Foto: Moyan Brenn/Wikimedia Commons
Foto: Moyan Brenn/Wikimedia Commons

Bilo mi je 7, 8 godina kada sam otkrio naučno-fantastične magazine. Donosili su ih gosti pansiona mojih deke i bake u Vokeganu, Ilinois. U to vreme je Hjugo Gernsbek izdavao Neverovatne priče, sa zapanjujuće živopisnim naslovnicama koje su hranile moju gladnu maštu. Ali prava kreativna zver se probudila u meni kada se 1928. pojavio Noulenov Bak Rodžers. Mislim da sam te jeseni bio pomalo lud. Jedino tako mogu da objasnim silinu sa kojom sam gutao te priče. Retko kada se kasnije u životu javlja takva groznica koja čitave dane preplavljuje emocijama.

Mora da sam bio naporan i drugovima i rođacima. Na smenu su me obuzimali mahnitost, ushićenje, zanos, histerija, pa u krug. Neprestano sam vikao i trčao, u strahu da će se život završiti toga popodneva.

Moje sledeće ludilo se desilo 1931. kada je izašla prva serija nedeljnih panela u boji Harolda Fostera zasnovana na Tarzanu Edgara Rajsa Barouza. Istovremeno sam u komšiluku moga ujaka Biona otkrio knjige Džon Karter sa Marsa. Pouzdano znam da nikada ne bih napisao Marsovske hronike da Barouz nije obeležio moj život baš u tom trenutku.

Znao sam napamet sve epizode Džona Kartera i Tarzana i sedeo bih na travnjaku pred kućom bake i deke i prepričavao njihove avanture svakome ko bi naišao. Stajao sam na tom travnjaku u letnjim noćima, zurio u crvenilo Marsa i govorio: „Vodi me kući!“ Žudeo sam da sletim u čudesnu prašinu koju vetar podiže sa dna mrtvog mora i nosi prema drevnim gradovima.

Osuđen na svoju planetu putovao sam kroz vreme dok sam slušao odrasle, koji su se u toplim noćima okupljali po tremovima da razgovaraju i sećaju se. Uveče 4. jula, pošto bi ujaci zapalili cigare i upustili se u filozofske rasprave, tetke i rođaci podelili kornete sa sladoledom i limunadu, a mi ispalili sav vatromet, kucnuo bi poseban čas, pomalo tužan, a prelep. Bio je to trenutak za vatrene balone.

U tom uzrastu sam počeo da primećujem da stvari imaju kraj, poput te divne svetlosti od papira. Već sam bio izgubio dedu, koji je zauvek otišao kada sam imao 5 godina. Dobro ga pamtim: nas dvojica na travnjaku ispred trema, sa dvadesetak rođaka u publici, dok se papirni balon između nas ispunjava toplim dahom, spreman za polazak.

Pomogao sam dedi da donese kutiju u kojoj je kao paučinasta avet ležala ljuštura vatrenog balona, iščekujući da mu neko udahne život i pusti ga ka ponoćnom nebu. Moj deda je bio prvosveštenik, a ja njegov pomoćnik. Izvadili smo crveno-belo-plavu tkaninu iz kutije, pa je deda potpalio suvu slamu u čašici koja je visila ispod. Kako se vatra rasplamsala, balon je počeo da šapuće, nadimajući se od vrelog vazduha.

Nisam mogao da ga pustim. Bilo je tako lepo, sa svetlom i senkama koje su plesale unutra. Tek kada me je deda pogledao i blago klimnuo glavom, konačno sam pustio balon da lebdi slobodno, iznad trema, osvetljavajući lica moje porodice. Polako se dizao iznad stabala jabuka, iznad grada koji je padao u san, preko noći među zvezde.

Stajali smo i posmatrali ga bar 10 minuta, sve dok nije nestao iz vidokruga. Dotad su mi već suze tekle niz lice, a deda je, ne gledajući me, konačno pročistio grlo i razmrdao noge. Rođaci su krenuli da ulaze u kuću ili oko travnjaka do svojih kuća, a ja sam u mraku brisao suze prstima garavim od vatrometa. Kasno te noći, sanjao sam da se vatreni balon vratio i dugo lebdeo kraj mog prozora.

Dvadeset pet godina kasnije, odao sam počast toj letnjoj večeri s dedom: napisao sam „Vatrene balone“, priču u kojoj nekoliko sveštenika odleće na Mars u potrazi za stvorenjima dobre volje. Jednog od sveštenika sam zamislio baš kao svog dedu i poslao ga u svemir, da ponovo vidi divne balone. Ovoga puta su to bili Marsovci, plameni i sjajni, u plesu iznad mrtvog mora.

The New Yorker, 28.05.2012.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 27.08.2022.