Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha

Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha

Kao što dehumanizacija budućih žrtava predstavlja uvod u svaki masovni zločin, tako poslednju fazu tog procesa obično čini, ne negiranje kako se to obično misli, već opravdavanje počinjenih nedela. Kada su u pitanju zločini počinjeni nad bosanskim Muslimanima1 od 1992. do 1995. godine, pomenuta završna faza odvija se, između ostalog, u Hagu, na procesima koji su vođeni ili se vode protiv bivših najviših pripadnika rukovodstva bosanskih Srba, pre svih Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Svesni da se u haškim sudnicama pored glavne teme – utvrđivanja krivične odgovornosti optuženih – u isto vreme ispisuju stranice nekih budućih udžbenika istorije, odbrane su delom bazirane na tezi da su rat u BiH izazvali Muslimani, uz podršku Hrvata, a da je svaki potez Srba bio iznuđena reakcija.

U tom pogledu, do sada je iznošen ceo spektar teza, a najznačajnija je ona da su oni kao hteli da se otcepe, a mi im kao nismo dali, pa se desio rat u kojem se, kao što biva, dešavaju zločini. Uz neminovan dodatak – na svim stranama. U poslednje vreme haška odbrana Ratka Mladića pokušava da iskoristi procese koji se odvijaju na globalnoj političkoj sceni. Reč je, dabome, o terorističkim napadima i drugim aktivnostima islamističkog pokreta s jedne i rastućoj islamofobiji u svetu sa druge strane. Teza je, da skratimo, sledeća: to što sada gledate širom planete – krv i patnju nedužnog zapadnog čoveka i osnivanje Islamske države zasnovane na šerijatu – početke ima u političkom pokretu bosanskih Muslimana. Od toga su Srbi nekad, kao ceo svet danas, morali da se brane, pa im ne treba zameriti zločine koji se, u obračunu sa takvim zlom, na mnogim mestima i danas čine.

Do sada je teza odbrane, doduše, stidljivo plasirana, sa nadom da će sudije, za koje se računa da su upućeni u svetsku politiku i samim tim senzibilisani za pitanje pretnje islama, shvatiti diskretnu poruku. A onda se u sudnici pojavio Milorad Dodik.

Naslednik Radovana Karadžića i Nikole Poplašena na mestu predsednika Republike Srpske pred sudom je, svedočeći u odbranu Ratka Mladića, bez ustezanja rekao da su Alija Izetbegović i njegova Stranka demokratske akcije „u nekom smislu bili preteča sadašnjih ideologija radikalnog islama koje vidimo po svetu“. Ključni dokaz za to predstavlja činjenica da je Izetbegović autor „Islamske deklaracije“ iz 1970. godine u kojoj se, kako Dodik interpretira, zalagao za „muslimansko uređenje zasnovano na šerijatu“. Usledio je zanimljiviji deo – unakrsno ispitivanje koje je vodio jedan od najiskusnijih haških tužilaca Alan Tiger.

Ako je, pretpostavlja tužilac, „Islamska deklaracija“ zaista bila toliki trn u oku bosanskim Srbima, onda je na njihovim skupštinskim zasedanjima sigurno bila vruća i česta tema. Dodik je uoči rata kao kandidat Saveza reformskih snaga Ante Markovića bio izabran u parlament BiH, a onda se zajedno sa drugim srpskim poslanicima, mahom onima iz Srpske demokratske stranke, preselio u skupštinu bosanskih Srba kao nezavisni poslanik i tu ostao tokom rata. Dobro se, rekao je, seća da su se stvari odvijale upravo kako je tužilac sugerisao – kada su poslanici govorili o pretnjama i opasnostima po srpski narod, često su se čule sledeće reči: „Kako je napisano u ‘Islamskoj deklaraciji’ Alije Izetbegovića…“

Stvarnost je, zapravo, sasvim drugačija. Pažljivom pretragom transkripata skupštinskih zasedanja tužilaštvo je utvrdilo, a podatak je lako proveriti, da se „Islamska deklaracija“ u govorima pred parlamentom bosanskih Srba prvi put ne pominje ni 1991, čak ni 1992. godine, već tek na 35. sednici održanoj 2. oktobra 1993. godine. Do tada je projekat stvaranja etnički čiste srpske republike u BiH u najvećoj meri bio ostvaren, a većina masovnih zločina, osim srebreničkog genocida, uglavnom počinjena.

Eto kako nastaju mitovi. Nebitno je da li se Dodik i njegovi istomišljenici, uključujući Karadžića i Mladića, slučajno ili namerno loše sećaju, važno je da njihovi sledbenici to prihvataju. Kako vreme bude odmicalo, mogućnost prećutkivanja i poricanja zločina sve je manja, pa raste potreba za opravdavanjem. Mitovi koji se danas stvaraju su zato neophodni. Pa će jednog dana u srpskim udžbenicima u celom regionu pisati da su bosanski Muslimani, još u staroj Jugoslaviji a posebno početkom 90-ih, bili preteča današnjeg terorističkog zla protiv kojeg su se tada digli Srbi, braneći sebe, ali avansno i ostatak sveta.

A je li to istina? Znamo li mi ko su jugoslovenski Muslimani i sećamo li ih se od ranije? Ako ne znamo mi, zna američki tužilac Tiger: „Opšte je poznato da su muslimani2 iz BiH vrlo evropeizirani, da nisu bili vrlo religiozni, a pogotovo ne radikalni fundamentalisti“. Niko, naravno, ne želi da kaže da su „neevropeizirani muslimani“ loši, samo se sugeriše da je Bosna i Hercegovina poslednje mesto na svetu iz kojeg je pre 25 i više godina mogao biti iznedren islamski radikalizam i terorizam kao sredstvo borbe. Svestan je toga i Dodik, zato i nije otvoreno protivrečio, ali se, više za sebe, pitao – Kako je onda moguće da su pošli za Alijom Izetbegovićem? Pošto se valjda kao aksiom uzima da je Alija bezmalo Bin Laden.

Da stvar bude gora, u odbranu domaćih Muslimana u jednom intervjuu iz 1990. godine, dokazu u posedu optužbe, stao je Radovan Karadžić (ispada da je on tada bio mekši nego Dodik danas): „U Evropu islamski fundamentalizam dolazi sa ljudima druge rase i drugog jezika pa Evropu hvata panika. Kod nas se radi o Muslimanima, slovenskom narodu, ljudima naše krvi i našeg jezika, koji su se u najvećoj meri opredelili za evropski način življenja uz očuvanje islamske vere. Tu nema mesta panici ni kod Srba, ni kod Muslimana“. Zna Dodik dobro da su tužilac (danas) i Karadžić (nekad) u pravu kada govore u „evropeiziranim muslimanima“, „ljudima naše krvi i našeg jezika“ od kojih ne preti nikakva opasnost. Ali zašto smo ih onda ubijali i proterivali?

Zato što su se zatekli na zemlji na koju su Srbi polagali i još uvek polažu pravo. Zločini nad njima su, a to je potkrepljeno brojnim dokazima i detaljno obrazloženo u više haških presuda (čekaju nas najvažnije na tu temu – Karadžiću i Mladiću), počinjeni na sistematičan i organizovan način, širom teritorije na koju je rukovodstvo bosanskih Srba polagalo pravo i uz učešće zvaničnih vojnih i policijskih snaga Republike Srpske. I što je posebno značajno – postoji obilje dokaza o tome da su bili unapred planirani, a ne iznuđeni umišljenim otporom protiv terorizma.

To je deo istine o ratu u Bosni i Hercegovini. Sve drugo su laži koje se vremenom pretvaraju u mitove, a odupiranje tom procesu moguće je samo još neko vreme. Dok se sećamo bosanskih Muslimana iz vremena suživota sa njima.

Autor je novinar agencije SENSE.

Peščanik.net, 12.12.2015.


________________

  1. Umesto Bošnjak, u tekstu se koristi izraz Musliman, koji je u Jugoslaviji bio nacionalna odrednica.
  2. Napisan malim početnim slovom, izraz musliman je verska odrednica.