Poštovana gospođo Glišić, obraćam Vam se povodom teških poslovnih propusta u sektoru kompanije na čijem ste čelu, oglasnom odeljenju kuće „Politika“. U Srbiji, gde „Politika“ izlazi, postoji višedecenijska tradicija, koja je prerasla u pravilo, da se obaveštavanje javnosti o smrti najdražih osoba, čini preko zakupljenih oglasa na stranicama „Politike“, poznatijim kao čitulje.To pravilo kuća na čijem ste čelu, nije iskoristila samo kao monopol u pogledu formiranja cena (jer su one neprimereno visoke za standard i prosečna primanja u Srbiji), već nažalost i za dodatni monopol – cenzuru, po pitanju sadržaja teksta koji vaši korisnici žele da objave.

Već izvesno vreme, koje se nekako poklapa sa Vašim dolaskom na čelnu funkciju kompanije, slušam o problemima koji se odnose na objavljivanje čitulja. Ovde ću izneti primere samo dva slučaja koja su se desila meni lično i to u poslednjih pola godine. O oba slučaja obavešteni ste i Vi lično.

U aprilu mesecu preminula je Biljana Kovačević Vučo, dugogodišnja direktorka Yucoma, višedecenijski borac za demokratiju, veliki humanista, cenjeni stručnjak i čuveni borac za ljudska prava, poznata i van granica Srbije. Tekst čitulje koju sam želeo da objavim odneo je u Oglasno odeljenje moj saradnik, kome je posle predaje teksta rečeno da je sadržaj neprimeren i da „ne može da bude objavljen, bez dozvole nadređenih rukovodioca“. Bez objašnjenja šta je tu sporno. Na insistiranje moga saradnika, da mu se kaže šta je problematično, Vaša službenica je pokazala na deo rečenice koja doslovce ovako glasi: „…koliko si uradila na otkrivanju istine o Zoranovom ubistvu“! Njen predlog je bio da izbacim tu rečenicu kako bi oglas izašao, što ja naravno nisam hteo, sve vreme insistirajući preko saradnika da nam kažu zbog čega ta rečenica ne može da ide i šta je u toj rečenici sporno.

Odgovor nismo uspeli da dobijemo ni u narednih nekoliko sati, jer se čekalo da se o „spornoj rečenici“ izjasni direktorka marketinga, odnosno Vi, s obzirom na to da je procenjeno da ni direktor marketinga nije dovoljno kompetentan da odluči da li čitulja može da izađe ili ne. Jedini odgovor kojim su nas Vaše službenice udostojile, bio je „shvatite i nas, ne želimo da dobijemo otkaz !“ Na insistiranje da nam napismeno napišu da taj oglas ne može da se objavi zbog „sporne rečenice“ , rečeno nam je da „oni ne smeju ništa da pišu“, „da je to naredba direktora“, „da ne postoji pisani pravilnik za klijente kako bi saznali šta je dozvoljeno šta ne“ i da je „njima tako naređeno“. Da bih rešio taj problem, morao sam da zovem i prijatelje u Nemačkoj, koji poznaju neke u rukovodstvu WAZ, pa je uz pritiske i dodatne napore, negde šest sati kasnije stiglo Vaše odobrenje da „oglas ipak može u toj formi da izađe“. Iako sam i tada hteo da Vam se obratim i saznam na osnovu kojih pravila, a koja nisu dostupna korisnicima vaših usluga, se oglasi objavljuju, povod zbog koga sam došao kod vas, me je od te namere odvratio.

Drugi slučaj desio se poslednjeg dana prošle 2010 godine. Dan ranije u Beogradu je preminuo dr Vladan Batić, predsednik Demohrišćanske stranke, narodni poslanik, nepokolebljivi borac protiv Miloševića i njegovog zločinačkog režima, ministar pravde u prvoj demokratskoj vladi Srbije, vladi dr Zorana Đinđića. S obzirom na prethodno loše iskustvo, ovoga puta sam u devet sati ujutru došao lično u oglasno odeljenje vaše kuće i šalterskoj službenici predao otkucani tekst. Posle završetka prekucavanja, službenica je počela, da krijući usta rukom, doziva nekoga Voju (pretpostavljam šefa tih na šalteru), a onda da sa njim šapuće, gleda u monitor, pokazuje olovkom na neki deo, vrti glavom, obavlja sa njim neku čudnu konverzaciju putem mimike. Za to vreme ja, kao i ostali klijenti, smo uredno stajali i čekali ispred šaltera. Posle nekoliko minuta te, obrvama i kapcima obavljane, konsultacije Vaših službenika, prekinuo sam predstavu i upitao šta je sporno i o čemu se radi. Ljubazno sam ih pitao da li postoji neki problem jer ako postoji bilo bi normalno da se meni obrate i kažu šta nije u redu.

Jedini odgovor koji sam dobio, bilo je uvlačenje glave u ramena službenice i pokušaj šefa Voje, da izigrava ljubaznog. „evropski“ istreniranog rukovodioca, odgovorivši: „Sve je u redu, samo moramo da proverimo sa nadležnim da li ova jedna rečenica može ovako da ide, ali ništa ne brinite brzo ćemo vam reći“. S obzirom na to da me ta izveštačena ljubaznost nije zadovoljila, insistirao sam da mi kažu šta je sporno, kako bih možda ispravio tekst, jer nemam vremena da čekam. Tek posle više uzastopnih insistiranja dobio sam odgovor da problematična rečenica glasi: „Bio je beskompromisni borac protiv jednog zločinačkog režima“. Na moje logično pitanje šta je tu sporno i da li postoji neki pravilnik koji definiše šta sme da se napiše, a šta ne, odgovor je bio da ne postoji, ali da je „njima naređeno da ovakve oglase ne puštaju bez dozvole nekoga sa vrha“. Potom je šef uz veštački osmeh otrčao negde „gore“ ostavivši službenicu samu da gleda u tastaturu dok sa mnom razgovara, ponavljajući kao mantru rečenicu „ne želim da izgubim posao, ne želim da dobijem otkaz“.

Pokušao sam da budem razuman i smiren u razgovoru sa Vašim službenicama (u međuvremenu ovoj prvoj se priključila još jedna kolegnica) i samo sam tražio, kao stranka i klijent koji od vas naručuje i plaća uslugu, informaciju na osnovu kojih kriterijuma se zna šta se sme objaviti, a šta ne. Odgovor je bio: “nama je rečeno da ovakve oglase ne smemo da puštamo, bez dozvole“. Na pitanje koji su to „ovakvi“ oglasi, ostale su neme. Kako je druga koleginica pokušala da objasni da je čak zabranjeno i da se u malim oglasima pojavljuju reči poput „najbolje“, „najjeftinije“ i slično, odgovorio sam da je to u redu s obzirom na to da tako propisuje Zakon o zaštiti potrošača, da ja nemam ništa protiv zabrane moje čitulje, ali da samo hoću da znam na osnovu čega je zabranjena. Vaše službenice su rekle da se ne radi o zakonu, da ne postoji pravilnik, da nema nikakvog pisanog dokumenta, već da je u pitanju „usmena naredba odozgo“ i oni moraju da je sprovode „da ne dobiju otkaz“. Na moju konstataciju da ću odustati od objavljivanja oglasa, a samim tim uskratiti „Politici“ prihod koji iznosi najmanje jednu ili dve njene plate, Vaša službenica je odgovorila: „Pa odustanite“ i tako najbolje pokazala koliko je zainteresovana za uspešnost posla koji obavlja. Posle nekih dvadeset minuta, stigao je radostan šef i dao naredbu skrušenoj koleginici „da (čitulja) može da ide!”.

Gospođo Glišić, iz činjenice da su i Biljana Kovačević Vučo, kao i dr Vladan Batić bili i argumentovani kritičari trenutne vlasti, ne želim da izvlačim zaključak da postoje spiskovi nepodobnih osoba, a koje bi mogle da učine Vaše poslodavce iz trenutne vlasti nezadovoljnim. Siguran sam da Vam niko iz Kabineta to ne bi tražio. Takođe sam uveren da Vaši službenici znaju da su ljudi poput Biljane Kovačević veoma puno uradili da se sazna prava istina o mučkom, političkom, ubistvu premijera Đinđića. Nije moguće da ljudi koje rade u mediju poput „Politike“, ne znaju da je Slobodan Milošević kreator jednog režima, bio suđen u Hagu za najteža krivična dela, da su neki od njegovih generala osuđeni u tom istom Hagu za genocid, da su u blizini Beograda pronađene masovne grobnice Albanaca nastale u vreme Miloševićevog režima, da je Srbija presudom Medjunarodnog suda pravde, u tužbi za genocid Bosne i Hercegovine, označena kao država koja ništa nije uradila da spreči genocid i to za period kada je Srbijom vladao upravo režim Slobodana Miloševića. Podsetiću Vas da je i u Srbiji doneta pravosnažna presuda kojom je utvrđeno da su lično Slobodan Milošević i njegov režim odgovorni za zversko ubistvo bivšeg predsednika Srbije Ivana Stambolića, dvostruki pokušaj ubistva opozicionog lidera Vuka Draškovića, a o ubistvima novinara Dade Vujasinović, Slavka Ćuruvije, sudije Simeunovića i na desetine drugih, se još vode istrage koje sve do jedne pokazuju da je iza ovih zločina stajao upravo taj režim! O zločinima tog režima, uostalom, govore svi aktivni političari ove zemlje uključujući i same članove Miloševićeve stranke koju su se od politike tog režima upravo zbog takvih zločina i javno distancirali. Zato i ne mogu da verujem, da ste Vi po bilo čijem nalogu mogli da tražite od zaposlenih, pod pretnjom otkaza, da zabranjuju objavljivanje istina o tome. Verujem da je pre u pitanju vaše pogrešno shvatanje „dobronamernih preporuka“ savetnika iz kabineta da „Politiku držite čvrsto“.

Gospođo Glišić, naravno da sam svestan činjenice da kao direktorka imate pravo da donosite odluke koje meni ili drugim vašim klijentima ne moraju da se dopadaju. Imate pravo, ukoliko vam to dozvoli Upravni odbor, da donesete pravilo da čitulje ne mogu da sadrže reči koje počinju na neko slovo, možete da donesete odluku da su zabranjeni određeni glagoli, veznici ili pridevi, ali morate da poštujete kako zakone zemlje u kojoj radite, tako i poslovnu politiku kuće na čijem ste čelu.

Po zakonima Srbije, pre svega Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o oglašavanju, dužni ste da jasno i na vidljivom mestu istaknete pravila koja važe za objavljivanje čitulja, a koja korisnici vaših usluga mogu jasno da vide i da se sa njima upoznaju!

Nekakva nepisana pravila ili „usmene naredbe odozgo“, koje Vaši službenici proveravaju šaputanjem ili mumlanjem u telefon, nikako ne mogu da budu slika savremene i svetske kompanije u koju je novac uložio jedan od najvećih svetskih medijskih sistema, nemački WAZ. Siguran sam, da njima nije svejedno i da Vas nisu zaposlili na mesto direktorke da biste bili ravnodušni za prihod od oglasnog prostora, pa zato tako olako terate klijente. Utoliko pre što je sam list svojom uređivačkom politikom, koja je slična Vašoj poslovnoj politici, značajno uništio tiraž i radi sa gubitkom.

Iako se nadam, da vaše usluge neću morati da koristim više, ipak ću insistirati da se objavi to Vaše „usmeno naređenje“ ili da se isto ukine, kako se ovakve neprijatne situacije ne bi više nikada nikom dešavale, posebno u trenucima kad su vaši klijenti skrhani tugom i bolom, prinuđeni da trpe maltretiranje Vaših zaplašenih službenika. Iz tih razloga, prevod ovoga dopisa dostavljam i Vama pretpostavljenim osobama u kompaniji WAZ, kao što ću i pokušati da ovaj dopis objavim javno, putem medija.

Vladimir Popović, korisnik usluga Oglasnog odeljenja Politike

E-novine, 16.01.2011.

Peščanik.net, 17.01.2011.