Prisjećam se jednoga mladog čovjeka – čovjeka još uvijek mlada – samom smrću spriječena umrijeti – i možda greškom nepravde.

Saveznici su bili uspjeli ustaliti se na francuskom tlu. Nijemci, već pobijeđeni, uzalud su se borili s nepotrebnom okrutnošću.

Netko je – reklo bi se – stidljivo zakucao na vrata jedne velike kuće (zvali su je Zamak). Znam da je mladi čovjek otišao otvoriti gostima koji su nesumnjivo tražili pomoć.

Ovog puta, urlik: “Svi van”.

Jedan je nacistički poručnik, na sramotno pravilnom francuskom, naredio da najprije izađu najstariji, a potom dvije mlade žene.

“Van, van.” Ovog puta je vikao. No mladi čovjek nije ni nastojao bježati, nego je prilazio polako, gotovo svećenički. Poručnik ga je prodrmao, pokazao mu čahure, metke, očito je ovdje bila borba, tlo je bilo bojno tlo.

Poručnik izgubi dah na nekom neobičnom jeziku, i stavljajući pod nos, već manje mladom čovjeku (brzo se stari) čahure, metke, jednu ručnu bombu, razgovjetno viknu: “Evo dokle ste došli.”

Nacist je postrojio svoje ljude za pogoditi, propisno, ljudsku metu. Mladi čovjek kaže: “Neka se vrati moja obitelj.” Neka bude: teta (94 godine), njegova majka koja je bila mlađa, njegova sestra i snaha, duga i spora povorka, nijema kao da je sve već gotovo.

Znam – znam li to – da je onaj na kojega su Nijemci nišanili, dok se očekivala još samo konačna zapovjed, iskusio osjećaj izvanredne lakoće, svojevrsno blaženstvo (ali nikakvu sreću) – najviše živahnosti? Susret smrti i smrti?

Na njegovu mjestu ne bih nastojao analizirati taj osjećaj lakoće. Možda je iznenada bio nepobjediv. Mrtav – besmrtan. Možda ekstaza. Ili prije osjećaj sućuti s čovječanstvom što pati, sreća što nije besmrtan ni vječan. Odsada ga je za smrt vezivalo potajno prijateljstvo.

U tom času povratka u svijet odjeknula je znatna buka bliske bitke. Drugovi iz pokreta otpora htjeli su priteći u pomoć onom za kojeg su znali da je u pogibelji. Poručnik se udaljio da bi se osvjedočio. Nijemci su ostali postrojeni, spremni tako ostati u nepomičnosti koja zadržava vrijeme.

No evo gdje se jedan od njih primiče i kaže čvrstim glasom: “Mi ne Nijemci, Rusi”, i kroz neku vrstu smjeha “Vlasovljeva armija”, i dade mu znak da nestane.

Vjerujem da se, još uvijek s osjećajem lakoće, udaljio toliko da se zatekao u udaljenoj šumi zvanoj Bois des bruyéres, gdje je ostao zaklonjen njemu dobro znanim drvećem. Tek mu se u gustoj šumi, iznenada, i nakon tko zna koliko vremena, povratio osjećaj za realnost. Posvuda požari, neprekidni niz vatri, sva su seoska imanja gorjela. Malo kasnije doznaje da su tri mlada čovjeka, sinovi seljaka, bila ubijena, iako nisu sudjelovala ni u kakvoj borbi, a mladost im je bila jedina krivnja.

Čak su i naduvene lešine konja na putu i po poljima potvrđivale da je rat trajao. Zbilja, koliko je vremena proteklo? Zašto poručnik nije, kad se vratio, i kad je shvatio da je mladi kastelan nestao, nagnan ljutnjom i bijesom zapalio Zamak (nepomičan i veličanstven)? Bio je to Zamak. Na fasadi je, kao nerazoriva uspomena, stajao upisan datum 1807. Je li bio dovoljno obrazovan pa znao da je to bila znamenita jenska godina, kad je Napoleon na svom malom sivom konju prošao ispod Hegelovih prozora koji je u njemu prepoznao “svjetsku dušu”, kako je napisao jednom prijatelju? Laž i istina, jer kako je Hegel napisao drugom prijatelju, Francuzi su opljačkali i ispremetali njegov stan. No Hegel je znao razlikovati empirijsko i bitno. Te je 1944. godine nacistički poručnik za Zamak imao poštovanja ili obzira, što seoska imanja nisu izazivala. Ipak, bio je svugdje pretresen. Uzeli su nešto novca; poručnik je u jednoj odvojenoj sobi, “visokoj sobi”, našao papire i nekakav debeo rukopis – koji je možda sadržavao ratni plan. Naposljetku je otišao. Sve je gorjelo osim Zamka. Velikaši su bili pošteđeni.

Nesumnjivo, tada je mladog čovjeka počela mučiti nepravda. Nema više ekstaze; samo osjećaj da je bio živ jedino zato što je, čak i u očima Rusa, pripadao plemićkoj klasi.

To je bio rat: za jedne život, za druge okrutnost ubojstva.

Ostao je ipak, u času kad je strpljenje bilo samo čekanje, osjećaj lakoće koji ne bih znao prevesti: oslobođenje od života? Beskonačnost koja se otvara? Ni sreća, ni nesreća. Ni odsustvo straha i možda već korak s onu stranu. Znam, zamišljam da je taj osjećaj koji se ne može analizirati promijenio ostatak njegove egzistencije. Kao da se smrt izvan njega odsada mogla samo sudarati sa smrću u njemu. “Ja sam živ. Ne, ti si mrtav.”

Kasnije, vrativši se u Pariz, sreo je Malrauxa. Ovaj mu je ispričao da je bio zarobljen (nisu ga prepoznali), da je uspio pobjeći izgubivši pritom jedan rukopis. “Bila su tu samo razmišljanja o umjetnosti, laka za rekonstruirati, dok s rukopisom to nije slučaj.” On i Paulhan naložili su potragu koja nije mogla nego ostati uzaludna.

Što mari. Ostaje samo osjećaj lakoće koji je sama smrt ili, točnije govoreći, čas moje smrti odsada uvijek u očekivanju.

 
S francuskog preveo Mario Kopić

Maurice Blanchot, L’instant de me mort, Montpellier 1994.

Peščanik.net, 19.01.2010.

Leave a Reply