Radio emisija 20.06.2008, govore: sociološkinja Vesna Pešić, publicista Mirko Đorđević, antropolog Ivan Čolović i pisac Végel László.

Svetlana Lukić: Danas neću da besnim. Pristala sam da budem nagovorena da poklonu, to jest proevropskoj vladi, ne treba gledati u zube, jer ih, zuba, baš i nema mnogo. Izgleda da još nismo prešli Rubikon, a to konkretno znači – nagovoriti Palmu, Krkobabića i Dačića da nam se pridruže na putu ka Evropi.

Neću da sikćem na predsednka, premijera, glavokomandujućeg i svega po spisku, Borisa Tadića, jer on danas pred UN-om drži istorijski govor o tome kako Srbija nikada neće prihvatiti samostalnost južne srpske pokrajine. Ist River je daleko, ali neću da rizikujem i uznemiravam predsednika, jer se, kao što je naučno dokazano, ljudski glas prenosi preko vode, posebno preko Atlantskog okeana. U UN-u je sve pod kontrolom, reče nam ministar Jeremić, jer na stolici Fatmira Sejdijua neće pisati predsednik Kosova.

Gospodin Sejdiu će, što reče ministar spoljnih dela, tamo sedeti i stajati za govornicom u kapacitetu privatnog lica. Božidar Đelić nam je još davno obećao da Kosovo neće ući u MMF bar do septembra. Da rezimiram – ne brinite, Kosovo je i dalje naše.

Ova diplomatska igranka bez prestanka o statusu Kosova za sada na terenu ne proizvodi dramatičnije sukobe, ali svaka glupost može da zapali fitilj. Čuli ste da je danas u Mostaru uvedeno vanredno stanje, jer se vlasti plaše sukoba Bošnjaka i Hrvata, možda ne oružanih, ali ni takvi nisu isključeni, što bi rekao naš koalicioni partner, Slobodan Milošević.

Međuetnički sukobi u Mostaru mogu izbiti zbog večerašnje utakmice između Hrvatske i Turske na evropskom prvenstvu u fudbalu. I sve se to događa 20-tog juna, tačno na dan kada je pre 16 godina zvanično počeo rat u BIH, odnosno kada je predsedništvo BIH objavilo ratno stanje i proglasilo opštu mobilizaciju. Na žalost, na ovom prvenstvu ne može biti nerešeno i pobediće ili katolici ili muslimani, a onda može svašta da se dogodi. Šezdesetih godina vođen je tzv. fudbalski rat između Hondurasa i Salvadora. Rat je počeo zbog kvalifikacione utakmice za svetsko prvenstvo. Rat je trajao samo 100-ak sati, ali je za to vreme ubijeno 6.000 ljudi. Stvarno glupo zvuči kada se kaže da je svet ginuo zbog fudbalskih interesa. Mnogo je melodičnije, milozvučnije kada kažeš da se rat vodio zbog nacionalnih interesa.

Ne znam koji su svoj interes imali u vidu Irci, kada su na referendumu glasali protiv Lisabonskog sporazuma. Mene, kao pripadnicu proevropskog bloka, to irsko NE je uplašilo. Slušali smo dosta, i u ovoj emisiji, o irskom privrednom čudu. Od zemlje koja je bila sinonim za emigraciju, Irska je postala zemlja u kojoj ima posla za poljske, slovačke i ostale imigrante. Ali irsko društvo se nije transformisalo, jer kako bi inače irski antievropljani mogli da pobede sa tezom da će EU Ircima i Irkinjama nametati antikatoličke stvari, kao što je pravo žene na abortus i slične skarednosti.

Srbija sa ovakvom političkom klasom i Borisom Prvim Ujediniteljem kao šefom svih šefova, može dovesti Fijat, i Punto, i Uno, i Tipo, i Bravo, ali slabo će nas oni učiti stvarima kao što su poštovanje zakona, reforme zdravstva i prosvete i poštovanje 10 božijih zapovesti. Ta Srbija koja nam se sada nudi kao nedostižni san, je Srbija u kojoj možete, ako imate znanja i sreće, da radite u nekoj stranoj korporaciji ili banci, da se tamo ponašate evropski, da time praktično živite u Evropi, ali da, kada izađete sa posla, uđete u poluvarvarski svet. Odete kući, stavite kupus da se kiseli u đakuziju, a vi uzmete lap-topče i šaljete preteća pisma specijalnom tužiocu za ratne zločine, Baraku Obami, Rafaelu Nadalu ili prvom komšiji.

Postaćemo gastarbajteri u sopstvenoj zemlji. Bićemo kao oni Indijci iz Kalkute, koji rade za IBM, a kada izađu na ulicu, sklanjaju se od parija, jer veruju u kastinski sistem.

Ovo je Peščanik, na samom početku emisije slušate sociološkinju Vesnu Pešić.

Vesna Pešić: Prvo smo svi bili opčinjeni postizbornom kombinatorikom, a onda su se ljudi nekako ućutali i sve je postalo jako tajanstveno. Šta se tu u stvari zbiva. Jedan od legitimnih načina razgovora o tome je emocionalno-moralni pristup. Neki ljudi su veoma osetljivi na prisustvo SPS-a u pravljenju ove vlade. To kod njih izaziva neku vrstu moralnog zgražanja, jer je jasno da to nije evropska stranka. Recimo, ja sam reagovala na izjednačavanje onih boli u vezi sa ubistvom Zorana Đinđića i Miloševića koji je umro u Hagu.

Mislim da je ta emocionalna komponenta politike strahovito važna. Pogledajmo, recimo, Obamin uspeh na preliminarnim izborima u Americi. On je pobedio tako što je stigao do emocija običnih ljudi. Miloševićeva politika bi bila nemoguća bez njegove sposobnosti da emocionalno motiviše ljude. Uspeh radikala se zasniva na pogađanju emocije besa kod nekih ljudi. Njihov bes ne mora biti vezan za nacionalno pitanje, što jeste glavna tema radikala, već za siromaštvo i izbegličku situaciju. Znate li da su izbeglice iz Hrvatske sve vreme tamo glasale za Račana, a ovde za Šešelja. Znači, tamo se ponašaš racionalno i pomažeš Hrvatskoj da pobedi svoj nacionalizam, a kada dođeš ovde, ne trudiš se da pobediš srpski nacionalizam, nego naprotiv, ti ga pumpaš.

Za Helsinšku povelju sam napisala jedan članak o stanovištu Zorana Đinđića u pogledu morala. pokušala sam da razložim ono zbog čega je on najviše bio kritikovan iz svih mogućih krugova, kada je govorio da oni koji hoće da se bave moralom treba da idu u crkvu. On je bio nabeđen da je izbacio moral iz politike i da upražnjava vulgarni makijavelizam. U tom tekstu sam pokazala da Đinđić nije tako mislio, već je pokušavao da kaže da moral nije konstitutivni element politike. Moral se bavi pitanjima dobra i zla, a delatnost politike u modernom društvu se konstituiše na drugim principima.

Ali, srpska politika se u velikoj meri odnosi i na pitanja morala, zbog ratova, Haškog tribunala, izvršenih zločina. Mnogo ljudi ovde ima grižu savesti, koja nastaje zbog kršenja principa ljudskosti. Zato se krupni problemi ovoga društva odnose i na moral.

Tokom 90-ih dešavala su se strahovita zverstva i ljudi su bili izloženi pitanju – kolika je mera moje ljudskosti. Tako se ovde razvila jedna vrlo osetljiva grupa ljudi, koja je postala alergična na kršenje moralnih principa, dakle, elementarne ljudskosti.

Kad počnu ti razgovori – šta Albanci, ko su Srbi, Hrvati, ja kažem – ljudi, pa je l’ vidite da će crnac postati predsednik Amerike, a vi i dalje pitate šta je ko. Pa kakve to veze ima, pre svega svi valjda pripadamo ljudskom rodu. Znači, posle velikog prekršaja moralnih principa tokom ratova 90-ih, oni su se nastavili i posle 5. oktobra i kulminirali ubistvom Zorana Đinđića. Za nas koji smo sledbenici Zorana Đinđića to ubistvo je, naravno, težak moralni prekršaj. Mislim da ta emocionalna i moralna komponenta, koju neki od nas unose u politiku, ima veliku kontrolnu važnost. Mi signaliziramo kada tu nešto nije u redu i sada se, na primer, pitamo da li ovo što se pravi uopšte može biti evropska vlada.

Postoji druga grupa ljudi, koja kaže – stanite malo, nemojte sada da budete moralni talibani, nego hajde da vidimo šta je realnost. Pa dobro, da vidimo ima li indicija da se ljudi koji su pobedili na poslednjim izborima evropski ponašaju. Zaključak je prilično negativan. Uzmimo primer Novoga Sada. Oni su prvi formirali gradsku vladu. Iznenadila sam se sa kojom brzinom su podelili upravu nad 15 javnih preduzeća. Ostala sam otvorenih usta, jer oni su tape-tape-tape, dok si rekao britva, podelili ta preduzeća. Čak su i socijalisti dobili jedno, iako nisu prešli cenzus, a i Maja Gojković je izdejstvovala da javna služba za informatiku ostane nekome sa njene liste.

Niko nije pomenuo konkurse ili potrebu da se naprave izveštaji o tome šta se u prethodnom periodu dešavalo u tim javnim preduzećima. Kada sam proučavala rad radikalske vlade u Novom Sadu, došla sam do saznanja da su oni za 13 meseci uspeli da zaposle 956 ljudi, a da je Demokratska stranka za prethodnih 5 ili 6 godina, koliko je bila na vlasti, zaposlila 650. Ipak su to naša javna dobra, ali vidim da tu nikakva inspekcija neće doći i nikakvi konkursi se neće raspisati. Model vladavine je ostao potpuno isti.

46% naše privrede čini rad javnih preduzeća, a i ogroman deo zaposlenosti se ostvaruje u njima. Naša privreda u velikoj meri zavisi od tih javnih preduzeća. Čitava kampanja Biljane Srbljanović za gradonačelnicu Beograda bila je zasnovana na insistiranju LDP-a da se takve stvari moraju raščišćavati. Vraćam se na još jedan podatak iz Novog Sada. Za predsednika Matice srpske ponovo je izabran Čedomir Popov, koji je, između ostalog, bio svedok odbrane Slobodana Miloševića. I sada vi sebi treba da kažete – neću da morališem, neću da se uzbuđujem, neću da imam nikakvu emociju, evo, o’ladiću se k’o špricer. Ali ja vidim da se opet radi isto i da će partijska država nastaviti da razara tkivo države.

Stranke zaista imaju veliku moć, a njihovi lideri se polako pretvaraju u prave diktatore. Kada bi se to dešavalo samo u ekonomiji, mogli bismo da kažemo – pa dobro, šta da radimo. Ali mi znamo da to stiže do Narodne banke, do Jelašića koji nije sprečio baznu inflaciju, a on je takođe partijska ličnost koja preko noći može biti smenjena. Pazite, to je stvarno krupna stvar. Hajde da kažemo, Srbija šume, otkud znamo šta se radi sa Srbija šumama, pojma nemamo. Ali mi vidimo da partije predlažu sudije ustavnog suda, da revizorska institucija nije počela da radi, da nema nikakve kontrole nad budžetom. Dinkić je uništio taj budžet, 30 miliona je dao Verku, da ovaj kupi Kragujevac. I Dinkić je stalno na vlasti, on je jedini, znate, koji nikada nije bio u opoziciji. On je šampion kupovine političke moći.

Naravno, čovek koji je uveo u rad vlade taj striktno feudalni princip je Koštunica, a ne G17 plus. Poreklo toga je u Koštuničinoj autentičnoj nemogućnosti saradnje sa bilo kime. On je hteo da kaže – ja sam odgovoran samo za moje, ovi drugi neka rade šta god znaju. I on je izvršio to rasturanje države iznutra, a onda su taj mehanizam prihvatili i svi ostali. Neki su se odmah pokazali šampionima te kombinatorike. Znači, nije reč samo o podeli preduzeća, nego o jednoj rasturenosti države. I nema na vidiku bilo kojeg standarda, koji bi uveo red u funkcionisanje države.

Partije se neće lako odreći toga da su preuzele suverenitet od građana preko člana 102. ustava, tako što mogu da izbace svakog neposlušnog poslanika. Činovništvo srpske države je stiglo do broja većeg od ukupne administracije SFRJ. Došlo je do formiranja jedne lažne srednje klase, koja se u stvari zaposlila kod države. To više nije pitanje proevropske ili antievropske vlade, nego rasturanja države, koja postaje partijska, bilo da su na vlasti radikali, bilo da su demokrate, socijalisti – jednostavno, svi rade to isto. Znači, imate samo ašov i državu. Ili ćete kopati zemlju ili ćete se zaposliti kod države. Ili ideš u državu ili ideš u poljoprivredu. Zato je toliko narasla ta partijska država. Lideri su videli da je to jak instrument za održavanje na vlasti.

Ali ja imam utisak da stranke nisu prodrle u tajne službe i da one nisu njihovi službenici. Ko je tu čiji službenik, u stvari se ne zna. Stranke u tu utrobu države, u vojne bezbednosne službe i u BIA, nisu prodrle. Poneko od njih lično negde nešto kontroliše, ali institucionalno, partije kucaju na njihova vrata, a ne obratno. Lakanovski rečeno, mi osećamo da je iza zavese nešto sakriveno od nas. To otežava potragu za realnošću, koju preporučuju neki razumni ljudi. Početak traganja za pravom srpskom realnošću počinje postavljanjem pitanja o tajnim službama.

Ja bih ovako opisala tu realnost: Srbija se nalazi u tragičnoj situaciji, ona visi o koncu i vodi se velika bitka iza te zavese. Mi smo svoja proevropska očekivanja sveli na minimum, jer i mi vidimo da to jako teško ide. Građani su izbljuvali te glasove i dali ih proevropskoj listi. Time su oni pre svega rekli NE Koštunici, pri čemu Koštunica nije prezime konkretnog čoveka, već simbol nacionalne vlade. Mi osećamo veliku napetost između ta dva izbora: ili nacionalna ili proevropska vlada. Pitanje je zašto su ta dva izbora došla u takvu opoziciju jedan sa drugim. I zašto smo počeli da, kada govorimo o evropskoj vladi, očekujemo tako malo, do toga da pristajemo i na vladu sa SPS-om. U pitanju je ogromno proevropsko glasačko telo, ali ko zna šta ti ljudi misle i kakve razne ideje imaju u svojim glavama. Ali čini mi se da je ono što svih tih milion i po ljudi dele zajednička slika 90-ih, tog strašnog žrtvovanja, posle kojega su konačno rešili da glasaju za neki pristojan život. Oni dalje od toga ne razmišljaju. Ali rekli su – daj tu Evropu.

Dobila sam pozivnicu od jednog hotela da idem na luxury party, na luksuzni parti. A kako da budemo obučeni, kažu – luksuzno. A kako da bude obučen moj partner – takođe luksuzno. Vi vidite da ljudi, ne samo da više neće da se vrate u tu strašnu bedu u kojoj smo svi mi stvarno bili, nego i da se formirala jedna srednja klasa koja ima para, sedi po restoranima, naručuje francuska vina – baš su se raskomotili. Njima ni u kom slučaju više ne pada na pamet da nešto reskiraju zbog Koštiničinih eksperimenata sa Kosovom. Oni su nacionalno pitanje ostavili iza sebe i proglasili ga sekundarnim.

Dolazim do zaključka – ovi izbori su pokazali da su ljudi pre svega odabrali poboljšanje ekonomske situacije u Srbiji i da oni tako vide Evropu. To tako ide. Gde god da napraviš prodor, on za sobom povuče i sve drugo. Nezaposlenost u Srbiji je još uvek velika, ali već je urađeno dovoljno da Srbija počne da gubi tu svoju metafizičku komponentu. I tu se vraćamo na glavno pitanje tih službi i te realnosti. Koliko će ova vlada biti proevropska, videćemo preko njene konstrukcije i po tome ćemo proceniti dokle se stiglo. Strašno je važno da opstane taj tanki, ali za mene fascinantni, proevropski konsenzus do kojega smo stigli u Srbiji, znači da smo mi ipak rekli NE srpskoj metafizici. A mi znamo šta je srpska metafizika – to je zaokruženje velike srpske nacionalne države. Ljudi su ipak rekli NE ideološkoj metafizici. I zbog toga je važniji mali broj glasova koje je dobila ta metafizika, koju simbolizuje Koštunica, nego glasovi koje je dobila proevropska opcija.

To je metafizika kojom se i Šešelj brani pred Haškim tribunalom. On uvek iznova pokazuje da je srpski fanatik, da će uvek biti spreman da izgovori iste reči koje je izgovarao 1990, 1991, 1992, 1993. Šešelj takođe pokazuje i da se on najbolje razume sa Koštunicom. Sama radikalna stranka se pomerila ka centru preko Tomislava Nikolića, a Šešelj i Koštunica su otišli u ekstreme. Ovi izbori su u tom smislu ohrabrujući i treba ih se držati kao pijan plota. A šta da radimo sa pitanjem da li će ova vlada rehabilitovati Miloševića. Pomisao na tu rehabilitaciju vraća nam sliku siromaštva i bede devedesetih. Ta beda nije bila autohtona. Nismo mi afričko društvo koje je uvek bilo bedno. Ne, mi smo stigli u tu bedu zato što je narod ovde bio motivisan da se žrtvuje za zaokruženje srpske države.

Kada se postavi pitanje rehabilitacije Miloševića, treba da se pozovemo na građane koji su rekli da oni to ne žele. Oni takođe žele da izbegnu i posledice te politike, oni možda još uvek žale nad lošim ishodom srpske teme, ali oni su jasno rekli – znate šta, nemojte više da nam pričate o tome. Nije logično da priča o nacionalnoj državi bude tako štetna po moj život. Ta metafizika, u iskreno fanatičnom smislu, istrajava još uvek u Koštuničinoj stranci. Ona preživljava i u radikalnoj stranci, ali više ritualno. Zato je baš Koštunica bio nominovan za premijera od strane Šešelja, koji se o tome nije konsultovao sa Nikolićem, nego ga je preskočio. Šešelj je za premijera imenovao onoga koji je po merilima te metafizike najzaslužniji da to bude. To nije Toma Nikolić, koji je zaplivao u realnost srpskog društva.

Srpska metafizika opasno opstaje iza te zavese, u tajnim službama. Nad njima ne postoji nikakva kontrola javnosti. To su crne, zatvorene kutije. Te službe su čuvari srpske metafizike, naših nacionalnih fantazija. Zašto bi inače bile tako tajanstvene i zatvorene. Zašto se ne bi bavile običnom bezbednošću. Stranke tu nisu uspele da prodru i one ne znaju kakav će biti odgovor službi na pitanje da li orijentacija Srbije treba da postane proevropska. Zato su, posle javnih pregovora o novoj vladi, sve vesti na tu temu presahle. Odjednom su svi zaćutali i sada smo svi stigli pred tu zavesu.

Iza zavese se odvija dramatična borba, čije detalje mi naziremo, ali u njoj ne možemo da učestvujemo. Mi samo vidimo da se tu vodi neka krvnička borba, u naporu da se srpsko nacionalno pitanje ostavi otvorenim. Cela Koštunicina priča sa Kosovom je simptom održavanja vatre tog pitanja. Onog momenta kada Srbija odmakne prema Evropskoj uniji, ta strana je gotova. U Evropskoj uniji nema više srpskog nacionalnog pitanja, ne našeg, nego ničijeg. Oni su toga svesni i otuda ta drama. Da li da posle 200 godina od Marićevića jaruge treba da dignemo ruke od toga i kažemo – gotovo je, odosmo u Evropu i tamo ćemo da sređujemo tu državu.

Još uvek se ništa ne zna. Ne zna se u kojoj meri su srpske noćne fantazije preživele u čaurama moćnih službi bezbednosti. Kada jednom raščistimo sa srpskom metafizikom kao ideologijom, te službe će same po sebi da se transformišu. Izaći će i ti dosijei. To je realizam za koji ja plediram – da ne preteramo sa emocijama, da ne preteramo sa moralizmom, da budemo svesni te ogromne bitke koja se upravo vodi, a u kojoj mi ne učestvujemo. Ne smemo da dozvolimo da se pokvari taj minimum volje za Evropom, jer taj minimum je za Srbiju jako veliki.

Moraćemo i da odustanemo od ideje da će Srbija krenuti ka Evropi džinovskim koracima. Međutim, svaki taj koračić za nas je veoma važan i mi više ne smemo da se pravimo ludi da ne znamo zašto je Srbija u posebnim okolnostima. Danas čitam, kaže Sonja Liht – svuda je tako u tranziciji. Pa nije. Srbija je imala nešto veći problem, jer čaure našeg nacionalnog fantazma još uvek su pohranjene u tajnim službama. I tajna je u tome, otud taj neki višak tajnosti koji neguju te službe. Zato su one oduvek i bile toliko važne. One su uvek bile ideologizovane, a partije su uvek bile na kolenima pred njima. I zato se kod nas stalno dešavaju, što bi rekao Aleksandar Molnar, rotacione kontrarevolucije. Znači, mi napravimo revoluciju, pod znacima navoda, 5. oktobar, a službe te – tape-tape-tape – vrate nazad.

Krajnje je vreme da rad tajnih službi povežemo sa ideologijom. Ako to ne budemo povezali, neće nam biti jasno šta se dešava. Građani su tu ipak odigrali najveću ulogu. Građanima svaka čast, jer su tajnim službama i njihovim eksponentima u političkoj javnosti rekli jedno veliko NE. A koliko ćemo biti evropski, pa videćemo. Borićemo se.

Pitanje rehabilitacije za mene uvek znači – da li ćemo ponovo pasti u tu ideologiju, da nam opet bude primarno da bludimo za tom fantazijom srpske nacionalne države. Ako se okrenemo Evropi, imaćemo realnu državu, kao što je imaju Česi. Možda bi i oni voleli da su ostali sa Slovačkom, ko zna o čemu Mađari još uvek sanjaju, ali oni ne idu tim putem. Što se tiče fantazama u nečijim glavama, taj opšti napor izvlačenja Srbije iz njenih noćnih mora ide do komičnosti. To se vidi preko ambasadora u Beogradu.

Vidim da je britanski ambasador išao u Jagodinu, u Palmin muzej voštanih figura, pa u zoološki vrt i tako, nagledao se divota u Jagodini. I ti ljudi iz Evrope više ne pitaju za cenu, mislim, potpuno su se izgubili. Pa kada su se oni toliko izgubili i kada oni više ne pitaju koliko to košta, mora biti da je to nešto strašno vredno. Vi vidite da su i oni izgubili sve ambasadorske manire, da i oni kažu – daj šta daš. A vidim juče na vestima, Manter kaže – ako Srbija napravi proevropsku vladu, dobiće veliku finansijsku pomoć od Amerike. Sa svih strana smo opkoljeni da ispovrtimo taj minimum. Zato mislim da svi treba malo da se upeglamo, da ratifikujemo taj sporazum, da probamo da to gurnemo dalje, a da sa ovim drugim malo olabavimo.

Svetlana Lukić: Nedavno su se rumunski sveštenici organizovali u sindikat, nezadovoljni odnosom crkvenih i državnih vlasti prema njima. Kod nas ni Sabor, ni Sinod nisu u stanju da se organizuju. Nedavno je završeno redovno zasedanje Sabora Srpske pravoslavne crkve i tamo je bilo svega i svačega. Slušate Mirka Đorđevića, on će nam reći šta se u stvari tamo desilo.

Mirko Đorđević: Dok je trajao Sabor bilo je mnogo nagađanja, ali do kraja nismo uspeli da saznamo ni puni dnevni red. Onda je Sabor odjednom završio rad. Nije se pretvorio u izborni Sabor za novog patrijarha. Izdato je jedno saopštenje koje je primer birokratskog stila. Sva otvorena pitanja su i dalje ostala otvorena, a neka su se još više zategla. Patrijarh ne odustaje pod bremenom godina i neće da podnese ostavku, što mnogi oci saborski žele, dabome, i požuruju ga. Kada je Sabor završio rad i kada su morali da ga posete i podnesu mu izveštaj, on je izgovorio rečenicu koja će ostati upamćena – hvala Bogu velikome što je nastupio mir u našoj crkvi.

Mnogi su Sabori u crkvi proticali, ne samo sa lakšim, nego i sa težim telesnim povredama. Uzmimo primer Prvog vaseljenskog sabora u Nikeji 325. godine. Zasedanje je trajalo dugo, blizu dve godine i došlo je do sukoba dveju struja. Jednu je vodio Arije, koji je bio pridobio Bliski istok i pola Evrope za svoju teoriju da je formula Otac, Sin i Duh sveti povratak na jednu vrstu politeizma, mnogoboštva. Njemu se suprotstavio jedan od saborskih otaca, koji je svima ovde dobro poznat. To je ovaj sveti Nikola, koga pola Beograda slavi, a polovina mu ide na slavu. Replika je bila tako žestoka da je on udario Arija u stomak i on je izdahnuo na hodniku.

Trebalo je da prođu vekovi, pa da se vidi da je u pitanju bila čisto politička borba, jedno nedostojno ponašanje. Papa Pavle VI bukvalno ga je precrtao iz spiska svetaca.

Svetlana Lukić: Našeg svetog Nikolu?

Mirko Đorđević: Našeg, ovog svetog Nikolu, bukvalno ga je precrtao, uz 200 drugih svetaca. Utvrđeno je da je kalendar prebukiran svim i svakim. Doći će vreme, u to ne sumnjam, kada će saborski oci kod nas i Nikolaja Velimirovića malo drugačije gledati, a možda će doći vreme da ga i precrtaju. Da ne dužim priču, ovaj Sabor je bio u senci politike. Najvažniji problem je bio ovo oko Kosova i tu je došlo do žestokog sukoba, tako da je famozni vladika Atanasije Jeftić, istaknuti teolog, ali još poznatiji kao ideolog crkveni, napustio Sabor. A Filaret mileševski je toliko vikao da se čulo na ulici.

Sabor je bio dužan i da izabere vladu ili Sinod, koji broji pet članova. Dvojici, bihaćko-petrovačkom Hrizostomu i slavnom Filaretu mileševskom istekao je mandat. Sabor im nije obnovio mandat, niti izabrao druge, a bio je dužan po ustavu Srpske pravoslavne crkve. Tako da se sad postavlja pitanje imamo li mi uopšte Sinod ili je to neka vrsta tehničkog Sinoda i da li je on uopšte legitiman. Očevidno da nije i sada kolektivno telo upravlja crkvom, što je presedan. Tamo se bore različite struje i to se na Saboru i videlo, bukvalno po onoj narodnoj – Među se se hoće da pomore, Zlaćenima da pobodu noži, A ne znadu, na kome je carstvo.

O tom neredovnom stanju u crkvi obaveštene su državne vlasti službeno, i Koštunica i šef države, Boris Tadić. Ni jedan ni drugi nisu umeli da na to odreaguju, osim što su davali preporuke – ne talasati mnogo oko patrijarha, jer je očevidno da on neće da podnese ostavku. On i ne može da je podnese, iz dva jaka razloga. Jedan je formalno kanonske prirode – ne može patrijarh da podnosi ostavku dok je živ, a drugi je potvrdan lekarski nalaz da je on svestan i mentalno zdrav, i pored toga što pod bremenom godina ima problema sa rukama i nogama. Tu treba odati priznanje lekarima koji nisu podlegli pritiscima. Tako da sada sa patrijarhom stojimo tako da Amfilohije, kao najstariji, vrši tu funkciju. Međutim, on je i sam zbunjen, videli ste to u poslednjim njegovim izjavama, koje počinju patetično – ja molim Boga da ne budem srpski patrijarh, ali…

Pokušalo se da se bosanska struja sa Kačavendom famoznim potisne jednim novim predlogom, da iz Bosne kao naslednik patrijarha ispliva mitropolit dabro-bosanski Nikolaj Mrđa, pa ni to nije prošlo. Najžešći sukob nastupio je oko situacije u Srbiji zbog Kosova. Jedni su zastupali tezu, to krilo predvodi kosovski vladika Artemije, da na Kosovu ne treba sarađivati ni sa kakvim vlastima osim srpskim, dok je druga struja, zanimljivo, tu se i Amfilohije oglasio, zastupala jedan mnogo racionalniji stav: mi nismo ustavni faktor da mi odlučujemo o stanju u državi, niti da u međunarodnim odnosima važimo kao strana, jer mi smo odvojeni od države. Drugi argument im je bio dosta jak i valjan, crkva je uvek na Kosovu, a i drugde, sarađivala sa postojećim vlastima. Ta struja je za sada prevagnula i to je dobro.

Kada razgovarate sa prosečnim Albancima, oni kažu – nama nije jasno šta smo mi to toliko dobili, kada ta naša država ne kontroliše celinu teritorije Kosova, a i nema ingerencije da postavi ni sudiju za prekršaje bez volje stranog faktora. Na drugoj strani, kod trezvenijih Srba, postavlja se pitanje – za boga miloga, zašto mi o tome ovoliko galamimo, kada nama nije jasno šta smo mi to tako mnogo izgubili što već nije izgubljeno. Tako da je Kosovo proces koji će potrajati.

Tu se zaista otvara tema koju neki političari ovde zagovaraju, i to ne samo Čeda Jovanović, nego vidim da to čini čak i Tadić. Neće biti druge nego da počne, da upotrebim i ja tu reč, pomirenje između Srba i Albanaca. Ako ne pomirenje u doslovnom smislu, ono barem traženje nekakvog rešenja, jer dosadašnja politika pretrpela je apsolutni krah. Ponavljati ovo što Koštunica govori zaista više ni zrna soli u sebi nema, jer time nismo ništa rešili. Tamo postoje neki milioni tih Albanaca i mi ne možemo voditi politiku kao da njih nema, kao što ni oni ne mogu voditi politiku kao da nema tih Srba na severu i ispod Lima.

Dokumenat u Raveni usvojen je prošle godine u oktobru. Ima nekih četrdesetak strana i publikovan je prvo na italijanskom, a danas i na brojnim drugim jezicima. Plod je dugogodišnjeg rada mešovitih komisija pravoslavnih i katolika na najvišem nivou, čiji je zadatak bio da ispitaju stanje stvari – šta nas je to razdvojilo 1054. i može li Evropa da ima i hrišćansko jedinstvo, da prodiše na oba plućna krila. Došlo se u Raveni, a prethodno u Beogradu, jer prethodna je sesija bila u Beogradu, do toga da nema više nijednoga razloga zbog kojega bi se pravoslavni i katolici delili. Čak ni famozni papski primat nije pravi razlog, jer ostalo bi jedinstvo različitosti. Niko ne bi nas pravoslavne obrijao, ali bi se priznalo da crkva u Evropi treba da ima jedna usta kroz koja govori. I vladika Irinej bački je to otvoreno formulisao. I sada na Saboru je bilo žustre polemike oko toga i većina njih se protivila i govorila da je to papska zavera.

Sporazum u Raveni je propao zbog toga što je Rusija napustila skup. Ali zaista više nema nikakve svrhe vekovima raspravljati o kvasnom ili beskvasnom hlebu. Rešena su konačno pitanja kojima smo se vekovima opterećivali, a to su, moram da upotrebim grubu reč, besmislice, poput one je li valjano pravoslavno krštenje i da li mi treba da se prekrštavamo. Utvrđeno je da je svih sedam sveštenih tajni valjano i u pravoslavlju i u katolicizmu i sada je bila prilika da se to reši. A zašto sada. Evropa više nije ideja, ni utopija, ni san. Evropa se stvarno gradi, ali vi ćete na svakom koraku u našoj crkvi naći, kao u časopisu Dveri, šta će nama Evropska unija, kada smo mi pravoslavni tamo manjina. To uopšte nije tačno, jer evo, i Bugari su ušli, i Rumuni su ušli i prema tome ne vidim da je to neki jak razlog.

Ipak, u saopštenju sa ovogodišnjeg Sabora postoji jedna ohrabrujuća rečenica – dijalog u Raveni nije vođen na štetu pravoslavlja, završeni znaci navoda. Znači, uviđa se polako i kod nas da će stvari u tom smeru ići. Strah od Evrope smo mi nasledili od novijih publicista, koje neki pretvaraju u oce i učitelje, kakvi su Nikolaj Velimirović i Justin Popović. To je bila takozvana školska teologija, politički ostrašćena, koja u ozbiljnom svetu odavno ne znači mnogo, iako mi ovde njih stavljamo u diptihe svetitelja.

Vaseljenski patrijarh, koji nije naš pravoslavni papa nego prvi među jednakima, i papa rimski, već su ta pitanja rešili. I sad u našoj crkvi možete pratiti svakodnevne filipike protiv vaseljenskog patrijarha, koga optužuju, dabome, da hoće da bude istočni papa. Njih dvojica su to već rešili, jer primat bi išao tako što bi se simbolično priznao Rim kao civilizacijsko i hrišćansko sedište. Carigrad ne bi izgubio svoju funkciju, ali od 1453, od 29. maja Vizantije nema, a Rima ima. Udenuo se u modernu civilizaciju i funkcioniše u njoj i otvara se. Pravoslavlju nedostaje, setite se italijanske reči –aggiornamento, posavremenjivanje, otvaranje za novo. Ekstremniji krugovi u Srpskoj pravoslavnoj crkvi idu dotle da mogu citirati mišljenje koje nije usamljeno. Ima naših vladika, kažu oni, koji hoće da nas prevedu u rimokatolike. A još drastičnija formulacija glasi – ma, neka papa rimski javno prihvati pravoslavlje, i onda ga mi nećemo. Zamislite, ali ljudi su ljudi, uvek je tako bilo.

Miriti se i opraštati, sumnje nema, vrlina je i to ne samo hrišćanska. To je i funkcionalno na etičkom planu i te kako, ali na konkretnom istorijskom planu i u živoj stihiji politike, to što je predsednik Tadić izgovorio nema mnogo smisla. Zašto? Ne zbog toga što bi neko bio protiv pomirenja, nego što se postavlja pitanje da li je to izrečeno u momentu kombinatorike. Jer, postoji jedno pravilo kada je u pitanju pomirenje, i na političkom i na etičkom planu. To pravilo je vrlo prosto i mimo njega niko nije uspeo da prođe. Pomirenje je moguće samo u istini i na istini. Ne možete vi pomiriti ubice i žrtve. Tako da mislim da je Tadić izrekao ovu sintagmu o pomirenju možda u nekoj nameri da to nešto znači, ali ga je ta namera odvela do besmislice, jer je to nemoguće. Bolje je očekivati nešto drugo.

Nekakva se vlada mora praviti, u redu. Ispitajmo pre toga da li u socijalističkoj partiji postoje ljudi koji mogu da naprave taj zaokret kopernikanski, da se odreknu Miloševića. Tu je moguće pomirenje, ali pazite, ne možete očekivati iste uslove za pomirenje od ubijenog, od žrtve i od onog koji je to uradio. Pa Hruščov je bio prvi čovek koji je javno bacio Staljinovu sliku i iskopao ga iz mauzoleja. Ja ne verujem u takav zaokret kod nas, jer kod nas je sve isuviše sveže. Pogledajte, i radikali su dobili udarac koji ih je oslabio, jer se ravnaju prema uputstvima koja izdaje haški optuženik Šešelj.

Ja još nisam čuo iz vrhova Socijalističke partije Srbije da se tamo ima snage da se podvuče ta crta i da se vidi da li je Milošević izdavao naređenja za sve ono da se čini ili nije i da li su ove pravosnažne presude donete stvarno ili je to tek neka igrarija, pa ćemo mi sutra kad dođemo na vlast Legiju proglasiti za nacionalnog heroja, pa ćemo po drugi put u svojoj istoriji ubici Gavrilu Principu dizati vidovdanski hram. A evo, oni Legiju već promovišu u velikog pisca. Tu je problem kod nas i neće se ovaj mutljag, moram tu reč da upotrebim, brzo razbirstriti, ako ne dođe do pomirenja na ovoj široj osnovi, u istini i na istini. To pomirenje može ostati jedna floskula, koja će nas skupo koštati, jer može se za 10, 15 ili 20 dana dobiti nekakva vlada, koja će imati samo jednu falinku veliku – uopšte neće funkcionisati.

Svetlana Lukić: Jedan od loših signala koje dobijamo je i izbor gospodina Popova na mesto predsednika Matice srpske. To je čovek koji je svedočio u korist Miloševića u Hagu.

Mirko Đorđević: Upravo tako. Matica srpska je najstarija kulturna ustanova u Vojvodini, ona je čuvar vojvođanskog identiteta. Ja sam čitao sve spise Popova, pa i njegovu najnoviju knjigu, koja se zove Velika Srbija. Tu vidite da kod nas još uvek postoje ljudi koji zamišljaju da se na etno principu mogu graditi države. Pa imaju i bugarski akademici čitavu biblioteku o Velikoj Bugarskoj, Albanci imaju Veliku Albaniju, Rumuni Veliku Rumuniju. Postoje imperijalizmi malih naroda, koji nisu ništa bezazleniji od imperijalizma velikih sila. To je ono na čemo smo mi na Balkanu i dan-danas. Ratovi su nekako stali, ali još nije sigurno da se neka žiška negde neće zapaliti. Evropa, to nije prazna akademska priča, Evropa je jedna duboka filozofija, znate, da se nađe jedno rešenje koje će, ako ne ukinuti, ono neutralisati ove antagonizme koji izviru iz etniciteta, iz konfesionalnih razlika, pa da se više ne događaju ludosti poput one – šta ćemo mi u Evropskoj uniji kada smo tamo manjina.

Smatra se u nauci da postoje dva događaja koji su izmenili lice 20. veka, to su Drugi vatikanski koncil, koji je sazvao papa Jovan Pavle XXIII i 20. Kongres komunističke partije Sovjetskog Saveza. Taj papa je je potekao iz radničkog predgrađa Milana, ali je do temelja srušio katoličku crkvu srednjevekovnog tipa, tako da su mnogi govorili – on je poludeo. Prvi put posle mnogo vekova zahvaljujući njemu precrtali su svi hrišćani u Evropi, sem nas, mi nešto kasnimo, iz liturgije ono mesto na kojem se kaže – sačuvaj me, Gospode, poganih Jevreja. Hruščov je bio prvi čovek Komunističke partije Sovjetskog Saveza, on je ukinuo Staljinove logore, milione ljudi pustio iz zatvora. Bukvalno je polomio sve Staljinove slike, kao u doba ikonoboraca, izvadio je Staljinovo telo iz mauzoleja i odneo ga i do danas se ne zna gde. Da li će Socijalistička partija Srbije imati te snage, nisam siguran. To bi bilo čudo.

Svetlana Lukić: Mi čekamo Hruščova u SPS-u.

Mirko Đorđević: Dabome, ali vi znate kako je on na kraju prošao. Posle njega su se u cik-cak vratili unazad. Naše partije su, znate Svetlana, liderske. To je jedna mana i to vi u Evropi nemate. Drugo, naše partije su utemeljene na vrlo providnim interesima. Treće, one nemaju jasne pograme. Kod naših partija ne vidi se jasno ideološko razgraničenje, pa i socijalisti u jednom momentu hvale Nedića i Ljotića, pa se desi obrnuto. Pre neki dan idem kroz grad i vidim, oblepljen je Zeleni venac slikama Ljotićevim, a na slikama piše – nema drugog izbora osim Zbora, a na slici je Dimitrije Ljotić u vojnoj uniformi, u kojoj se borio na strani Hitlera. Sad gledam, partijica neka podnela je zahtev za sudsku rehabilitaciju Milana Nedića. Kolaboracija je utvrđena, pa izbeglička vlada u Londonu Kraljevine Jugoslavije, na redovnoj sednici je Milana Nedića oglasila kao izdajnika.

Meni ljudi kažu – ipak je Milorad Ekmečić istoričar. Ne sporim ja da čovek zna istoriju, ali ugao iz kojeg on gleda istoriju je ono što mene brine. Ovde mitovi, legende vladaju, ovde je o Pašiću 80 disertacija doktorskih odbranjeno, dignut je do božanstva, a reč je o prosečnom balkanskom političaru, čiji su promašaji u nebo vapijući. Čitam ovih dana Pravoslavlje, eto, stoji na stolu poslednji broj, o plemenitosti kralja Milutina. Molim vas lepo, čovek je bio nasilnik, a Simonida, to je pedofilija. On je naterao ćerku svoga brata Dragutina da skine mantiju i pretvorio ju je u svoju naložnicu. A kada to ovde nekom kažete, ljudi kažu – vi nemate nešto čula za naše nacionalne vrednosti.

Tadiću kao čoveku najviše može da se zameri neodlučnost. Više bi glasova dobio da je imao jasan stav, ali nevolja je u tome što su se ti izbori završili tako kako su se završili i sad se moraju praviti neke kombinacije, od kojih ja ne očekujem mnogo. Lako je reći pomirenje. Ma nikada se, molim vas, nisu u Francuskoj pomirili De Gol i Peten, nikad, ne. Lažno pomirenje u istoriji, a primera ima bezbroj, donosi kobne rezultate.

Legende se pletu o tome kako je sveti Sava pomirio Vukana i Stevana, braću koja su započela borbu oko vlasti. Jeste, nije sporno da je sveti Sava radio u tom smeru, ali nikada ih pomirio nije. Čak je išao dotle da je doneo mošti očeve iz Svete Gore i nije uspeo, Srbija je ostala i onda raspolućena, rasplamsao se u zemlji krvavi građanski rat. Još se nije bila smirila ni stvar oko bogumila, tako da je to odnelo desetine hiljada života. Sveti Sava je bio prvi naš veliki Evropljanin. Njegovog brata, Stevana Prvovenčanog, papa rimski je krunisao, zato se i zove Prvovenčani, a već Dragutinu sve postaje jasno i postoji jedna naredba sačuvana iz Dragutinove dvorske kancelarije: dve kćeri imam, jedna da bude krštena, kad ste toliko zapeli, po pravoslavnom običaju, druga po katoličkom. To su pravi akti pomirenja.

Političari isuviše prave prizemne kombinacije, bojim se ja toga, bojim se. Znate, treba se Danajaca bojati, ali i kada nema Danajaca, neko i bez njih nosi darove kojih se treba bojati.

Svetlana Lukić: Veliko je uzbuđenje bilo kada je Vojislav Šešelj u Hagu rekao da se on čuje telefonom sa Mladićem i sa Karadžićem. To me je podsetilo da je Karadžić i pesnik, da je opevao mnogo pre rata ono što je za vreme rata opredmetio. Sećam se jednog stiha koji glasi – Ja žurim da bacim jutarnju bombu na usamljenog čoveka. Dakle, to je pisao pre početka rata u Bosni, a on je i autor čuvene rečenice da Srbi mogu bez hleba, ali ne mogu da žive bez države. Naravno da su Srbi onda godinama živeli u državi bez hleba, mada se socijalisti, tada u liku Borisava Jovića, nisu s time slagali. Borisav Jović je tvrdio da samo ima građana, rekao je on, koji imaju mnogo para, pa sve pokupuju. Sada je situacija mnogo bolja, imamo miroljubivije političare-pesnike. Bakarec je izdao jednu knjigu poezije, a Ivan Čolović se potrudio da se upozna sa knjigom poezije aktuelnog ministra poljoprivrede, Slobodana Milosavljevića.

Ivan Čolović: Zašto jedan uspešan političar piše poeziju i izlazi u javnost sa zbirkom pesama? Šta će mu to? Šta očekuje da na taj način postigne? Da o ovome razmišljam podstakao me je Slobodan St. Milosavljević, ministar poljoprivrede u Vladi Srbije. On je nedavno objavio knjigu pesama pod naslovom Izvor i pritoka, koja je izašla u izdanju novosadske izdavačke kuće Stylos. Moju pažnju najpre su privukle vesti o gala promociji ove knjige, koja je, krajem marta ove godine, bila održana u Aeroklubu u Beogradu. A onda sam u katalogu izdavača pročitao tekst kojim se Milosavljevićeva poezija preporučuje čitaocu: “Pesme jednog političara lišene politike, ali pune poetike. Hrabar iskorak iz pragmatične svakodnevice u večnost pesništva”. Tome već nisam mogao da odolim, te se uskoro u mojim rukama našao primerak Izvora i pritoke.

Sad mogu da kažem šta tu ima. Većinom su vam to ljubavne pesme. U njima, kao što je izdavač obećao, zaista nema ni politike, niti ičeg drugog što bi podsećalo na praktični svakodnevni život, nego se tu opevaju “pritajeni mađiničar mesec”, “ponoćna tihost”, “ruke snene”, “zelene oči”, “tvoja kosa plava”, “vilin konjic na tvojim trepavicama”, “jato leptirova”, “zenice opčinjene ljubavlju”, “muzika duše” i druge slične, sasvim apolitične i nesvakidašnje stvari, to jest čisto pesničke slike. Ove ljubave pesme su savim kratke, pa mogu nekoliko njih da navedem u celini, i da tako otklonim mogućnu primedbu da iz suptilnig sklopa poetskih tvorevina grubo istržem pojedine njihove elementa. Prvo navodim jednu bez naslova. Ide ovako:

Večeras, mesec čvrsto zagrljen našim rukama snenim, neporecivo zna, od čega ljubavna pesma nastaje.

I u drugoj se pojavljuje par na mesečini. A pesnik kaže:

Večeras, što sam odavno hteo, a nikada budan nisam smeo da Ti kažem, jednostavno, mesec pretvara u pesmu o ljubavi neprolaznoj.

Ova se zove “Magičnosti”:

U sumornom trenutku, kada nepoštedna java, svojom hladnoćom moje snove savlada, jedino me greje tvoja kosa plava, zanosnim treptajem do magije nove.

Zatim sam našao dve pesme koje bih žanrovski odredio kao srećno-porodične. One su posvećene pesnikovoj deci, sinu i kćerci, ispevane su u slavu njihovih rođenja, o čemu svedoče i datumi ispod pesama. Srećno-porodičnu atmosferu ovih pesama dodatno ističe to što su one u knjizi ilustrovane neveštim dečijim crtežima, onima koji srećnim roditeljima mame suze radosnice. Jedna počinje sa “Rodio se”, druga sa “Rodila se”. Ne bih dalje da citiram, ali, ipak, evo samo jednog stiha: “Na majku liči, prćast nosić ima”. Ni u ovim Milosavljevićevim porodičnim pesmama zaista nema politike, niti bilo čega što bi pokazivalo da je njihov autor ministar. Ima doduše svakodnevice, ali to sigurno nije ona gruba svakodnevica ispunjena problemima banalnog praktičnog života, nego je to svakodnevica toplog porodičnog doma, svakodnevica prćastog nosića, srećnog muža i ponosnog tate.

Ipak, ima u Izvoru i pritoci i nekoliko pesama nesumnjivo nadahnutih državnim poslom kojim se njihov autor bavi. Na primer, u jednoj sa rimama, koja se zove “Vojvodina” – pesnik je naslikao kako se “žitna polja zlate”, dok se “klipovi kukuruza klate”, a tu se vide i njive na kojima “vredne Lale rade”. Njoj je slična pesma “Molitva pre žetve”, u kojoj autor na poetski način evocira problem zaštite letine od grada, dakle nešto što se direktno tiče njegovog resora. Počinje pitanjem: “Kako da zadržim, nevidljive i preteće oblake, daleko od ravnice žitne”, a na kraju se pokazuje da to pitanje ministar ne razmatra sa svojim stručnim timom, nego ga u molitvi upućuje Bogu: “Kaži mi pre žetve, moj Gospode”. Dakle, ovim pesmama Milosavljević daje doprinos poljoprivrednoj lirici, vrsti poezije posvećenoj radovima na selu, koja se u Srbiji tradicionalno poštuje.

Bog se pominje i na nekim drugim mestima u ovoj zbirci, a jedna pesma – pod naslovom “Veliki je Bog”, u celini mu je posvećena. Zbog toga se može reći da se Milosavljević ovde predstavio i kao religiozni pesnik. O tome svedoče i dve kratke pesme koje je on posvetio crkvama na Kosovu, Gračanici i Dečanima. A ima on i jednu podužu o celom Kosovu, to jest, kako pesnik kaže, o “našoj mitskoj prapostojbini”. Međutim, ova pesma o Kosovu izdvaja se od svih drugih u zbirci – koje su miroljubive i lirske – jer je ova baš borbena, epska. U njoj se zaziva nebeska vatra i osveta, pa se u skladu s tim pesma i završava:

Sretan vam vaskrs srpski mučenici. Kleto vam leglo svi nevernici.

Na kraju knjige objavljena su i dva stručna mišljenja o njenim dometima, oba vrlo afirmativna. S obzirom na to da su ta mišljenja izneli Srba Ignjatović, predsednik Udruženja književnika, i poznata spisateljica Milica Jeftimijević Lilić, verujem da je autor bio više nego zadovoljan kad je pročitao šta tu piše. Pretpostavljam da mu je posebno prijala pohvala gospođe Jeftimijević Lilić, koja je napisala daIzvor i pritoka ”donosi čistu supstancu istočenu iz dubina bića koje duhovno uzrasta napajano na vrelima svekolike ljubavi prema: ženi, deci, životu, pravoslavlju, prirodi, zavičaju”.

Međutim, bojim se da u ovim stručnim mišljenjima ima i nešto čime Milosavljević možda nije zadovoljan, sa čim – bar se meni tako čini – ne bi mogao lako da se saglasi. Naime, oba stručnjaka za poeziju prave oštru razliku izmedju ličnosti pesnika, one s kojom se on javlja u privatnom i javnom životu, i takozvanog “lirskog subjekta” ili “lirskog glasa”. Pri tom se stvarna ličnost – sam pesnik lično, a ovde je to Slobodan St. Milosavljević, sa svojim doktoratom, ženom, decom i ministarstvom – potpuno zanemaruje, a pažnja se isključivo posvećuje tom fantomskom pesničkom subjektu. Na primer, kad gospodja Jeftimijević Lilić hvali toplinu i smirenost koju nalazi u Izvoru i pritoc”, ona kaže: “Zbirka nudi toplinu i smirenost lirskog subjekta”, pa se može steći utisak da ti kvaliteti nemaju veze sa karakterom samog Milosavljevića.

Drugi ekspert angažovan da oceni stvar, Srba Ignjatović, čak tvrdi da su u ovoj knjizi najbolja ona mesta gde se autorov trud ne svodi na to da iskreno iznese svoja lična osećanja, gde on uspeva da u sebi nađe nešto drugo, taj famozni pesnički glas. Zaista, čisto sumnjam da bi Milosavljević ikad poželeo da se bavi poezijom da je mislio da će time stvoriti nekakvo posebno, pesničko, lirsko ja, koje će morati da drži podalje od sebe kao privatne osobe, i od onoga što on predstavlja u javnosti, kao političar i ministar.

Ovo kažem imajući u vidu i ono što je sam autor Izvora i pritoke izneo govoreći o razlozima koji su ga naveli da objavi ove pesme. A on se o tome nedvosmisleno izjasnio, tako da nema nikakve sumnje da je poezija za Milosavljevića sredstvo koje stoji na raspolaganju čoveku koji odluči da javnosti otvori dušu, da pokaže svoje emocije. On je, pošto je odmerio razloge za i protiv javnog pokazivanja emocija pomoću stihova, odlučio da to učini, da ih pokaže. “Dugo sam razmišljao da li da objavim knjigu poezije”, poverava se on u razgovoru za novine, “jer kažu nije dobro za jednog političara da otkriva svoje emocije. Ovo je, ipak, na neki način otvaranje duše, ali svesno prihvatam taj rizik…“. Rizik je prihvatio zato što je procenio da od objavljivanja pesama punih lepih i pozitivnih osećanja političar može i da profitira, jer će publika videti da je autor jedan fin, osetljiv čovek, zaljubljeni muž i brižan otac, skrušeni vernik i nepokolebljivi rodoljub. U pomenutom razgovoru za novine izneo je nadu da će ga zahvaljujući ovoj knjizi ljudi “možda doživeti na jedan malo drugačiji način od onoga ustaljenog da su političari tehnokrate, da su otuđeni” i da će tako “saznati kako jedan ministar gleda na svet oko sebe”.

Jasno je, dakle, da Slobodan St. Milosavljević gleda na poeziju na nov i u stvari postmodernistički način. Za razliku od eksperata koje je angažovao da mu izdaju stručne sertifikate – koji se očiglednio drže modernističkog kanona, po kome je poezija takoreći van ovoga sveta – autor Izvora i pritoke poeziju posmatra kao medij javne komunnikacije sličan drugima. On je bez kompleksa koristi marketinški, da bi javnosti uputio poruke o sebi, za koje misli da će doprineti njegovom rejtingu kao političaru i ministru. Polazi od toga da javnost – kao što voli da zna šta političar ima u džepu i kakvog je zdravlja – hoće rado da zaviri i u njegovu dušu. I kao da kaže: zašto da ne, izvolite, pročitajte moje emotivne pesme i videćete da su u mom srcu žena, deca, poljoprivreda, bog i Kosovo.

Međutim, strahujući da poezija – zato što je to medij u kome se korise metafore i slike – može da zamagli poruku koju autor želi da prenese javnosti, Milosavljević je u belešci o piscu na kraju knjige dao i neku vrstu proznog prevoda onoga što čini srž njegove zbirke, to jest one lepe slike o sebi koju on želi da promoviše. A u belešci piše i ovo: “Slobodan St.Milosavljević, doktor ekonomskih nauka, istraživač, naučni radnik, profesor, političar, sportista, umetnička duša, pesnik, čoveko i svetoljubac, patriota i evropejac… Nagrađivan u zemlji i inostranstvu, pošten i poštovan, uspešan, a tako običan. Tek počeo, već iskusan, veoma ambiciozan, ide dalje, bori se, ne predaje se, još i tek će da piše”.

Samo napred, majstore, ne brini. Čitaćemo, tek ćemo da čitamo.

Svetlana Lukić: Ovih nedelja, malo-malo, pa smo u Novom Sadu, pokušavamo da saznamo recept za to kako se katastrofalno poražavaju radikali, socijalisti i Koštunica. Evo objašnjenja pisca Lasla Vegela.

Végel László: Ako gledate matematički, statistički, ali i realno, onda se na nivou Srbije ništa nije dogodilo, nikakva bitna promena i više-manje je odnos snaga ostao po starom. Izuzetak je Vojvodina, u kojoj se zaista desila jedna bitna promena – tu se desio 6. oktobar. Prvi znak da se u Vojvodini nešto menja je bio referendum oko ustava, jer u Vojvodini se na referendumu nije glasalo za ustav. To je bio prvi znak da je u Vojvodini građanstvo počelo da se menja.

Menjala se i svest pojedinih delova stanovništva, mislim na nove građane Vojvodine, koji su došli početkom i sredinom 90-ih godina. Po dolasku su imali intenzivno nacionalno osećanje, ali za tih 10-15 godina i oni su se promenili. Prvo, počeli su da se adaptiraju na vojvođansko društvo. To naravno nije čisto kulturna adaptacija, nego delimično i ekonomska. Šta se događa? Na primer, u Novom Sadu 1991. živelo je nešto preko 200.000 stanovnika, a sada ih je preko 300.000. To znači da je svaki treći građanin na ulici novi stanovnik Novog Sada. Ti ljudi su za tih 15 godina stekli jedno novo iskustvo. Naročito mislim na srednji sloj izbeglica, na one imućnije, koji su videli da u Vojvodini postoji jedna etika rada i da je za poslovanje to solidan prostor. Oni su osetili i oštre zube centralizma.

Jedan deo radikalskih glasača nije glasao za ustav, jer je on suviše centralistički, a sada je taj isti deo počeo da se dvoumi da li da glasa za radikale, koji su izuzetno centralistički nastrojeni, ili da glasa za demokrate koji su soft centralisti. Tako su ljudi glasali za demokrate, jer su im oni dovoljno nacionalni, ali sa pokušajem kompromisa između novčanika i nacionalizma. Značajan deo nekadašnjih desnih nacionalnih glasača pomerio se u tom pravcu, dok se drugi njihov deo demoralisao. Još ne veruje u evropsku opciju, a više ne veruje u onu staru.

U Vojvodini se zaista desila promena koja je evidentna, ako pogledate rezultate za pokrajinski parlament, koji su prosto neverovatni, suviše dobri. Toga nema u Srbiji, pa će, nažalost, neke napetosti opstati, bez obzira ko će biti na vlasti.

Vlast koja sebe naziva demokratskom i evropskom je već osam godina na vlasti. Ako gledamo izborne rezultate posle osam godina, to je jako mršav rezultat. Znate, osam godina imati vlast i postići da nas Palma vodi u Evropu, to zahteva duboko razmišljanje političke elite o tome šta je radila tih osam godina. To govori o njihovom neuspehu, da nisu umeli da se suoče sa pravim društvenim problemima, nego su uvek pravili kompromis. Ako izuzmemo prve godine posle 2000, mi imamo niz kompromisa, jednu žestoku želju da se stvori novo jedinstvo.

Biti u koaliciji sa socijalistima nikako ne znači nacionalno jedinstvo. To je pragmatsko pitanje i možda najmanje loš izbor, koji sprečava da se dogodi nešto mnogo gore. Čovek može tako to da opravda, ali ne u ime nacionalnog jedinstva, i to iz dva razloga. Jedan, demokratski blok i socijalisti ne čine naciju i vi ne možete govoriti o nacionalnom jedinstvu bez radikala. Ako neko hoće nacionalno jedinstvo, ima da sedne sa radikalima i da se sa njima dogovori, kao o ustavu. Drugo jako važno pitanje je sam ustav, kojim je u Srbiji stvoren visok stepen nacionalnog jedinstva, bez presedana u Evropi. 90 i ne znam koliko posto poslanika je u parlamentu glasalo za taj ustav.

Srbija može da bude paradigma nacionalnog jedinstva visokog intenziteta. Ustav je Sveto pismo jednog društva, on predstavlja nacionalno jedinstvo, koje smo svi obavezni da poštujemo. E, sad, ako mi želimo još veće nacionalno jedinstvo nego što je ustavom postignuto, onda nam više nisu potrebne partije. U stvari, nama je umesto nacionalnog jedinstva potrebno više profilisanih partija, više profilisanih ideja. Pogledajte samo kako se govori o Evropi. Evropa je predstavljena kao bogata, luksuzna banka, koja će svoje šaltere preneti ovde i početi da otvara radna mesta.

Ništa se ne govori o duhovnom priključenju EU. To će delovati destruktivno na nacionalni identitet i meni su smešni oni koji su nacionalisti, ali bez kulture. Znate, jedan nacionalista treba da čita svoju nacionalnu književnost i da je dobro poznaje, pa kada izađe da govori u parlamentu, da se vidi da je on pročitao tu biblioteku. Nacionalni identitet i patriotizam nisu iste stvari. Patriotizam je vernost domovini, a to nije nacionalno. Patriotizam pre svega znači da čovek poštuje ustav, minimalni sistem vrednosti jednog društva, poštuje jednu tradiciju i tako dalje, ali pre svega ustav. A nacionalni identitet se brani pre svega preko kulture. Još u 18-om veku intelektualci su shvatili da se preko kulture stvara nacija. Trebalo bi da nešto naučimo od 18-og veka.

Pre nepunih godinu dana Đelić je rekao da u Srbiji postoje dva značajna političara, Đinđić, dinamičan, pragmatičan evropski političar i Vojislav Koštunica, koji je promišljen i analitičan. Kompliment se naročito odnosio na ovog drugog, jer je implicite rečeno da takvih kao Đinđić ima više, a da su takvi kao Koštunica retkost. Francuzi na tom mestu kažu – De Gol, a Nemci – Vili Brant. Misli se na ljude koji su intelektualno domišljali vreme u kojem su vodili politiku i takvih zaista ima malo u evropskoj politici. Zamislite, staviti Koštunicu pored De Gola i Vili Branta. Dobro, ali danas Đelić kaže – nikada više sa Koštunicom. Šta to znači, da neće sa političarem evropskog formata. Ako je pohvale Koštunici izrekao iz taktičkih razloga, onda to sada treba da nam prizna i objasni.

I sada imamo taj problem sa socijalistima. Da sam u parlamentu, ja bih glasao za takvu koaliciju, ali bih sutradan imao veliku grižu savesti, koja bi me naterala da neke stvari korigujem. O čemu se radi? Ne može se reći da su se socijalisti promenili. Partija koja je imala određujuću ulogu u 90-im godinama može da se promeni, zašto da ne, ako sazove kongres i tamo donese novi program. Osim toga, kao i sve druge partije koje su dugo vladale i načinile štetu svome društvu, oni moraju i javno da se izvinu tom društvu. U slučaju da oni uđu u vladu, građani imaju pravo da zahtevaju da država nadoknadi sve štete koje su oni prouzrokovali. Onda i vlada čiji su oni članovi mora da se izvini građanima kojima je naneta moralna šteta. Na primer, nova vlada bi morala da se izvini nacionalnim manjinama u Vojvodini zbog žestoke promene etničke slike Vojvodine.

Ovih dana će biti 20 godina od kada je pučem eliminisana, likvidirana autonomija Vojvodine. To je bila ta jogurt revolucija. Ja mogu da budem potpuno protiv autonomije, ali ne moram da se složim sa tim pučem. Tako da neko može da kaže – ja sam protiv autonomije, ali sam demokrata i zbog toga se mi moramo izviniti građanima Vojvodine i ponovo to staviti na dnevni red, ali sada pod drugim okolnostima. Velika dilema Demokratske stranke je pitanje da li ona misli da se socijalistička partija promenila. Ako misli da jeste, onda ona to mora da kaže i da iznese jasne dokaze o tome.

Evropski put zahteva visok nivo konsenzusa. Rumunija je tako ušla, tako je bilo i u Mađarskoj, Bugarskoj, tako je u Hrvatskoj – oko toga nema diskusije. Ali taj konsenzus će se postići samo ako se suočimo sa antievropskom prošlošću. Tu postoji jedna velika moralna dilema. Biblijska Judita je ubila Holoferna i Hebel je o tome napisao dramu. Da li treba kazniti Juditu, ako je ona kao prava hrišćanka prihvatila zlo da bi ubila tiranina. Ona kaže – ako je Bog između mene i dobrog stavio nešto zlo, ko sam ja da to odbijem. U biblijskoj priči je reč o ubistvu tiranina i tu je opravdano da čovek čini zlo. U ime velikih ideala možemo počiniti ubistvo, koje je moralno za osudu. Da vidimo sada ovo naše: tu niko neće da kaže da će izgraditi jedno pravično društvo. Ne, niko neće da kaže da će ubiti tiranina, niko ne kaže da želi revolucionarnu promenu, nego od svega toga pravi dnevnopolitičko pitanje. Tako shvaćen Juditin greh ne može se prihvatiti sa stanovišta morala.

Ovde se jako često nekako superiorno govori o moralu, kao da to nije važno. Važni su partijski dogovori. Ako sam dobro shvatio, to onda znači da moral uopšte nije važan nigde u društvu. Loše je širiti takav moralni nihilizam u društvu koje je prošlo ratove, u kojem pitanje vrline i greha još nije raščlanjeno i u kojem ljudi još uvek žive u haosu i ne znaju šta je istina, a nema nikoga da im je kaže. A jako cinični moralni nihilizam je već jako opasan, jer njime sa može opravdati sve, i taj divlji kapitalizam i ta eksploatacija mlade radne snage. Zbog toga treba kazniti neke ljude i to je dovoljan razlog da ministri daju ostavke.

Pogledajte redove kada hoćete da izvadite ličnu legitimaciju ili rešite neko pitanje vlasništva. Državna služba, koja živi od naših poreza, nije spremna ni klupe da stavi da ljudi sednu. Možda ne treba da govorimo o moralu. Pogledajmo rezultat, a to je da država prosto trijumfalno ponižava svoje građane. Stojite tamo kao što je nekada rob stajao pred robovlasnikom i čekao naredbe stojećki. Na svakom koraku se dešava svakodnevno ponižavanje naših građana. Analitičari kažu da ne treba moralisati i ja se slažem sa njima, moral i politika nisu isto, ali svaka politika mora da ima jedan moralni minimum. Taj minimum moralnosti u politici čini javnu reč verodostojnom. Ne možemo reći da je belo nešto za šta smo juče rekli da je crno, bez dubokog opravdanja i samokritike. To erodira društvo. Onda se čudimo što u našem društvu nema solidarnosti. Zato je moguće da nekog tuku na ulici, a niko neće da mu pomogne.

Politički sistem može brzo da se promeni, ekonomski sistem može da se promeni, vojska može da se promeni, ali zdravstveni i školski sistem već se teže menjaju. Tu su potrebne decenije. A mi upravo to zapostavljamo. Dva velika sistema u kojima se svi muče su zdravstvo i obrazovanje, na tome u svetu padaju vlade. Kod nas je to nezamislivo. Ako se donesu dobri zakoni, privreda postaje jako autonomna. Ona može da se razvije, a da društvo ipak živi loše. To je jedna interesantna kontradikcija, da na jednoj strani imate sjajne privredne pokazatelje, a sa druge strane građane nezadovoljne vlašću koja je tome doprinela. Zašto – privreda se razvija autonomno, a ono što je država je odgovornost političara. Država, to su ti veliki sistemi, zdravstvo i obrazovanje. Ako dođe do privatizacije, kapitalisti neće razmišljati o socijalnim problemima, jer to je zadatak države. Ozbiljan sistem razmišlja o čoveku.

Ja sam u predizbornoj kampanji čuo dva slogana – Kosovo i radna mesta. I radna mesta i Kosovo zavise od toga kakva će biti ova država, od zdravstvene zaštite do prosvete. Da li je kod nas ministar prosvete ikada bio pozvan na odgovornost zbog nemilih događaja u našim školama? Ne, mi kaznimo direktore i ostalu sitnu ribu. E, to je moralisanje, kao kada uhvatite sitne švercere i njima držite pridiku, a veliki tajkuni rade šta god hoće. To je moralisanje u lošem smislu.

Milošević je imao dve vrste opozicije, evropsku i nacionalističku, koje su između sebe simulirale savezništvo. U ovom društvu ima mnogo simulacije, ali s druge strane, kod nevelikog ali značajnog dela intelektualnog sveta i kod jednog dela partijskog kadra, upravo za vreme Miloševića je stvorena kvalitetna evropska orijentacija i taj sloj u ovom društvu postoji. Taj sloj je za poštovanje, jer je tokom devedesetih doživeo moralno i političko i egzistencijalno poniženje. Ali posle 2000. godine, ti ljudi su bili u situaciji da prave kompromise i pitam se koliko kompromisa jedna politika može da izdrži.

Sada je to pomodni slogan – politika je umetnost mogućeg. To je tačno ako vi imate velike horizonte, velike ambicije, ali umetnost mogućeg nisu mali kompromisi. Nije nikakva umetnost sedeti uz pečenje i dogovarati se o funkcijama. To nije umetnost mogućeg, to je podela vlasti, to su kompromisi koji i uz najbolje namere mogu biti štetni. Mi sada imamo jednu pat poziciju, koju nazivamo pobedom, no dobro. Iz te pat pozicije treba izaći i ja mislim da svi judi koji dele moje simpatije prema Evropi igraju na žici, samo da bismo izašli iz te pat poziciije. To je igra na žici sa mnogo rizika i mi možemo da padnemo. Lično sam često veštački održavao iluzije, ali čini mi se da je ova igra na žici suviše napeta i da će trajati godinama.

Mislim da je neophodna promena ustava i ako uspemo da dobijemo ustav u evropskom duhu, to će značiti da je naša igra na žici uspela. Hajde da probamo.

Svetlana Lukić: Izgleda da na centralnu Srbiju, odnosno ovu Srbiju između dve naplatne rampe na niškom autoputu, koja još ne zna kome srce da pokloni, da li evropskim snagama ili narodnjacima, vrše pritisak ne samo ovi Evropljani, nego su počeli da nas pritiskaju i Vojvođani. To me podseća na tezu jednog američkog sociologa, koji je tvrdio da je klasična nacionalna država postala premala da reši velike probleme i zato se više njih udružuje u Evropsku uniju. Ali na to ćemo da pričekamo. Na sve treba da čekamo dok ne izađemo iz ovog haosa. Koliko ja znam, haos na grčkom, mom inače omiljenom jeziku, znači ono što na latinskom znači hiatus, zev. Međutim, da biste izašli iz zeva, odnosno haosa, mora se postaviti cilj i izgleda da svi mi kao imamo isti cilj, demokratiju, pristojnu državu i tako dalje, ali pod istim pojmovima podrazumevamo različite stvari. Ali složićemo se mi i umnožiti. Bio je ovo Peščanik, doviđenja do idućeg petka.

Emisija Peščanik, 20.06.2008.

Peščanik.net, 20.06.2008.