Kako možeš biti tako glup da ne kužiš foru?! – nekoliko je puta ponovio neonacist Velimir Bujanec u svojoj televizijskoj emisiji.

Bujančeva opaska odnosila se na Borisa Jokića koji se večer ranije, u drugom televizijskom studiju, propisno zgranuo saznavši da se kandidat Domovinskog pokreta na izborima za Europski parlament, Stephen Bartulica, dovezao na proglašenje izborne pobjede u crvenom Ferrariju, a poslije napustio svečanost u istome prometalu.

Izravno se javljajući u Bujančevu emisiju, sa zagrebačkom katedralom u večernjoj pozadini, Bartulica je uz zahvalu Bogu i hrvatskom narodu kratko pojasnio „foru“: bio je to njegov odgovor ljevičarskim medijima koji su ga nemilosrdno zlostavljali za vrijeme predizborne kampanje i njegovu obitelj izložili neviđenom nasilju, utoliko jasniji što je boja luksuznog vozila identična boji portala koji je predvodio linč. „Pametnome dosta“, podvukao je Bartulica.

Čega je pametnome dosta? Pa dosta je, valjda, elemenata da se shvati smisao šaljivoga čina: Stephen Bartulica, dakle, nakon što je lažirao podatke u imovinskoj kartici, nakon što se pokazalo da uz otplatu dvaju kredita u njegovu kućnom budžetu može mjesečno ostati svega par desetaka eura, nakon što je javno obznanio da životne troškove njegove obitelji financira njegova majka, dolazi u crvenom Ferrariju na proglašenje izbornoga trijumfa, slavodobitno se penje na binu, tronutim tonom poručuje da će u Europskome parlamentu biti „glas običnih ljudi“ i da je Bog na njegovoj strani, a malo zatim sjeda nazad u crveni Ferrari i odjezdi u gluhu zagrebačku noć. Gas običnih ljudi.

„Kako možeš biti tako glup da ne kužiš foru?!“ uporno ponavlja Bujanec, a njegov gost u studiju, doglavnik Domovinskog pokreta Mario Radić, oprezno se smješka i vrpolji, pokušavajući izračunati kako će se komplot s voditeljem odraziti na stanje njegovih dionica u stranci.

Ta stvar s „forama“ i pameću, naime, kod fašista Bujančeva tipa dosta je komplicirana. Prema Bujančevim kriterijima, tako, i vođa domovinaca Ivan Penava, koji Bartuličin performans očito nije razumio, ispada dosta glup. On je čak rekao da mu se od cijelog happeninga okreće želudac. Prilično su glupi i članovi Glavnog stana DP-a Stipo Mlinarić Ćipe i Josip Dabro, jer se slažu s Penavom.

Ispada dakle da Velimir Bujanec, vodeći medijski promotor domovinske falange, maltene kompletno vrhovništvo drži umno zaostalim. Međutim, bio bi to preuranjeni zaključak, iznikao iz okolnosti da je pomno izbrijani televizijski voditelj po svemu sudeći bio koproducent Bartuličine „fore“. Što, opet, ne opovrgava činjenicu da je Bujica propagandna platforma za budale.

Bujanec je, naime, fašist, a kod fašista je odnos između zajebancije i pameti uvijek takav da se potonja može u potpunosti zanemariti. Kada fašist pita kako netko može biti toliko glup da „ne kuži foru“, ne smije se gubiti iz vida isključeni mozak postavljača pitanja. Drugačije rečeno: nema takve „fore“ koju fašist neće biti u stanju tumačiti u bukvalnome ključu, niti ima takve bukvalne poruke koju on neće nastojati obrazložiti kao „foru“.

Iako sam to u ovom listu par puta spominjao, šteta je ovim povodom ne podsjetiti na čaroban detalj s performansa što ga je prije tri decenije (1994.) upriličio sam Bujanec, pozirajući za tjednik Globus u crnoj SS-ovskoj uniformi s kukastim križem na nadlaktici. U pozadini tako nastale fotografije vidjelo se da mladi gestapovac na zidu svoje momačke sobe drži uramljenu stranicu Ferala, tiskanu tri godine ranije, na kojoj je bio plasiran „Nacrt zakona o linču“. Elem: ono što je Feral objavio kao sarkastičnu zajebanciju, mladi je nacist odlučio shvatiti doslovno, te je satirični prilog izrezao iz novina, uokvirio i okačio na zid kao smrtno ozbiljan rasistički proglas.

Kako je mogao biti tako glup da ne kuži foru? Kako je mogao biti toliki imbecil da bjelodanu kritiku prakse političkih hajki recepcijski preoblikuje u apologiju linča, da satiri zaniječe ironijsko-kritički smisao i dokine joj prenesena značenja, te je onda – nošen mutnom bujicom bukvalnoga uma – stavi u službu onoga protiv čega ista vrišti?

Pitanje je, naravno, potpuno pogrešno: Bujanec ne može ne biti razdružen s pameću, zato što je Bujanec fašist. Tu se, kako je primijetio Stuart O’Neill, radi o „odlučnosti fašističkog subjekta da ga u ostvarenju njegove uloge u svijetu ne ometa nikakav misaoni napor ili prisila refleksivnog tipa“. „Misliti je oblik kastracije“, napisao je Umberto Eco za fašističku posvećenost bez-umnom vidu društvenog aktivizma. Fašist je, ukratko, obavezan biti glup, ako ne po prirodi – što je razmjerno rijedak slučaj – a onda po dužnosti. Srećom, kod Velimira su Bujanca zadovoljena oba kriterija.

Sličnih mentalnih podviga – gdje se relacija između „fora“ i pameti, zajebancije i zdravog razuma, komplicira do masakra – na hrvatskoj fašističkoj sceni je pravo obilje i mogli bismo ih nizati bez kraja i konca.

Recimo ona čuvena epizoda kada je voditelj Marko Jurič preko krugovalne postaje upozoravao zagrebačko pučanstvo da oprezno kroči preko Cvjetnog trga, jer bi iz obližnje crkve mogli dojuriti pravoslavni svećenici i poklati im djecu, a poslije se žalio da je neshvaćeni satiričar kojeg bešćutno optužuju za širenje šovinističke mržnje.

Ili recimo kada je na portalu Dnevno.hr osvanula fotomontaža saborske zastupnice Milanke Opačić kako se šepiri u majici s četiri ćirilična slova S, uz bilješku ispod slike da se dotična „ovjekovječila na jednom Serb festivalu“, da je „fotografija autentična“ i da „nije riječ o photoshopu“, a poslije se uredništvo iščuđavalo što zlonamjernici ne prepoznaju humorističku narav priloga.

Ili recimo kad je nekadašnji pomoćnik ministra turizma Robert Pauletić pisao o tome kako je zbog grupe srpskih turista pobjegao iz nekog hotela – ili kad je preko Facebooka poslao poruku turistkinji iz Japana: „Ajde jebi mater japansku!“ – a poslije naricao da ga jugokomunistička banda neosnovano objeđuje, jer ne razumije njegov „satirički način izražavanja“.

Ili recimo – najbolja šala od svih – kada je Tanja Belobrajdić napisala ozbiljan roman o mučenju Hrvata u srpskim logorima.

Tako izgledaju „fore“ koje „glupani“, po Bujancu, nikako da shvate.

Za njih, jedina zajebancija u slučaju Bartuličina Ferrarija je što se to nastoji prodati kao zajebancija. U kombinaciji s obećanjem da će u europskome centru moći biti „glas običnih ljudi“, njegov simbol luksuza na četiri kotača nije nimalo apstraktan – tim više što ga, prema pisanju Indexa, vozi kriminalac osuđen za pokušaj ubojstva – i samo ga stroga redukcija intelekta šaljivdžije, a onda i neizbježno odsustvo morala, sprječava da juri u samokritičnom smjeru.

Tamo bi tek moglo biti zanimljivo: budući da je Europska unija preuzela materinsku ulogu prehranjivanja obitelji, sva je prilika da Stephen Bartulica, koji prezire nadnacionalne asocijacije, odlazi u Bruxelles da za masnu plaću likvidira majku.

Što se može, svijet je živopisno mjesto, a fašistički subjekt, osuđen na trajnu misaonu dijetu, trudi se da ga svojim „forama“ učini još uzbudljivijim. Uostalom, iza sebe ima bogatu tradiciju zbijanja šala na tuđi račun. Znate ono, kad iz čiste zajebancije ubaciš patronu s ciklonom B u betonsku građevinu bez otvora, ispunjenu golim ljudskim tijelima, željnim smijeha. Gas običnih ljudi.

Novosti, 13.06.2024.

Peščanik.net, 15.06.2024.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)

Author: Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.