Dok sam pisao ovaj tekst, ili unos u dnevnik, ili priču, ili priznanje, pustio sam tango na radiju. Zato što sam iz Buenos Airesa – iako još nikada nisam bio tamo, to je moj grad. Potičem sa juga i poznajem popodneva u četvrtima Palerma, šetnje po luci, čudesne vrućine u sred leta, kada ne možete da dišete već samo da se znojite ili sanjarite ili nađete neku klupu da bi na miru pojeli ohlađenu lubenicu i maštali o budućnosti, daleko odavde, negde drugde, ne znaš gde, ali to postoji, lepše nego ovde.

Prošle godine sam bio u Sevilji i osećao sam se kao kod kuće; kelneri osorni, ljudi pričljivi, stare gospođe sa ružinim vencima u rukama, kafei puni melanholičnih starijih muškaraca, narandže, hleb, paradajz. Ja sam Južnjak i Evropljanin i Italijan i Sardinjanin. Svaka od ovih pripadnosti je istovremeno i istinita i izmišljena, stvarna i izmaštana, slučajna i namerna. Pre svega sam Sardinjanin, rođen i odrastao na velikom ostrvu kome ću uvek pripadati, daleko od Italije i Evrope, ostrvu o kome hiljadu godina niko nije pričao, a kada su to činili često su govorili o italijanskoj Patagoniji, neizmernom prostranstvu i beskonačnom miru, punom divlje prirode i tromih, bolešljivih i ne tako loših stanovnika.

Dolazim sa Sardinije i danas, kada vlade severa prete zemljama juga isključenjem iz Evrope. Primećujem da sam potpuno ravnodušan prema ovim pretnjama, jer sam odrastao izvan Evrope. Odrastao sam zaista daleko od vas, dalje nego što možete da zamislite, kao Grk sa nekog ostrva bogu iza nogu, kao Aboridžin, kao „crvenokožac“. Iako je nemoguće objasniti kako i zašto, iako možda smatrate da je ova ideja smešna i možda mislite da oholo preterujem, zaista sam, kao i svi Sardinjani, „crvenokožac“, „Indijanac“ odrastao na selu koje mi se tada činilo kao zatvor. Sada mi je to više izbledeli san ili neko čudo, kao što to u stvari postaju sva mesta na kojima smo odrasli, barem kada kao starci pokušavamo da ih se prisetimo. Odrastao sam u Uti, koja je zaista podsećala na indijanski rezervat, sa sardinijskim crvenokožcima iz oblasti Kampino pored Kaljarija, udaljenog stotinama i hiljadama kilometara od Berlina, Barselone ili Rima.

Sada živim u Rimu, ali sam Argentinac, Grk, Luzitanac i pre svega Sardinjanin, i još uvek gledam na život kao Sardinjanin koji je ušao u svet sa ovom tamnom, grubom kožom jednog ponosnog i pomalo drskog Indijanca, uz sve slabosti i nesigurnosti svih crvenokožaca ovog sveta. Kakve onda veze Evropa ima sa mnom?

Velike, jer je Evropa ono što bismo želeli da budemo, svi mi koji smo rođeni u poslednjih četrdeset godina i odrasli uz Erazmus program, jeftine avionske letove, osnove engleskog, koji svi do jednog pomalo natucamo – Indijanci sa ostrva i građani Frankfurta, mi koji slušamo istu muziku, gledamo iste filmove i radimo na istim kompjuterima. Odlična je ideja to što je nas pisce ovaj festival zamolio da pišemo o evropskoj ideji. Narode povezuju valute, ali i istorija u kojoj prepoznaju deo sebe, koja ih navodi da se osećaju kao deo iste grupe. Nekada su vlasti plaćale pisce da pišu priče zbog kojih su stotine hiljada ljudi oblačili uniformu i uzimali oružje u ruke da bi umrli za narod i otadžbinu (koja se na svakom jeziku piše velikim slovom). „Živela Španija, smrt Austrijancima!“ (ili Špancima, Rusima, Nemcima ili kome god, jer uvek postoji neko koga treba da ubijemo u ime ugroženog naroda ili za slavu otadžbine).

Na sreću, današnja Evropa nikoga ne poziva na oružje. Ali još uvek postoje nesposobni političari, ravnodušni novinari i razni zlobnici koji uzvikuju ratne slogane, optužbe upućene navodnim neprijateljima, prašnjave pojmove iz dalekih rovovskih bitaka. Kada govore na televiziji, ponašaju se kao da se sa nekog balkona obraćaju masama koje očekuju njihov sudbonosni govor. I mi Indijanci iz provincije, mi pisci više ili manje glasni, na festivalima na kojima smo gosti možemo da iznosimo naše male, nesigurne istine. Da sam pisac neposredno posle Drugog svetskog rata i da pišem o Evropi, onda bih rekao da niko ne sme da maltretira Nemce. Da niko ne sme da pomisli da za beskrajnu patnju koju je grupa psihopata nanela svetu, moraju da plate ili, još gore, da za tu patnju treba da se osvetimo krojaču iz Frankfurta ili seljaku iz Bavarske i njegovoj ženi koji su u ratu izgubili dva sina, svim tim običnim ljudima koji su preživeli rat. Rekao bih da niko ne sme da izjednači ljude koji žive u Nemačkoj sa nemačkim narodom. I danas bih rekao nešto slično: ne postoji narod na jugu koji je živeo kao bubreg u loju, dok su vredni narodi sa severa žestoko dirinčili.

Moj ujak, koji je čitav život rintao u fabrici, isto kao i radnik u Štutgartu, samo za manju platu – on nije, kao što misle neki ljudi iz ECB-a, živeo preko svojih mogućnosti. On nikada nije ušao u butik, niti je kupio mercedes, a kuću je izgradio sopstvenim rukama. Moj otac je čitavog života radio kao državni službenik i nikada nije tražio lažno bolovanje. On nije bogati italijanski rasipnik koji je spiskao ušteđevinu nekog marljivog Holanđanina. Italijani nisu neradnici, jer ne postoji italijanski narod. Postoje Italijani koji rade i plaćaju poreze, kao i okorele poreske neplatiše, Italijani koji otplaćuju svoje dugove, kao i prevejani prevaranti, isto kao u Nemačkoj, Portugaliji ili u Londonu. Ne postoji vredni nemački narod koji mora da se brani od Grka, koji „treba da plate za svoje greške i prevare“, isto kao što nije postojao narod koji je kao celina morao da odgovara za ratne zločine svojih vođa. Svako čini svoje lične greške za koje treba da odgovara.

Ukoliko želimo da izgradimo veliku, prijateljsku i miru okrenutu domovinu, bolju od svojih pojedinačnih zemalja, ukoliko želimo da izgradimo nešto što bismo zvali evropskom otadžbinom, onda pre svega moramo da uradimo jedno, a to je da ratne fraze i ratnu retoriku, priče o Grcima protiv Nemaca, o stezanju kaiša, o dodatnim naporima štednje, o revanšima, odložimo ad acta. A ako Evrope ne bude, vratiću se u kamp svog rezervata. Nakako ću se već snaći sa mojim malim narodom na velikom ostrvu. Makar ćemo leti ići na plažu i gledati u pravcu Afrike, kao što smo to uvek radili.

 
Tekst je napisan za književni festival u Berlinu: Evropa sada: književni paket pomoći za Evropu (Europe Now: Ein literarischer Rettungsschirm für Europa).

Flavio Soriga, Parlentaucher, 20.09.2012.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 22.09.2012.

Srodni linkovi: