Dok sastavljam ovaj tekst socijalni protesti u Federaciji BiH i dalje traju i nije sigurno kako će se završiti. Ono što se, s kratkom distancom, može sagledati je odjek ovog „balkanskog proleća“ u Srbiji. Zanimljivo je da su beogradski mediji, kao i oni banjalučki, stali iza teze Milorada Dodika o „uvozu revolucije“ čiji je glavni cilj da se destabilizuje srpski entitet te spoji sa Federacijom u jednu, nedeljivu celinu. Samim tim, demonstranti u Federaciji (pripadnici sva tri naroda) su, listom, neki prerušeni islamski fundamentalisti, plaćenici iranske obaveštajne službe, vehabije i Boga pitaj šta još. Još je zanimljivije to kako i drugi nacionalistički demagozi dele mišljenje sa Dodikom. Bosanski HDZ je, gle čuda, uplašen da će doći do dezintegracije Herceg-Bosne. O panici koja je uhvatila plutokratski vrh SDA (a sve zbog, pogodili ste, zbog pokušaja da se dezintegriše Federacija) rečito govori vic o Bakiru Izetbegoviću koji se, potresen događajima, sapleo o zlatnu kašiku. Dodik Mile je odlučio da se stvar „zacementira“ pa je zbrisao u Beograd, na konsultacije sa „jego sijateljstvom“ Vučićem. Republika Srpska sad može mirno da spava u svojim prnjama – ima podršku matuške Srbije koja se pobuniti neće. Daleko je Ukrajina a Bosna još dalje.


A onda je mrmot spakovao dezintegraciju…

Nameće se kao zaključak da su se svi naši balkanski ovnovi predvodnici uplašili da će se njihova stada okrenuti protiv njih. Podići će se motika i kuka i udariti i na zaludne kantonalne feude lokalnih moćnika, glomaznu državnu birokratiju, tajkuneriju i ostalu mafiju i, samim tim, na one koje ti isti tajkuni finansiraju – na partijske lidere. Storija o dezintegraciji i „onom drugom“ koji će nas napasti kad smo najslabiji tj. „razjedinjeni“ je bajka na kojoj već četvrt veka počiva vlast onih koji forsiraju priču o očuvanju nacionalne države (ili entiteta). Demokratska i socijalna pitanja nikad ne dolaze na red. Dok ne dogori do noktiju pa dođe do erupcije nezadovoljstva kao što je slučaj sa BiH.

U našim medijima je, bar što se većine komentara čitalaca elektronskih medija tiče (s akcentom na Blic, Kurir i Politiku) stvar jasna: jeste, teško se živi, ali nećemo se mi solidarisati s onima koji su tapšali dok su nas bombardovali. Pritom ono „teško se živi“ ne podleže nekoj dubljoj analizi. Kao da je to što ste odrasli u Srbiji automatski razlog da živite bedno. Ali, oni tamo, oni „drugi“ što mute i rovare, to je problem. S ovim našim problemima ćemo lako. U smislu da ih se nikad nećemo rešiti jer uvek postoji nešto preče. Naravno, komentari čitalaca mogu biti naručeni ili ispisani od osoba koje nisu uračunljive ili su potonule u konspirologiju. Najnebulozniji od svih komentara vezanih za događanja u BiH je onaj Vladimira Kecmanovića pod naslovom Bosansko proleće i Džejmi Oliver, objavljen 11. februara u Politici. Naime, proteste kolonizovanih je u Federaciji pokrenuo „kolonizator“. Ko je taj Kolonizator? EU? SAD? Iranska obaveštajna služba? Mali zeleni? Zašto bi se Kolonizator bunio protiv samog sebe? Idemo dalje – autor tvrdi kako na fotografijama protesta nakon što je „otvorio internet“ (lol!) nije mogao da izbroji više od stotinjak demonstranata. Zaključak – to je samo bedna šačica (zvuči poznato?), plus još malo konspirologije: gotovo svi snimci potiču od televizijske kuće koja je blagosiljala „arapsko proleće“. Sledi majka svih poenti – izgore arhiv u Sarajevu sa dokumentima vezanim za Mladu Bosnu i Gavrila Principa. Naravno, to odgovara kolonizatorima. A i ti demonstranti, da su oni pravi, nosili bi Principovu sliku na transparentima, a ovako…


Ustaše, četnici, zajedno ste bežali!

U Beogradu su održana dva, međusobno prilično različita, skupa podrške protestima u BiH, 10. i 12. februara. Na prvom skupu, organizovanom od grupe građana na Fejsbuku „Podrška narodu Tuzle iz Srbije“ okupilo se par stotina ideološki šarolikih demonstranata (od socijaldemokrata do anarhista) ispred Ruskog cara. Okruženi špalirima policije i novinara, provocirani od par desetina desničarskih „kontramitingaša“, članova fan kluba Ratka Mladića, demonstranti, uglavnom studenti, su svojim proglasom te skandiranjem: „Ustaše, četnici, zajedno ste bežali!“ izazivali salve zvižduka. Drugi miting, ispred ambasade BiH je bio okupljanje starije „jugonostalgičarske ekipe“ koja je svoj zenit doživela u SFRJ a u organizaciji partija i organizacija kao: Savez Komunista Jugoslavije u Srbiji, Jugoslovenski Centar Tito, Marksistička Omladina „Crveni” i Pokret „Obnovimo Jugoslaviju”.

Ono što prvo pada u oči je jedna parola, viđena na mitingu kod “Ruskog cara”: NO EU! Naime, kritika EU je, doskora, gotovo isključivo dolazila od desničarskih partija kao što su DSS, SRS ili Dveri. I u samom proglasu organizatora mitinga jasno stoji: „Dole Evropska unija i njeni tajkunski režimi!“ Čitaoci različitih medija, od Blica do E-novina su ovakav proglas listom tumačili kao prodesničarski, „dveraški“ ili sulud. No, da li je u pitanju samo „sumnjivo ponašanje marginalnih društvenih grupa“, kako se u javnosti doživljavaju ideološki stavovi lokalnih levičara ili je reč o ozbiljnom političkom stavu? I, otkad desnica drži tapiju na otpor EU? EU je danas prostor koji je i dalje daleko od političke povezanosti i ujedinjenosti. Njene članice nemaju jedinstvenu valutu, kompaktno tržište, niti fer odnose u poslovanju i prometu ljudi, roba i ideja. Priča o ravnopravnosti velikih i malih bledi pred silinom Nemačke, kako u ekonomiji tako i u evropskom Parlamentu. Vrednosti na kojima je bazirana posleratna Evropa su, i dalje, misaona imenica kod velikog broja članica priključenih u poslednjih desetak godina. Korporacije sve češće preduzimaju nadležnosti od države zbog “rezanja troškova” poslovanja a penzioni i zdravstveni fondovi su pred tačkom pucanja. Tako se, zbog demografskog starenja evropskog stanovništva, povećava starosna granica za odlazak u penziju na 65 godina za žene i 67 za muškarce (Nemačka, Poljska, Hrvatska), a postoje i predlozi u Švedskoj da se ona pomeri na 75 (?!) godina. U 19 zemalja EU obim obaveza država u pogledu finansiranja penzionih fondova je, po proračunima Evropske centralne banke, pet puta veći nego njihov zajednički bruto dug. Stare demokratije Evrope, koje predstavljaju jezgro Unije, imaju uglavnom desničarske vlade. Ksenofobija buja a odnos prema stranim emigrantima je postojano loš i isključiv, a podsetimo da je nemačka kancelarka Angela Merkel pre tri godine izjavila da je u njenoj zemlji multikulturalizam propao kao ideja. Pritom se demonstrantima u BiH, koji se bore za svoja socijalna i politička prava koja predstavljaju temelje Evrope, preti snagama Eufora.

Male levičarske grupe koje su organizovale prvi miting su, ako se stvari bukvalno tumače, na istim pozicijama kao srpska desnica. Ali, upravo zbog toga što su protiv nacionalizma, klasnih i verskih barijera, za prava LGBT populacije, domaći levičari su se jasno, što se pokazalo i na mitingu kod “Ruskog cara”, distancirali od desnice. Evropa kojoj se oni protive je kapitalistička, tajkunska Evropa, to nije ona Evropa socijalne pravde, mira i kulture. Problem na koji mlada levica nailazi je u tome što je javnost u Srbiji, upravo zahvaljujući simplifikaciji i povlačenju lažnih paralela, sklona osudi levice kao pojma jer je isključivo vezuje za Staljina, Tita pa i SPS i nesrećni JUL. Njen vokabular sa pojmovima “imperijalizam”, “socijalizam”, “eksploatatori”, “socijalna pravda”, “plenumi” bi, odbija potencijalne glasače nekog širokog levičarskog pokreta upravo zbog već navedenih, široko raširenih predrasuda. No, s druge strane, kako nazvati nekog ko vas pljačka fino, legalno i demokratski, ako ne eksploatator?


Podsjeti me šta to bješe Tuzla

Ono što na političkoj sceni brine više od malog odziva građana na mitingu podrške narodu BiH jeste činjenica da nijedna od parlamentarnih partija koje se predstavljaju za levičarske nije pružila podršku demonstrantima u Tuzli, Sarajevu, Brčkom… Zaboravimo, dakle, na SPS koji je samo formalno levičarski a u suštini jedan plutokratski relikt Miloševićeve ere. Šta je sa Demokratskom strankom koja je član nekakve ružičaste Internacionale? Gde je SDU Žarka Koraća? Rasim Ljajić sa svojim socijaldemokratama? Zašto nisu napravili makar jedan simboličan skup, okrugli sto, mitingčić takoreći? Odgovor je jednostavan: predizborna kampanja. Solidarnost s poniženima i povređenima, pa bili oni i u drugoj zemlji (pogotovo ako su u drugoj zemlji), je nepoželjna kad se boj bije za svaki glas. Pašće vam rejting ako vas neko optuži da se solidarišete s našim dojučerašnjim “neprijateljima”. Postaćete izdajnik, destabilizator, anarhista, Antihrist i ko zna šta još. Desničarska retorika, ma kako se čini da su ti dani prošli, je i dalje u dobroj meri ukorenjena u mozgu kako stranaka tako i glasačkog tela.

Nimalo slučajno, desnica teži tome da prekine povezivanje građana entiteta koje bi bilo nadnacionalno, oličeno u borbi za socijalne reforme. Solidarnost obespravljenih, opljačkanih građana RS i Federacije je ono što je smrtna opasnost za nacionalne partije koje su na istom zadatku, a to je razbijanje BiH. U njihovom interesu nije jedinstvena BiH u kojoj bi konačno socijalna pitanja došla na dnevni red već, naprotiv, stvaranje malih, zatvorenih, jednonacionalnih entiteta koji se mogu lako opljačkati. Ne zaboravimo, nacionalne stranke su se nakon prvih višestranačkih izbora u BiH lako udružile protiv zajedničkog neprijatelja – Markovićevih nadnacionalnih „reformista“. Ali, danas demonstranti ne dozvoljavaju da ih lideri tako lako „počiste“ kao nekad „reformiste“. Dižu revoluciju, udaraju na finansijere partija koji neodoljivo podsećaju na vaše “sponzore”. Ne ujeda se ruka koja te hrani a providni alibi je: ne želimo da se mešamo u unutrašnje poslove susedne zemlje. I, dok se Srbija sprema za izbore, policija gura demonstrante u Miljacku.

Dok se širom Federacije formiraju plenumi, u Srbiji je problem okupiti petoro “drugosrbijanaca”. Ali, ne zadugo. Današnje političke elite smatraju da će s ovim zbrzanim izborima kupiti vreme. Razvlačiće vreme za formiranje nove Vlade k’o kore za gibanicu. Uslediće prvih šezdeset dana Vlade. Pa, posle politički letargičnog leta malo bembanja oko jesenjih poskupljenja, pa zima, praznici i svinjokolji i svi mirni a građana sve manje na broju. A onda, ko zna, možda raspišemo još jedne vanredne izbore. Istina je, međutim, sasvim drugačija: rapidno propadanje ekonomije u zemlji koja ne proizvodi ništa osim emigranata i dugova će naplatiti svoj danak. Veliki socijalni nemiri i mogućnost ponavljanja “bosanskog scenarija” su ono što nas čeka u ne tako dalekoj budućnosti. Protesti koji će uslediti će biti sve samo ne po meri vlastodržaca – “mirni i dostojanstveni” tj. oni koji su simbolični i ne pokreću i ne rešavaju ama baš ništa. Naravno, to znači da će nasilje, u određenom obliku, postati deo političke prakse. Za razliku od nasilja političke elite, kamufliranog zakonima i potkrepljenog korupcijom, pljačkom i propagandom, ovo nasilje će biti stihijsko i teško za kontrolisanje ali će biti u potpunosti izazvano ne od građana već od samog državnog aparata.


Soundtrack za mitinge

I Predict A Riot – Kaiser Chiefs
Street Fighting Man – The Rolling Stones
White Riot – Clash
Padaj silo i nepravdo
Ay, Carmela
Redemption Songs – Bob Marley
If You Tolerate This Then Your Children Will Be Next – Manic Street Preachers
Internacionala
Vratit će se Valter – Dubioza kolektiv

 
Beton, 15.02.2014.

Peščanik.net, 17.02.2014.