je po svom nahođenju, kada su odlučili da treba, bezmalo iz sata u sat. Prvo avionima, pa onda najsurovijim pritiscima svake vrste. I tamo, zato, može sadašnja “evolucija”. Samo je Bosna žrtva političke patologije advokata mirovnog ugovora koja kaže da promjena ne smije biti. “Aut entiteti, aut nihil!” Pri tome se pokrivaju notorno bezobraznim nalogom da se stvari mogu mijenjati samo uz uzajamnu usaglašenost domaće političke strukture prethodno savršeno konstituirane i istrenirane da se ne može i ne smije dogovoriti. Glupost (ako je glupost što naravno nije) sadržana je u činjenici da su se mangupi iz tih “domaćih struktura” doista brzo i efikasno usaglasili da ništa ne mijenjaju jer samo tako ostaju dovijeka tamo gdje su, a i lijepo udovoljavaju filozofiji tvoraca tzv. mira.
Dnevni primjer nepristojnosti i bezobrazluka tipične prosječne individue iz tzv. međunarodne zajednice i nehotice je ovih dana pokazao ponovo uvaženi Deutsche Welle tekstom o onom bogaćenju ovdašnjih funkcionera. Citirali su izvjesnu poslanicu u Bundestagu, Marieluise Beck, koja je mirne savjesti i baš onako didaktično objasnila u njemačkom parlamentu kako nikakva intervencija iz inozemstva ne može da riješi problem političke i naročito svake druge kleptomanije u BiH, već da za to treba, (pazi sad ovo!) “stvaranje demokratske osnove u zemlji, nezavisnih medija, kontrole od strane javnosti, jakih institucija civilnog društva i snažnih sudskih instanci”. Onda će, eto, biti sve kako treba i sa lopovima i političarima i državom itd, tvrdi ona. Eto baš onako, mislim se nešto, kao što je i Njemačka stvorena bez ičije pomoći sa strane, kroz dugi evolutivni proces demokratizacije nakon rata u kojem nije bilo pobjednika i pobijeđenog, u kojem je sud u Nurnbergu muljao 20 godina, u kojem su sile što su vodile rat bile politički legalizirane a u školama se predavalo kako je Hitler heroj i pobjednik dok su političari pljuvali po vlastitoj zastavi i grbu, u kojem Njemačkoj nije dat ni dolar pomoći itd.
Ni ovo, naravno, nije baš najprimjerenije poređenje ali znate kako je, nakon dvadeset godina u kojima vas svaka šuša javno pravi budalom, onda počnete praviti razna poređenja, pa čak i ona sa slobodnim životinjama što veselo hodaju i lete po prostranstvima koja su opustošili podivljali atomi oko Černobila, i šire.
Kaže dotična parlamentarka iz Bundestaga da ona “ne može ustanoviti odande, iz Njemačke, koliko je šta tačno u Bosni”. Razumijem je, doista je teško često i pojmiti šta je tačno od onog što se priča o Bosni. Ali u tom slučaju nepristojno je baviti se na takav način Bosnom, zemljom koja sama nikada neće imati ono čime je ona uslovljava, onako kako je uslovljava, da bi eto bilo kao kod njih danas. Da bi se to imalo, ili je trebalo pustiti pravu “Bosnu i Hercegovinu” da pobijedi, a mogla je, da bi imala pravo da uredi stvar onako kako su saveznici uredili u Njemačkoj poslije rata, ili je toj Bosni trebalo pomoći tako što će joj se ponuditi neki drugi Dayton, neka druga država za građane, a ne država po mjeri kleptomana koji lažno štite naciju i vjeru, a zapravo samo vlastite interese uz interese ko zna sve čijih oligarhija po svijetu.
Pošto ništa od ovoga nije urađeno, a nije svjesno, čemu onda čuđenje nad uzdasima onih koji zavide živim bićima slobodnim i sitim kao nikada prije, u zemlji opustošenoj kataklizmom. I bez onih što im hranu i slobodu otimaju pred nosom.
Novi list, 26.01.2013.
Peščanik.net, 24.01.2013.