- Peščanik - https://pescanik.net -

Dan pobede nad antifašizmom

Foto: Predrag Trokicić

Podsetimo se – sramotni srpski zločinački poduhvat iz devedesetih stajao je na nedvosmislenom odbacivanju jugoslovenskog (jer srpskog gotovo da i nije bilo) antifašističkog nasleđa. Uporedo sa negiranjem tog nasleđa, najmanje dve decenije pre 1990. radilo se i na revizionističkoj revalorizaciji srpskog kolaborantskog fašizma iz 2. svetskog rata. U tom revizionističkom pretumbavanju, izvrtanju i brisanju činjenica, umesto sada prokazanih partizana, četnici postaju simbol antifašizma a izdajnički zločinački Nedićev režim vidi se kao mudri i praktično jedini ispravni odgovor „biološke supstance srpskog naroda“.

Srpski fašizam iz devedesetih, baš kao i onaj iz 2. svetskog rata, epohalno se raspao u nizu vojnih poraza. Ali je u samoj Srbiji i dalje u punoj snazi. Iz dana u dan gledamo detaljnu restauraciju domaćeg režima iz poslednje decenije 20. veka, kao i obnovu za to neophodnih ideoloških sadržaja i pratećeg kvaziinstitucionalnog aparata, te u tom kontekstu i očekivanu rehabilitaciju junaka iz revizionističkih izmišljotina o 2. svetskom ratu. Ako ostavimo po strani kukavičko dodvoravanje jačima, na prvi pogled uopšte nije jasno zašto bi se u jednom takvom političkom poretku obeležavao Dan pobede nad fašizmom i slavile vrednosti antifašizma koje su mu suštinski tuđe.

Pitanje se može postaviti i drugačije: šta bivši Miloševićevi bliski saradnici i samozvane četničke vojvode sa svojim političkim sinovima danas na vlasti imaju zajedničko s antifašizmom? Ili: kako se posle kontinuiranog fašističkog orgijanja u parlamentu i nedavno u jednom vojvođanskom selu može obeležiti Dan pobede nad fašizmom u Srbiji? Ili: ko je u Srbiji od 1990. naovamo zaista poražen a ko u svakom novom istorijskom ciklusu odnosi pobedu na račun sveopšteg propadanja društva – fašisti ili antifašisti? To su, naravno, retorička pitanja: odgovori su očigledni i nedvosmisleni. A opet, Srbija će i danas sa nelegitimnim predsednikom na čelu pretendovati na to da s punim pravom učestvuje u „koloni sećanja na heroje iz Drugog svetskog rata“.

Gde sadašnji režim, uostalom kao i prethodni, pronalazi kopču s 2. svetskim ratom? Iz kog istorijskog narativa fašisti crpe, sada kao i ranije, lažnu moralnu premoć u odnosu na antifašiste? Naravno, reč je tu o (samo)viktimizaciji. Neupitni moralni status žrtve fašisti arbitrarno projektuju sami na sebe i tako se predstavljaju kao moralno superiorni nad svima drugima. Identifikacija sa žrtvom kao da im daje pravo da istupe iz moralnog poretka – žrtvi je, misle oni, sve dopušteno, upravo zato što je žrtva. Podmukla laž se pak u ovoj istorijskoj fikciji sastoji u skrivanju činjenice da oni sami nisu žrtve. Da bi mogli da govore i ponašaju se kao žrtva, znaju to oni dobro, moraju proći kroz obrednu (samo)identifikaciju s njom. Pri tom se uzdaju u to da će prividno samorazumljiva svetost žrtve sprečiti da se razgoliti ova notorna prevara.

Zato danas koračaju u koloni i obeležavaju Dan pobede nad fašizmom. Antifašizam im je i dalje beskrajno dalek, ali su im potrebne žrtve fašizma da bi afirmisali sopstveni fašizam. Ta izopačena, odurna ritualna manipulacija razliva se danas ulicama širom Srbije. Kao i ulicama Moskve: tamo će Vučić s Putinom marširati u stroju „Besmrtnog puka“ i, kako kaže vest, nositi sliku svog „deda Anđelka“. Ko je „deda Anđelko“? „Deda Anđelko“ je žrtva fašizma, kaže nam se: njega su „mučki ubili ustaše tokom Drugog svetskog rata“. Jednom kad vam „mučki“ ubiju „dedu Anđelka“ – veruje svaki fašista – stičete pravo da radite šta hoćete i svetite se kome poželite. Nebitno je što to više nema nikakve veze s antifašizmom.

Kada priču o antifašizmu revizionistički svedete samo na priču o žrtvama, sve postaje moguće. Tako Dan pobede nad fašizmom u Beogradu može da se iskoristi i za „sećanja na sve ono što je bilo u neposrednoj istoriji i onoj davnoj. Slobodarska tradicija srpskog naroda jeste suština besmrtnog puka u Srbiji. Dakle sećamo se i heroja borbe protiv NATO pakta, heroja Drugog svetskog rata, ali i na stogodišnjicu pobede u Velikom ratu sećamo se i naših pradedova solunaca“. Kakva je veza „heroja borbe protiv NATO pakta“ s antifašizmom? To pitanje može se postaviti i drugačije: kakva je veza jedinica srpske (tada formalno još uvek jugoslovenske) vojske, odgovornih za zločine nad žiteljima Kosova, s antifašizmom?

Ovo suštinsko pitanje, međutim, lako se preskoči poistovećivanjem takozvanih heroja sa žrtvama. Preko žrtava dalje se uspostavlja inače nemoguća veza između „heroja“ iz devedesetih, i heroja iz 2. svetskog rata i 1. svetskog rata. Ta veza je moguća i samo prividno smislena jedino ako se sve drugo izbriše, dakle ako se izbriše i sam antifašizam. Takvo brisanje inače je svojstveno fašizmu. Dan borbe protiv fašizma je ovde dan brisanja antifašističkih vrednosti: dakle, dan pobede nad antifašizmom.

Peščanik.net, 09.05.2018.

Srodni linkovi:

Aleksandar Goljc – Izložba paradržavnog nasilja i vojne tehnike

Ljubodrag Stojadinović – Mrtvi puk

Srđan Milošević – Zašto je važan 9. maj?

JUGOSLAVIJA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)