Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Posle velike vojne parade, Vučić je prošetao ulicama Moskve u sastavu mitskog besmrtnog puka. Nosio je izbledelu fotografiju svog dede Anđelka, koga su ubile ustaše. Svako je u toj koloni, na čelu sa Putinom držao u rukama fotografsko sećanje na pretka koji je bio žrtva fašizma.

Dok je vrhovni komandant u antifašističkom stroju koračao širokim moskovskim prospektima, da li mu je bilo poznato stanje u srpskoj vojsci? Ako ga je uopšte resorni ministar, odeven u obaveznu crnu košulju, obavestio o dirigovanim ideološkim nastranostima svog puka, koji je oboleo od teške amnezije. Vulin je endemski levičar i borac protiv fašizma. Uostalom, njegove lekcije Hrvatima o ustaškim recidivima već su ga dovele do prkosne izolacije. Nije potreban nikome, ni tamo ni ovde. Ali, sumnje ne može da bude, vrhovni je znao sve.

No, šta je sa „srbočetnicima“? Ta je složenica u bratskom ratu obrazlagala paravojnu filozofiju srpskog militarnog naciona, pri čemu je ciljno sačinjena kao sažeti pleonazam. A taj je oblik, nastao za potrebe neselektivnog ratnog marketinga, zapravo onostrana deskripcija novočetničke forme i zločinačke suštine.

Novočetništvo i novoustaštvo su se revnosno podsticali međusobno, kao što su se na oštrici noža podsticali i u doba nacističkog klimaksa. Neka se Hrvati ipak izbore sami sa svojim prikazama, teže će im ići pročišćenje uz savete Dačića i Vulina. Naš je problem potuljeni srpski neofašizam, presvučen, maskiran i malterisan, okrečen, muralisan i omalan kako bi sve agresivniji izgledao dobroćudno, sa primesama neodoljivog zlikovačkog šarma.

Onomad je odred od oko dvestotinak vojnika Vojske Srbije, u četiri autobusa, krenuo službeno u Gornji Milanovac. Ali su malo skrajnuli prema Ravnoj Gori. I tamo su oficiri 21. veka odali počast Draži Mihajloviću. Vulin je bio na drugoj, partizanskoj strani, koja je slavila svoj Dan pobede nad fašizmom. Ipak nije jednostavno razumeti tako bolni ideološki rascep u vrednosnom biću jedne armije, osim ako sve to nije smišljeno kako bi započelo radikalno retuširanje antifašističke (i fašističke) istorije.

Da li su delegati vojske taj korak učinili samovoljno, kršeći sve kodekse svoje profesije? Možda se generalštabu dopao falsifikovani, sudski opran i izglancan lik đenerala. Pa i njegovo životno nedelo zapisano u užasnim sećanjima. Na Ravnoj Gori odavno nema kostimirane pozorišne trupe Vuka Draškovića, pijanih, bradatih suklata, koji su sebe napravili po Bulajićevom prauzoru: da liče na mamurne, vašljive gibaničare, elitne vojnike „prvog gerilca Evrope“.

Ni ovaj slučaj modernih srpskih vojnika koji se klanjaju Draži nije lako obrazložiti, bar bez dve paralele: Da li je moguće da francuski vojnici stoje mirno pred spomenikom maršala Petena, u čast pobede nad fašizmom?

Da li se može zamisliti počast sovjetskom generalu Vlasovu, koji je predao svoju diviziju Nemcima i postao njihov? Da li se Vlasov predao da bi naciste razarao iznutra? Da li je on bio prvi antifašista velikog otadžbinskog rata? Da li je rehabilitovan, da li je Peten rehabilitovan? Da li je to uopšte moguće?

Odgovor na sva pitanja može biti samo jedan: Ne!

Sa mnogo emocija ovde citiram deo teksta Zlatka Pakovića iz Danasa (petak, 11. maj 2018): „Četnici su Srbiju zavili u crno, tragovi im smrde nečoveštvom, a u Srbiji je danas sve više i više skupo i najskuplje cenjenih javnih budala, prelukavih kukavica i izvraćenika od uticaja i moći, nemoralnih uglednika koji negiraju, zataškavaju i pravdaju neskrivene zločine četnika, sve se nadajući da će vapaje nevino zaklanih pojesti zaborav.“

U Srbiji je bilo četničkih jama, kaže se u tekstu, jedna od njih je mračni junak knjige Dušana Price i Joksima Radojkovića, pod naslovom „Mijajlova jama“, sa podnaslovom: „Zapisi o zločinima četnika Draže Mihajlovića za vreme Drugog svetskog rata na području Srednjeg Pomoravlja i Gornje Resave“. Zlatko piše ovo: „Sedamnaestog avgusta 1943. godine, četnici su usred bela dana zaklali u Sisevcu bravara Stojana Ivanića, njegovu ženu Magdalenu Modiku, ćerku Ceciliju od 12 godina i ćerku Dragicu od 4 godine.“

Kad su se zbog tog užasnog zlodela pobunili meštani, govoreći da su Ivanići dobri ljudi, iako „druge vere“, četnici su zaklali još jedanaestoro seljana „svoje vere“, ako ona uopšte kod zlikovaca-koljača postoji kao ljudska vrednost.

Još jednom Paković: „Četnici Draže Mihajlovića su sistematično činili zulum po Srbiji, a trpeli su ga i pod njim izdahnuli najbolji ljudi, omladina, deca, dojenčad i nerođeni u majčinim utrobama.“

Samo ova knjiga i ovaj tekst, ubedljiva su negacija sramotne sudske rehabilitacije vrlog saradnika nacista i osuđenog zločinca nad svojim narodom. Za četničke ljubitelje iskopina, važniji je njegov zatureni grob nego svi zločini.

U vrednosno rascepljenom društvu, sunovraćenom pred osionim budalama i njihovim ludačkim ambicijama, pre no što je potpuno razori Vulin pravi rascepljenu vojsku: jedni su kod partizana, drugi kod četnika, pa šta ispadne. Valja sačuvati svoje mladalačke ideale iz revolucije pod Mirinom suknjom i mirnu tranziciju domaćih fašistoida i šešeljoida u pristojni svet. Mada ništa od toga nije moguće.

Da li je onda grupa vojnika Vojske Srbije, u danima pobede nad fašizmom, na Ravnoj Gori pozdravljala fašizam? Čini se da jeste i tu nema pogovora. Stajali su mirno i salutirali jednom od njegovih simbola koji se meri pre svega zaboravom i negiranjem strašne istine. Taj je simbol iz zločinačkog strašila, vrednosnim nazadovanjem i sunovratom imenovan u heroja mračne Srbije, i iz te tame nam nema izlaza.

Na Vučiću je da se odluči: da li je za Besmrtni puk, ili za Ravnu Goru? Ili traži težak kompromis, kao uvek i svuda, trudeći se da iz svega izađe sa sumnjivom slavom, bez kajanja za sve laži. Iz svojih čestih putovanja, on se još češće vraća mrtvom puku u Srbiji, koji je i postrojio njenu vojsku na Ravnoj Gori.

U stroju moskovskog puka, pored znamenitog dede Anđelka, bilo je mesta i za slike devojčica Cecilije i Dragice, zaklanu decu Stojana Ivanića, dve male recke na kundaku Dražinog mašingevera. Ali, više nema nikoga ko bi te fotografije mogao da ponese.

Peščanik.net, 12.05.2018.

Srodni linkovi:

Aleksandar Goljc – Izložba paradržavnog nasilja i vojne tehnike

Srđan Milošević – Zašto je važan 9. maj?

Dejan Ilić – Dan pobede nad antifašizmom


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)