Rick Kleffel: Danas ćemo razgovarati o istoriji, ali ne o istoriji koja se zaista dogodila.

Thomas Frank: Jeste, ima jedna stvar sa istorijom koja… znaš, ja sam doktorirao istoriju i hteo sam da budem istoričar. Istorijska nauka nije blagonaklona prema tzv. „prezentizmu“ i prema ljudima koji govore o istoriji zbog svog trenutnog interesa. Svi mi to radimo – svesno ili nesvesno – i to je neizbežno. Ali to se smatra lošim u „zemlji istorije“. Međutim, jedna od tema kojoj se stalno vraćam jeste zloupotreba istorije od strane političara. To se radi konstantno. Mislim da u svakoj kolumni spominjem po jedan primer netačnog navođenja podataka – što se obično radi namerno.

Ali počeo sam da primećujem među današnjim konzervativcima to da su fascinirani istorijom. Zaljubljeni su u istoriju.

Zaljubljeni su u nešto…

Jeste, u nešto za šta misle da je istorija. Nose one trouglaste šešire na protestima… Pre neki dan je u Washington Postu izašla reportaža o tea party demonstrantima koji se u kolonijalnom Vilijamsburgu raspravljaju sa turističkim vodičima. Zaljubljeni su u istoriju, ali je razumeju na neki logički naopak način. Ne mogu da se setim latinskog naziva za ovu logičku grešku, ali radi se o tome da imaju jednu teoretsku pretpostavku toga šta je istorija, šta je ona dokazala i pokazala, a onda se pozivaju na istoriju i kažu: „Eto vidite!“

Na primer, Bostonska čajanka. Uzmimo taj poznati primer koji sada svi spominju. Pretpostavka je da je to bila pobuna protiv oporezivanja. Pa, delimično i jeste. Ali je jednim delom bila i protekcionistička pobuna. To je bila pobuna protiv dampinga.[1] Istočnoindijska kompanija je dobila dozvolu od britanske vlade da dampuje ogromne količine jeftinog čaja u Americi, što bi izbacilo iz konkurencije sve lokalne trgovce čajem, kao i krijumčare – u to vreme ih je bilo mnogo. Svi oni bi propali.

To je zanimljivo, a kada se proučava taj period američke istorije, svakakve stvari se pojavljuju. Recimo, učešće radnika u američkoj revoluciji. To se za ove tea party tipove nikada nije desilo. Za njih je to jednostavno pobuna protiv poreza. Nema nikakve veze sa Istočnoindijskom kompanijom.

To je tadašnji ekvivalent BP-a.

Jeste, bili su grozni. Mene takve stvari fasciniraju. Recimo, Indiju nije pokorila britanska vojska, nego Istočnoindijska kompanija i njena privatna armija. Kolonisti su to dobro znali, i oko toga su dizali veliku buku. Njima je to izgledalo monstruozno – da jedna privatna kompanija, koja ima svoju armiju, od Indije napravi ropsku državu. Stalno su govorili o tome, jer ih je to zaista plašilo. A onda ta ista kompanija dolazi u Ameriku – ko zna šta će da urade. To je bio značajan faktor u Bostonskoj čajanci…

Svaki put kada pišem o Glenu Beku, radi se o nekoj užasnoj laži. Recimo, jednom prilikom je rekao da je Vudro Vilson kriv za prohibiciju. Mogu da razumem to – ne voli čovek Vilsona, Vilson je bio progresivac, a Bek misli da su progresivci ljudi koji vam se mešaju u privatni život. Tačno, bilo je mnogo progresivaca koji su se zalagali za prohibiciju, što znači da je Vilson je bio za prohibiciju. Ima logike, zar ne? Ali to nije tačno. Vilson je bio demokrata, oni su uglavnom bili protiv prohibicije. Vilson je zapravo stavio veto na Volstedov zakon, na kome je prohibicija bila zasnovana.

Drugi primer – senator iz Južne Karoline, Džim Demint. On je prošle godine napisao knjigu, u kojoj navodi različite podatke, između ostalog i to kako su nakon Drugog svetskog rata sve zapadnoevropske države, osim Nemačke, mahom glasale za socijalističke ili radničke stranke, što je uglavnom tačno. Ali onda dodaje: „Zatim su privrede svih tih država počele da posustaju“. To je navodno bila posledica pobede socijalističkih stranaka. Malo sam razmislio i rekao sebi – ali dobro je poznato da Francuzi ovaj posleratni period zovu „Slavnih 30 godina“. To je bio rekordni privredni procvat u čitavoj istoriji Francuske. U Norveškoj se desilo isto, u Švedskoj takođe, u Italiji za taj period imaju drugi naziv, ali ista je stvar – procvat bez presedana, ništa slično se nikada ranije nije desilo u istoriji Italije. Ali pošto on misli da je trebalo da oni ekonomski stagniraju, to se i desilo. Dakle, Les trente glorieuses se nikada nisu desile.

Ima stotine ovakvih primera, na koje ukazujem kad god mogu. Prvo se ima fiks ideja, a zatim se podaci savijaju tako da se u nju uklope. Ili izostavljaju, ili jednostavno izmisle.

Prošle nedelje sam napisao kolumnu o Njutu Gingriču. Njut mi je zanimljiv jer se radi o pravom istoričaru. Pročitao sam njegovu poslednju knjigu. Zove se „Spasimo Ameriku: kako da zaustavimo Obaminu sekularno-socijalističku mašinu“. Istine radi, Njut je do sada bio jedan od razumnijih ljudi na desnici. Kad to kažem, mislim na činjenicu da se suprotstavio Limbau, distancirao se od raznih krajnjih desničara, a sada se odjednom preobratio. Obamu naziva socijalistom i radi sve ono što obično povezujemo s naglim skretanjem udesno. Očigledno pokušava da se nametne kao jedan od predvodnika ovog pokreta. To je razočaravajuće, ali je još tužnije što je on bolji od toga. U jednom poglavlju tvrdi da su sindikati u Americi strani elementi. Trebalo mi je oko 20 minuta da potražim i pročitam kada su prva zanatska udruženja formirana u Americi – otprilike 1648. godine.

Pre osnivanja Amerike.

Da, radnici su bili organizovani u Americi od samog početka. U tome nema ničega uvezenog. U drugom delu knjige tvrdi kako liberali, ili sekularni socijalisti kako ih on zove, ne veruju u pionirski duh Amerike. Ali američke granice su zatvorene 1890. godine. To svi znaju, to je tema čuvenog istorijskog eseja, možda najpoznatijeg istorijskog eseja svih vremena, „Zatvaranje granice“ Frederika Džeksona Tarnera. Njut to dobro zna – granica je zatvorena pre 110 godina. Liberalima se može oprostiti ako misle da mi nismo nacija pionira i kolonista – jer i nismo. I to već jako dugo. On kaže da sekularno-socijalistička mašina pokušava da nas promeni i da je to deo plana za uspostavljanje trajne vlasti u Americi.

Neobično je što on ne navodi ništa što potvrđuje tu tezu – za to nema nikakvih dokaza, već samo sumnja da oni to pokušavaju. Ali smešno je to što su njegove kolege – Tom Dilej, Džek Ejbramof, K Street Project, Grover Norkvist, Karl Rouv – pokušavale da upravo to urade pre samo nekoliko godina i o tome su govorili otvoreno. O uspostavljanju trajne većine. Glavna zamisao K Street Projecta je bila da se demokrate zauvek izbace iz političke arene.

Što se tiče promene Amerike – to su zvali „vlasničkim društvom“. Sam Gingrič je koristio jednu varijaciju tog naziva – mislim da je to zvao „društvom mogućnosti“. Vlasničko društvo je bio Bušov naziv, a glavna zamisao je bila da svi postanu vlasnici nekretnina. Da će se tako promeniti mentalni sklop ljudi. Prema Bušovoj zamisli, svako je trebalo da kupi kuću. To je jedan od razloga zašto njegova vlada nije bila zainteresovana za ono što se dešavalo u kreditnoj industriji. Tu ideju su dobili od Margaret Tačer, koja je rasprodala državne stanove u Engleskoj, kako bi promenila stavove ljudi – i od stanara napravila kućevlasnike. I to je formulisala na jedan vrlo zastrašujući način: „Ekonomija je sredstvo, a cilj je da se promeni duša.“ To nije rekao Obama, nego Margaret Tačer.

Ne radi se samo o alternativnoj istoriji, nego o alternativnoj stvarnosti. Kao da žive u stvarnosti koju je opisao Filip K. Dik.

Tačno. Radi se o jednoj kolektivnoj fantaziji, jer su ovi ljudi sebe ubedili da se dešava nešto za šta nema nikakvih dokaza. Pokrenuli su masovnu paniku i histeriju – a tu je Njut Gingrič, za koga sam oduvek smatrao da je prilično umeren, koji se trudi da postane vođa histeričnog hora.

Vrlo je zanimljivo da su ove ekstremne stavove legitimizovali glavni mediji. Ako Sara Pejlin održi trominutni govor o papirnim maramicama, svi TV kanali će početi da emituju reportaže o tome.

Jeste, ona je zvezda. Ali, u poređenju sa histerijom o kojoj govorimo, Sara Pejlin nije na istoj ravni. Ona nije ni blizu Njutu ili Džimu Demintu. Pročitao sam njenu knjigu, i njoj se svašta može zameriti, ali njena taktika je lična uvređenost – to kako su se mediji prema njoj loše poneli. Ona nije deo šire panike.

To je zanimljivo zapažanje, jer je njena paranoja na ličnom nivou, a njihova na masovnom. Što se vidi i u oživljavanju organizacije John Birch Society.

Teorije zavere su alternativni način tumačenja istorije. Nekim ljudima su one vrlo primamljive. One pružaju jasno objašnjenje komplikovanih problema, za razliku od profesionalnih i akademskih objašnjenja. Treba imati u vidu da je verovati u te priče vrlo zabavno. Ne radi se samo o tome da su ubedljive i naizgled tačne – lepo je verovati da si ti patriota, dok drugi nisu, i da te zato proganjaju.

Tomas Frenk je pisac knjiga One market under God i What’s the matter with Kansas?, poslednja knjiga: The wrecking crew: how Conservatives rule; osnivač je i urednik časopisa The Baffler, pisac kolumni za Harper’s iThe Wall street journal. Redovni je sagovornik The Agony column, gde se može naći arhiva njegovih tekstova. Frenkova prva knjiga Osvajanje kula objavljena je kod nas 2003, u izdanju novosadskih Svetova

 
The Agony column, 04.08.2010.

Izabrao i preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 23.09.2010.

———–    

  1. Kreiranje niskih cena da bi se osvojilo tržište. Cena je često niža i od troškova proizvodnje. Prodavac kratkoročno posluje sa gubitkom, ali kada se konkurencija istisne sa tržišta, povećanjem cena se kompenzuje gubitak. (prim. prev)