KULTURTRAUM

Lepo je to,
slušati Betovenovu Devetu
i vitlati huliganskom palicom
o trošku majke države.

Takvi se entuzijazmi uvek isplate.
I ako nekada ujutru
stegne glavobolja od noćnog derneka uz klasike,
samo zatvoriš oči
i pomisliš na ružu krvi
koju si prethodne noći
prolio cokulom po licu nekog sumnjivog
stranca,
ili nekoga ko nije pristao
da bude deo tvoje noćne more.

Tako će se život vremenom složiti
kao fina Rubikova kocka,
a ti nećeš ni trepnuti.
I koračaćeš uspravno,
poput lovca,
sastavljen od konca i konopca,
i tempa jednog
sublimnog odrastanja.

Ljubićeš sito, glavom uronjenom u tuđu
rođendansku tortu,
oblizivaćeš prste opako, slasno
kao da si sve vreme zaveden u svetom protokolu

sionskih mudraca
i haluciniraš nečije poslednje scene,
dosanjavaš nečiji kraj pod nežnim okriljem
prostora koji si stvorio
od bogate, guste draperije
tuđe krvi.

 

DRŽAVNI KLJUN

Nemojte još o tome,
nije pravo vreme.
Sačekajte još malo,
dok se reši ovo veoma važno
Državno pitanje,
pitanje svih pitanja,
esencija zapitanosti.
(Državni kljun se ne sme
Razbiti o sprud!)

Ne obazirite se na krv koja se proliva,
na glave koje padaju…
….to je samo cena,
cena svih cena,
esencija precenjenosti.
(Državni brod ne sme
poderati bok!)

(Stojte jahte Državne
Gazite tihim hodom,
opelo gorko dok ne svršim
u ljuspi mrve ljudske,
večno nadvijen
nad nikad dosegnutom
slobodom.)

Ne drogirajte se
pravima manjina,
seksualnim pravima,
ne halucinirajte o univerzalnim pravima,
ne dajte se zavesti i zbuniti
potrebama tela i uma…
…Šta će vam sitne nedoumice?
To su samo svetovne banalnosti
koje sprečavaju
disanje jedinih, večnih nam usta
hodanje jedinog, večnog nam tela,
graktanje gavrana večne nam
FANTAZMAGORIJE SMRTI
probijene u srcima
klinom krvi svih nas.
(Naročito onih u zagradama!)

Prometeji nade, apostoli jada,
prikovani na večnoj steni,
ne opirite se, odavno ste Njeni!

Vaše grudi ne mogu pobeći
legalnom dvokljunom orlu
sa ugraviranim, pečatiranim žigom
gvozdene činovničke odanosti.

Ona je sve, ceo mizanscen
u kom delirirate
Svoju nemoguću, suvišnu slobodu,
A vi ste manje nego ništa!
Možda jedno rebro koje krvari
u prazno…

(Moje telo iz tih scena, što mi ceo život skriše
                                            Bojim se

Ustati neće – nikad više!)

 
Peščanik.net, 20.12.2012.