In memoriam: Nebojša Popov, 1939-2016.

Beograd je tih ranih i srednjih devedesetih bio mjesto na kojem je nesreća proizvođena, ali i izobilno konzumirana: oronulo, sivo, čemerno, osirotjelo, provincijalizirano mjesto kao olupina jednog polubivšeg poluvelegrada, izjedeno hrđom, zasuto blatom i prašinom koja kao da je popadala pravo s udaljenih bojišta. Centrom su grada paradirali tipovi u maskirnim uniformama, pravi ili samozvani, uglavnom nisi mogao znati, još manje si imao volje provjeravati, a i čemu to? Galopirajuća bijeda, hiperinflacija, dezorijentacija, psihoza ratne pozadine jednoga rata u kojem „Srbija ne učestvuje“, kako je grmjelo sa ekrana. Vrvjelo je od srpskih dobjeglica sa prekodrinskih i prekodunavskih strana, domaći ih baš i nisu zavoljeli: kakva su to braća Srbi kad govore žlica i hlače i pirinač zovu rižom? Ovi su, doduše, stalno psovali tamo neke nevidljive ustaše i balije, ali što su ih više psovali, to su se – zbog leksika i zbog naglaska – domaćima činili sličnijim onima koje psuju. U centru grada prodaju se četničke drangulije, romantizirani i aromatizirani Draža, naslikane lubanje, Sloboda ili smrt, Ratko Mladić, kraj štandova klate se bradati tipovi od jutra nesigurni na nogama, odvrću koračnice do daske, ljudi ih zaobilaze; po duši govoreći, ne pamtim da sam ikada vidio nekoga da to smeće zbilja kupuje, a opet, mora da je to imalo svoju publiku, čim je godinama opstajalo na najboljim gradskim točkama. Ili je svrha bila tek pokazivanje sile novih vremena, bahato utjerivanje straha?

A onda s ulice pobjegneš u jedan haustor, kao u drugi svijet. U pokrajnjem sobičku skromnih prostorija nezavisne novinarske udruge, u centralnoj Knez Mihajlovoj ulici, svakog je utorka i petka zasijedalo omaleno društvo antiratnih, antinacionalističkih i samim tim antirežimskih aktivista, novinara, pisaca, znanstvenika, umjetnika, koji su pravili dvotjednik Republika (najbliži mu je hrvatski pandan Arkzin iz novinsko-aktivističke faze), a među njima i jedan sjajan, suptilan pjesnik izrastao u najoštriji antiratni glas, potom profesor književnosti, rusist i religiolog koji je demontirao crkveni nacionalizam, pa novinarski veteran Politike iz njezinih svijetlijih dana, i tako redom; na čelu te neobične družine brodolomnika u poganim vremenima, kao glavni urednik Republike, bio je Nebojša Popov, znameniti sociolog, ljevičar i slobodar staroga kova, pomalo kao srpski Adam Michnik; sjedio bi onako stamen i tih i puštao nas da grajamo dok mu ne bismo počeli previše ići na živce, pa bi u našu kakofoniju unio nešto reda i smisla. Stišali bismo se kao ukoreni prvašići. Bez njega te Republike ne bi bilo, svi smo to znali.

Upao sam, naizgled pravo niotkud, posred tog društva kao nekakav čudnovati kljunaš tamo negdje 1994, i ono će u tim najmračnijim od mračnih godina biti jedno od tri moja mala plemena u kojima se dalo preživjeti, a možda i nešto uraditi (druga dva bila su redakcija Vremena i nezavisno društvo vojvođanskih novinara u Novom Sadu). Još sam valjda imao ključeve od bivšeg zagrebačkog stana, još sam uredno sanjao kako se budim doma i sa tim nekim svojim ljudima, pa se budio u beogradskoj stvarnosti, u znoju, pomalo obezglavljen. Republika je bila sve samo ne profesionalni i tržišni projekt, klasičnih honorara uglavnom nije bilo, Nebojša bi mi povremeno dao nešto novaca kao što otac daje sinu džeparac, ionako je bio samo dvije godine mlađi od mog oca i pomalo mu je sličio – isto ono široko lice, visoko čelo – i uvijek bi se brinuo kako sam, imam li što jesti, mogu li platiti stanarinu za onaj zemunski sobičak.

Mogla bi priča o Nebojši Popovu i bez ovih osobnih reminiscencija iz mojih nenapisanih memoara (kao da sam Katja Mann), ali to ne bi bila prava priča, ona o čovjeku. Koji se uvijek znao i htio i uspio naći na čovječnijoj strani svih društvenih i povijesnih sukoba koje je preturio preko glave. Jer, ako krenemo odmatati film njegovog života unatrag, u toj sam ga Republici zatekao jer je bio jedan od čelnih ljudi UJDI-ja, jedne možda okašnjele, možda i utopijske, ali plemenite inicijative da se zaustavi plamen mržnje i rata dok nije kasno. Nisu uspjeli, a valjda nisu ni računali s uspjehom toliko koliko s načinom na koji će preživjeti poraz, i očuvati nešto smisla za drugačija vremena. Popov je, dakle, bio nezaobilazan dio toga društva demokratskih ljevičara i lijevih liberala, (post)marksista i srodnih, i u toj je borbi devedesetih učinio sve što je mogao, a ni poslije nije živio na lovorikama niti se ičim kompromitirao. Da je samo održao Republiku dugih dvadeset godina, napisao „Srpski populizam“ i priredio ključni zbornik Srpska strana rata, bilo bi više nego dovoljno.

Prije svega toga, kroz sedamdesete i osamdesete godine Nebojša je prodeverao kao disident, najmlađi iz društva beogradskih Praxisovaca, još kao asistent trajno uklonjen sa sveučilišta „da ne truje mladež“. Srećom, kukute mu nisu dali. To će se društvo mnogo poslije, s dolaskom Miloševića, raspršiti na razne strane, neki će utonuti u mizerni šovinizam diletantski prikriven marxoidnim floskulama, no ne i Popov: naprotiv, proganjat će ih kao loša savjest.

A ako traku nastavimo premotavati unatrag, stižemo do mitske 1968, beogradske studentske pobune u kojoj je zdušno sudjelovao, i koja će ga trajno obilježiti na mnogo načina i postati nekom vrstom njegove doživotne opsesije, toliko da me je znao iritirati time, ali opet, nije to bilo ni tako teško razumjeti… Uz sve kontroverze toga pothvata na fonu dalekih bjelosvjetskih studentskih pobuna, bio je to zamašan gutljaj slobode, tko ga se jednom napio nije se više mogao praviti da nije žedan. I ostao je Popov toj šezdesetosmaškoj paradigmi, dakako osuvremenjenoj, vjeran do kraja, nije se ni moglo zamisliti da bi bilo drukčije.

Već dobrano ostario, Popov se posljednjih godina povukao u rodni Zrenjanin, ali ni tamo nije mirovao. Prije koju godinu imao je infarkt i preživio kliničku smrt, te vrativši se čudom među žive odlučio napisati neku vrstu memoarskog svjedočenja, da ne ostane neiskazano ono što će se izreći sada ili nikada. Prije jedva dva mjeseca pojavila se ta njegova knjiga „Kako smo dospeli dovde“, neobičan miks gotovo intimne memoaristike sa literarnom žicom, sve dok se drži zrenjaninskog djetinjstva i beogradskog studentovanja, da bi se prema kraju sve više pretvarala u sociološku esejistiku, u razmatranje propuštenih modernizacijskih šansi jednog zabludjelog društva. Šteta što nije više istrajao na memoaaristici, rekao sam mu to i rekao sam to publici govoreći na novosadskoj promociji njegove knjige prije petnaestak dana, valjda posljednjoj kojoj će nazočiti. Smješkao se, polaskan, ali je tjerao po svome.

Čitavoga života ljevičar, Nebojša Popov je bio u trajnom sukobu s vladajućim komunistima; podrijetlom pripadnik stare srpske banatske građanske klase, bio je u tvrdoj opreci s nacionalistima svih vrsta, srpskima osobito jer su ga se najviše ticali, a i neokapitalistička grabež mu je bila mrska, kao prostačko otjelotvorenje sistemske pohlepe. Prisjećam se jednog davnog boravka u njegovom beogradskom stančiću: knjige na svim policama i na svim podovima, i skoro ništa osim njih; i da, vruća paella na stolu, i dvije čaše voćne rakije, osobno odnjegovane. Nije razumio poriv za gomilanjem suvišnih dobara, baš kao ni za plemenskim grupiranjem ili za intelektualnom jednoobraznošću; zato nije mogao biti ni komunist, ni nacionalist niti vulgarni neoliberal. Mada je bio lijevo do srži, i mada je bio liberalan bez ostatka, u onom izvornom smislu potrage za slobodom i njezina prakticiranja.

„Otegao se život“, napisao je Nebojša na početku memoara, i to je jedan od boljih početaka koje sam pročitao. Znao je i on, kao što svatko već zna, onu banalnu istinu da se „umrijeti mora“, pa je eto i on naposljetku umro, ali je opet i umro uspravno i slobodno i čistih računa koliko je to moguće, kao svoj čovjek, onako kako je i živio: samo svoj, a odan svakome s kim se može biti čovjek, tko do razine čovjeka dobacuje.

Magazin Jutarnjeg lista, 16.04.2016.

Peščanik.net, 26.04.2016.

NEBOJŠA POPOV NA PEŠČANIKU