Svakog petka uoči zalaska sunca, stotine sledbenika kadirijskog derviškog reda upućuju se prema lokalnom groblju u Omdurmanu kako bi prisustvovali zikru, centralnom sufijskom ritualu.

Sufizam ili tesavuf, mistični pokret u okviru islama ima dugu tradiciju u Sudanu, zemlji sa procentualno najvećim brojem sledbenika sufizma na svetu. Glavni cilj u sufizmu je približavanje Bogu koje se postiže askezom, ljubavlju i zazivanjem Boga, putem koji se naziva tarik. Sufije, odnosno derviši, kako se sledbenici sufizma nazivaju, institucionalno su organizovani u svojevrsna bratstva, to jest derviške redove, odnosno tarikate. Danas u Sudanu postoji više sufijskih redova od kojih svaki ima svoj program i pravila, dok se na čelu tarikata nalaze šejhovi, koji imaju ulogu starešina i duhovnih vođa, takozvanih muršida. U sufizmu se derviši koji aktivno učestvuju u radu tarikata, kao i iskušenici, nazivaju muridima, dok se obični i najbrojniji sledbenici, simpatizeri sufijskih redova, nazivaju muhibima.

Kadirije, najstariji derviški red osnovao je Abdulkadir el Džilani, prvi kadirijski šejh persijskog porekla u 12. veku. Ovaj tarikat koji je nastao u Bagdadu se tokom narednih nekoliko vekova raširio širom Osmanskog carstva, pa i van njegovih granica stigavši čak do središnje Kine, a u Sudanu, gde danas predstavlja najveću dervišku zajednicu, prisutan je od 16. veka. Zanimljivo je da su kadirije takođe prisutne na našim prostorima od početka 17. veka i danas su jedan od najrasprostranjenijih tarikata u Bosni, a u prošlosti ih je bilo i u Beogradu. Osim kadirija, u Sudanu su danas prisutne i druge derviške zajednice poput tidžanija, tarikata poreklom iz Maroka sa najvećim brojem sledbenika u južnim pokrajinama Kordofan i Darfur, burhanija, hatimija i samanija, te autentično sudanskih redova poput madždubija, idrisija i ismailija.

Derviši iz Omdurmana, grada u neposrednoj blizini prestonice Kartuma koji leži na susednoj obali Nila, spadaju među najpoznatije sufijske skupine u Sudanu. Mesto njihovog nedeljnog okupljanja je lokalna nekropola u jugozapadnom delu grada koja nosi ime Hameda el Nila, kadirijskog šejha koji je živeo u 19. veku. Šejh, utemeljivač kadirijskog ogranka kadirija el arkija, koji ima status svetitelja među mnogobrojnim sledbenicima, sahranjen je na ovom groblju u monumentalnoj grobnici, takozvanom makamu. Širom zemlje postoji veliki broj mauzoleja sufijskih šejhova različitih tarikata, koji predstavljaju mesta hodočašća mnogobrojnih sledbenika ali i simpatizera, pre svega zbog verovanja da njihove grobnice poseduju baraku, božansku energiju i milost kao i natprirodnu moć, keramet.

Nekoliko stotina derviša, sledbenika ovog sufijskog pravca kao i ostalih znatiželjnika sa čitavog područja Kartuma, svakog petka oko sat vremena pre zalaska sunca okupljaju se pred kompleksom koji čine džamija i grobnica Hameda el Nila, čija je silueta sa karakterističnim, lukovičastim kupolama uočljiva iz daleka. Nakon što posete mezar i sadašnjeg šejha Muhameda el Riha kako bi primili njegov blagoslov, prisutni formiraju kružni prostor u okviru kojeg će biti održana hadra, ceremonija javnog izvođenja zikra svojstvena severnoafričkoj tradiciji sufizma.

Zikr, osnovni ritual svih derviških redova predstavlja prisećanje na Boga koje se postiže repetitivnim zazivanjem njegovih atributa, te postizanjem stanja kontrolisanog transa. Svaki tarikat se pridržava određenih pravila u načinu izvođenja zikra, ali su principi isti i izražavaju jedinstvo zajednice putem muzike i pokreta.

Uoči ceremonije, ispred grobnice Hameda el Nila sa razglasa se emituju kaside, verske pesme koje slave Alaha i poslanika Muhameda, kao i život šejha i njegova učenja. Vazduh je težak, vlažan, ispunjen mirisom tamjana, a senke oštre na kasnom popodnevnom suncu. Iščekujući početak zikra okupljeni vernici se komešaju dok neki počinju da pevaju ilahije i njišu se u ritmu muzike.

Zikr zvanično otpočinje ulaskom šejha i grupe derviša predvođenih bubnjarima u kružni prostor koji formiraju stotine okupljenih sledbenika. Najstariji među njima počinju da se vrte praćeni ostalim sufijama koji im se pridružuju, ispunivši prostor okružen masom koja se njiše praveći pritom polukružne pokrete. Atmosfera se zahuktava, stotine tela se unisono njišu i okreću u ekstatičnom transu delujući poput hipnotišućeg vrtloga koji uvlači sve one koje su se tu zadesili: zikr je dostigao kulminaciju. Sunce je već zašlo i ceremonija se najednom prekida. Nekolicina derviša koji su se do maločas vrteli u religioznom transu, iscrpljeni, ostaju da poput mrtvaca leže u pesku dok se ostali upućuju ka obližnjoj džamiji: vreme je za akšam-namaz.

 

01. Pažljivo zaobilazeći grobnice u vidu peščanih humki, grupe derviša i ostalih sledbenika kadirijskog tarikata upućuju se prema mauzoleju Hameda el Nila, koji se nalazi u okviru istoimene nekropole u jugozapadnom delu Omdurmana.

 

02. Grobljem dominira kompleks džamije i mauzoleja Hameda el Nila, lokalnog kadirijskog šejha iz 19. veka, utemeljivača sudanskog kadirijskog ogranka kadirija el arkija koji je mesto hodočašća brojnih sledbenika. Tu se svakog petka tokom popodnevnih časova okuplja više stotina sledbenika ovog tarikata radi izvođenja zikra, centralnog rituala u sufizmu.

 

03. Pripreme za hadru, ceremoniju javnog izvođenja zikra, otpočinju sat vremena uoči zalaska sunca kada prisutni vernici formiraju krug ispred mauzoleja šejha Hameda el Nila. Sa razglasa se emituju kaside, sufijske pesme koje govore o šejhovom životu i učenjima.

 

04. Derviš u beloj galabiji, tradicionalnoj muškoj odeći u Sudanu priprema se za zikr, mistični ritual približavanja Bogu putem stanja kontrolisanog transa.

 

05. Boje imaju značajnu ulogu u isticanju hijerarhijskog statusa sudanskih kadirija, a iskusniji derviši u odeždama živih boja među kojima dominiraju zeleni tonovi jasno se izdvajaju od ostalih.

 

06. I pored toga što je učestvovanje u zikru rezervisano za muškarce, žene i devojčice izdvojene u grupe redovno prisustvuju ceremoniji kao publika. Takođe, u Sudanu su zabeleženi slučajevi žena na čelu „sestrinskih“ derviških redova.

 

07. Ceremoniji prisustvuju pripadnici svih društvenih slojeva, od bogatih do najsiromašnijih, stari i mladi, žene i muškarci. Osim toga, karakteristika sufijskih zajednica je da pod svoje okrilje prihvataju i osobe sa smetnjama u razvoju, hendikepirane i bolesne, a koji takođe uzimaju učešće u svim važnim ceremonijama.

 

08. Kao obeležje iskustva na putu tarikata, derviši od šejha na poklon dobijaju galabije, kao i druge delove odeće različitih boja, pri čemu svaka ima posebno značenje. Crvena boja tako simbolizuje iskustvo i znanje, zelena mir, žuta veru a crna ekstazu. Štapovi su takođe veoma čest rekvizit tokom izvođenja zikra.

 

09. Zikr otpočinje nakon što povorka starijih derviša predvođena bubnjarima pristigne pred mauzolej šejha Hameda el Nila, odnosno u središte kruga koji formiraju okupljeni sledbenici.

 

10. Uz religiozne pesme koje se emituju sa razglasa kao i ritmične zvuke bubnjeva i defova, derviši jedan po jedan stupaju u središnji prostor i otpočinju da se vrte.

 

11. Kako vreme odmiče, sve je veći broj derviša koji rotirajući oko sopstvene ose ulaze u stanje kontrolisanog transa. Pored fizičkih aspekata koji se sastoje u jedinstvu daha, zvuka i pokreta, cilj zikra je pročišćenje duša vernika.

 

12. Način odevanja, kojim se određuje rang sufija igra važnu ulogu među učesnicima zikra. Dok sledbenici i simpatizeri tarikata nose obične bele galabije, kod aktivnih derviša dominiraju zelena i crvena boja, a najekstravagantnije odore, takozvane murake sačinjene od kolaža raznobojnih tkanina rezervisane su za duhovne učitelje.

 

13. Derviš sa kadionicom prolazi obodom kružnog prostora u kojem se odvija ritual. Tamjan, koji se hiljadama godina koristi prilikom verskih obreda u različitim religijama potiče iz Južne Arabije kao i sa Roga Afrike, gde je i danas glavni centar njegove proizvodnje.

 

14. Pojedini derviši oko vrata nose tespihe, brojanice sa po 99 drvenih perli, što odgovara broju Alahovih imena, a koje između ostalog imaju funkciju određivanja faza samog zikra. Najstariji među njima nose svežnjeve sa po deset, pa čak i više ovakvih brojanica.

 

15. Među pravila, kojih su pripadnici tarikata u obavezi da se pridržavaju tokom izvođenja ceremonije, spada i način kretanja koji se sastoji u izvođenju polukružnih pokreta s desna na levo, uz savijanje nogu u kolenima i ponavljanje Alahovog imena.

 

16. U uzavreloj atmosferi desetina derviša koji se njišu u transu, zvuke bubnjeva, glasne muzike sa razglasa i teškog mirisa tamjana, zikr dostiže kulminaciju.

 

17. Tokom zikra derviši ulaze u stanje transa i svojevrsne duhovne elevacije. Duga kosa kao i dredovi česta su odlika pripadnika sufijskih redova u ovom delu sveta.

 

18. Na kraju ceremonije, koja se uglavnom naglo završava nakon što je sunce zašlo, jedan od derviša blagosilja tamjanom učesnike zikra kao i okupljene posmatrače.

 

19. Mladići u belim galabijama pridržavaju iznemoglog derviša nakon završetka zikra, koji predstavlja ne samo fizički, već i mentalno veliki napor za organizam.

 

20. Iscrpljen nakon zikra na kraju vrelog dana, derviš ostaje da leži na pesku dok se ostali upućuju prema obližnjoj džamiji radi klanjanja akšam-namaza.

Peščanik.net, 14.02.2018.

FOTOGALERIJE