Razne su bitke vodili jadni Hrvati, mahom iracionalne i uzaludne. Nema toga susjeda koji im proteklih godina nije bio smrtni neprijatelj, od Slovenaca, zbog onih nekoliko kapi mora u Piranskom zaljevu, do Crnogoraca i Bosanaca, zbog ona dva-tri metra krša na graničnim prijelazima. O Srbima da i ne govorimo…
Stoga je prilično začuđujuće da su se ipak odlučili za ulazak u Evropsku Uniju na nedavno održanom referendumu, doduše u ne baš impresivnom broju, a i to pod propagandnim pritiskom političkih elita, jednako i lijevih i desnih. E ali, ako ćemo se već odricati državnog suvereniteta, nećemo se, majci, odreći onoga najvažnijega, to jest materinjeg jezika. Dobro, možemo i dalje koristiti ogromni broj engleskih kovanica u svakodnevnom govoru i pisanju, možemo ići na „event“, u „šoping“… ali to što važi za engleski, ni po koju se cijenu ne smije odnositi, recimo, na srpski.
Hrvati, naime, ispostavlja se ponovo ovih dana, apsolutno ne razumiju srpski jezik, a jezički su se čistunci skloni zaklinjati u zdravlje i život kako su hrvatski i srpski u tolikoj mjeri različiti da im svako gledanje nekog srpskog filma, u izvornom obliku, predstavlja neriješiv psihički problem. U tom smislu državno Vijeće za elektronske medije, nešto kao nekadašnja Komisija za ideološka pitanja pri Savezu komunista Jugoslavije, poslala je opomenu RTL televiziji da ima odmah skinuti s programa srpsku seriju „Žikina dinastija“, ukoliko se dotična ne prevede na hrvatski jezik. To su jedva dočekali razni „stručnjaci“ za jezik, pa izašli iz svojih nacionalističkih jazbina, e kako bi objasnili da je hrvatski jezik „poseban, samobitan i samosvojan“, te da nikakvih sličnosti sa srpskim nema. U nizu velevažnih diskusija lingvisti, radikalno desne provenijencije, pokušali su naciju uvjeriti kako je jezik preostala, zadnja crta obrane od vječnog neprijatelja s istoka, pa se „Žikina dinastija“ pretvorila u ozbiljno političko pitanje. Mnogo smješnije nego što je to sama serija.
Ali s druge strane valja razumijeti ogorčenje te poveće trupe boraca za obranu hrvatskog jezika od srpskog, budući da se samo na Hrvatskoj televiziji već godinama masovno prikazuju srpski filmovi, pa još i partizanski, a sve bez ijednog titla na razumljiv, hrvatski jezik. Na tu strašnu činjenicu s velikim su gađenjem upozoravali budni čuvari suvereniteta hrvatskoga jezika, dok je nacija neoprezno i s nostalgijom uživala u srpskom humoru, baš kao u kultnoj, domaćoj seriji „Malo misto“. U kojoj pak Dalmatinci govore svojim specifičnim dijalektom kojega teško ili nikako razumiju stanovnici sjevernog dijela Hrvatske. Stoga je nedopustiv propust onoga istoga Vijeća cenzora što nije zatražilo prijevod te serije na regularni, čisti hrvatski jezik. Tim više jer je baš Miljenko Smoje, pisac te najgledanije domaće serije na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, volio koristiti strane riječi, poput „hiljada“ ili „oficir“, koje, sigurni smo, teško može razumijeti ijedan Hrvat koji iole drži do sebe.
Doista, opasna invazija toga „stranog“ jezika postala je ozbiljnom političkom prijetnjom, jer, ruku na srce, koji to pošteni hrvatski domoljub može razumijeti naslove poput: „Ko to tamo peva“ ili „Maratonci trče počasni krug“ ili „Balkanski špijun“? Dakako, isto vrijedi i za bosanske filmove u kojima se koristi ona čudna mješavina srpskog, hrvatskog i bosanskog, dakle, tri totalno različita jezika, od kojih barem dva suvereni Hrvat naprosto ne razumije. Baš kao što nije u stanju čitati knjige na „stranom“, srpskom jeziku, pa je zato nemoguće u ovdašnjim knjižarama kupiti knjige srpskih izdavača, čak ni one hrvatskih autora koji svoja djela objavljuju u Srbiji.
Mala, autistična sredina nastoji se tako zaštititi od imaginarnog neprijatelja, to jest srpskih filmova, knjiga, kazališnih predstava, ali ne i od istinskih zagađivača javnog prostora, to jest one gomile američkog šunda što se svakodnevno prikazuje na svim nacionalnim televizijama. Uz to, ono isto Vijeće dobro plaćenih jezičnih komesara nije, na primjer, nikada televizijama uputilo prigovore zbog divljačkog rezanja odjavnih špica ili uništavanja filmova dugotrajnim reklamama.
Ali pustimo te nebitne detalje, riječ je ovdje o zbilja važnom društvenom procesu koji posve legitimnom čini i hitno uvođenje simultanog prevođenja svakog političara, gosta iz Srbije ili Sarajeva u brojnim televizijskim emisijama. A mislim da bi svakako, barem novčano, trebalo kažnjavati onoga tko javno koristi riječ sport, na primjer, budući da taj srbizam normalni Hrvat ne razumije. On, naime, kaže „šport“, čistu hrvatsku riječ koju je u upotrebu davno uveo idejni i jezički guru, Franjo Tuđman. Koji je, kao povjesničar i državnik, odlično prepoznao da su srpski i hrvatski dva međusobno posve različita jezika, nešto poput engleskog i američkog, tek nasilno spojena u nekadašnjoj, mrskoj državnoj tvorevini. Pa dao nalog lingvistima da hitno uobliče novi službeni hrvatski jezik. Hrvati tako više nisu letjeli helikopterima, nego „zrakomlatima“, nisu slušali radio, nego „krugoval“… sve po uzoru na jezik nekadašnje fašističke Nezavisne države Hrvatske. Da bi onda upravo jezik ponovo bio okidač za duboku međunacionalnu mržnju, potom destrukciju, rat, zločine. Kao prigodni, nacionalistički sukus narcizma malih razlika.
Mladina, 03.02.2012.
Peščanik.net, 04.02.2012.
