Izgleda da krize i društveni problemi u Srbiji često u javnoj sferi imaju status muva zunzara koje se pojavljuju niotkud i neobjašnjivom upornošću kidišu na iznenađeno srpsko društvo. Ovakva zatečenost je proizvod odnosa prema vremenu i sopstvenoj istoriji, jednog samodopadnog cinizma koji sitnije nevolje naknadno proglašava posledicom specifično srpske “duševnosti” a na one krupnije se duri i traži krivca van sebe. Rezultat takve tragikomične pozicije je život u permanentnoj polumitskoj sadašnjosti, u društvu utvara večitih neprijatelja i fantazama o nevinosti i žrtvi, bez pune svesti o uzrocima, hronologiji i posledicama istorijskih događaja.

Parada ponosa u Beogradu je zabranjena u potezu vlasti koji je virtuozno sumirao ovakav društveni stav. Ministar Dačić (uz podršku predsednika Tadića) izjavio je kako je u skladu sa mišljenjem Saveta za nacionalnu bezbednost policija zabranila sve skupove u Beogradu jer preti opasnost od velikih nereda i ugrožavanja bezbednosti građana. U obrazloženje ove odluke ušao je i termin sinergija – sticaj drugih faktora kao što su incident u Temerinu, tenzije u Sandžaku i, naravno, sever Kosova. Parada, dakle, neće biti održana ali nije bilo ni nagoveštaja zvaničnika o tome kada i pod kojim uslovima će je biti i, što je još važnije, šta tačno država namerava da uradi da Paradu omogući.

Ovde je bitno reći da se trenutna bezbednosna situacija u Srbiji i Beogradu nije stvorila iz Srbiji nesklonog vedrog neba. U slučaju Parade ponosa, atmosfera koju svi osećamo je omogućena godinama samozapuštanja, konačni oblik je dobila u nekoliko prethodnih meseci a zagrevana je u proteklih mesec dana. Raznorazne fašističke grupe odavno prete LGBT populaciji, organizatorima Parade i vlastima koje bi ih teorijski mogle podržati. Država Srbija se za to vreme ponaša kao prolaznici na lokalnom korzou koji se smeteno vajkaju zbog nasrtljivaca i nasilnika što ih ne ostavljaju na miru ali bez kojih korzo ne bi bio isti. Produbljivanje ove osnovne situacije nastaje u seriji izjava ministra Dačića i gradonačelnika Đilasa, kao i u saopštenjima grupa zabrinutih građana, u igri cinizma bez premca: početak je obeležila nebitnost ličnih uverenja političara za odnos vlasti prema Paradi, igra se zahuktala kada je sindikat policije nekažnjeno podelio svoje profesionalne brige i radosti sa porodičnim ljudima iz srpskom apokalipsom opijenih Dveri, a svoj neslućeni vrhunac dostiže u zahtevu da građani ličnim finansijskim zalaganjem opreme policiju za potrebe održavanja reda i zakona. Učešće u ovoj igri uzele su i patološki pravdoljubive organizacije Crkva i Obraz, inače sklone da prihvate sve boje duge, pod uslovom da ih posle prefarbaju po volji.

Ovakvim horskim (samo)zastrašivanjima se neumitno stvaraju mesto, vreme i povoljne okolnosti za obračun fašista sa neistomišljenicima u Srbiji. Nasilnici u ovom društvu bi mogli da zahvale i za svoj entuzijazam, i za priliku i status koji im se dodeljuje upravo političkoj vlasti, njenoj neodgovornoj praksi, kao i poražavajućoj inertnosti velikog dela javnosti. Niko, pa ni Vlada Srbije, ne može se nazvati krivcem za postojanje rušilačkih sklonosti pojedinaca ali je zato njena odgovornost ogromna za konstrukciju društvenog miljea u kojem se ove rušilačke sklonosti nekažnjeno pretaču u pretnje organizovanim nasiljem i agresivnu netoleranciju. Povrh toga, u odnosu prema dosadašnjim događajima se po ko zna koji put varvarstvo beslovesne gomile tradicionalista doživljava i predstavlja kao nešto van društvenog uzročno-posledičnog toka, kao vanistorijska smetnja koja je zatresla večite viklere na glavi naše palanke i izazvala strah i uvređeno zatvaranje prozora. A istina je koliko banalna toliko i tužna – srpski fašisti ne nastaju u neočekivanom napadu mračnih sila na srpsku bezazlenost, oni su proizvod sinergije institucija ovoga društva i dela javnog mnjenja, proizvod koji lagano preuzima kontrolu nad čitavim društvom.

Ako sada ovoj priči malo proširimo tematski okvir, paralele sa prošlim i mogućim budućim tragedijama odmah se pojavljuju. Od Kosova, preko Vojvodine, do Sandžaka, Srbija i srpske vlasti bile su zapanjujuće arogantni autističari i cinici u suočavanju sa najkrupnijim problemima. Odnos prema Kosovu i kosovskim Albancima u poslednje dve decenije dvadesetog veka zapravo je trasirao put za kasnije sukobe, a glasovi koji su na to ukazivali su ignorisani. Umesto da se konstruktivno i sa smislom za političku realnost uhvatila u koštac sa jednim velikim političkim problemom, Srbija je živela u diskursu “pravedne celosti” i odbrane “svetske a tako naše pravde”, i uporno prenebregavala posledice svojih postupaka. Ovakva politika je produbljena ozvaničenjem mita o nepomućenom srpskom etničkom prostoru, koji je dalje zaoštrio već postojeće etnopolitičke tenzije, obustavio inače neminovan proces redefinisanja političkog identita Srbije i u krajnjoj instanci legitimizovao oružane sukobe. Nedavni odjek ovih stavova je notorna preambula Ustava RS, primer dokone nade da će izgovorena ili napisana tvrdnja o Kosovu kao sastavnom delu Srbije postati istinita samim činom izgovaranja ili beleženja. Kao takva je zapravo sjajna ilustracija iluzornog političkog performativa sličnog izjavama Dragana Markovića o tome kako u Jagodini nema homoseksualaca – politička magija koja zamenjuje samu politiku.

Odnos prema Vojvodini i Sandžaku samo je noviji primer iste prakse. Sa jedne strane, Dveri srpske na svom sajtu obznanjuju kako nema regionalnih identiteta u “Srpskoj Vojvodini” niti bilo gde drugo, a pripadnici Obraza naoružani motkama i lancima vršljaju Temerinom posle sukoba između mladih Mađara i Srba. Sa druge strane, Omladinski pokret “64 županije” uspeva da zahtevom za reviziju Trijanonskog sporazuma stvori još napetosti u međuetničkim odnosima u Vojvodini. Zapušteni odnosi sa sandžačkim manjinama takođe na površinu iznose golu političku i svaku drugu ambiciju lokalnih “manjinskih barona” (sjajan i jezgrovit opis L.Vegela). Za sve to vreme, srpske vlasti sistematski izbegavaju suočavanje sa ovim problemima, javno ih minimiziraju (sasvim nalik na sveprisutno minimiziranje problema LGBT populacije) a ujedno tolerišu ili podstiču megalomansko srbovanje čijoj inerciji postaje sve teže suprotstaviti se.

Uopšte govoreći, konkretan problem u ovom Krležinom “diluvijalnom blatu”, koji se jasno nazire u priči o Paradi ponosa, kao i u žalosnoj istoriji balkanskog teritorijalnog grabeža, tiče se odnosa Srbije prema samoj sebi, tj. odsustva uhodanih mehanizama kritičkog sagledavanja sopstvenih vrednosti, postupaka ili odluka. Fašistička ideološka platforma jeste tekovina srpske političke i ekonomske prakse, i to neetičnog i pogrešnog delovanja, ili opasnog uzdrživanja. Po svemu sudeći, ni vlasti ni priličan deo javnosti ne žele da se to prihvati i jasno kaže. I dok se beogradski udruženi razlikofobi i regionalni plemenski žreci spremaju da još nekoliko puta uspešno iznenade Srbiju silinom svojih opasnih uverenja, ovo društvo čeka na preko potrebnu modernizaciju političkog diskursa i prakse. To podrazumeva borbu protiv svakog oblika fašizma, redefinisanje svog i prihvatanje manjinskih identiteta, kao i prevođenje neizbežnih društvenih tenzija u politički proces zasnovan na principima javne i građanske odgovornosti. Sve ostalo je dimna zavesa, karton i karikatura ili, ako želite, transformacija Potemkinovih sela u Obradovićevu državu.

Peščanik.net, 03.10.2011.

LGBTQIA+