Jezička istina naspram standardno-jezičke normativne rigidnosti
Posebno posvećeno kolegama studentima koji razmišljaju, a ne ponavljaju.
Normativna rješenja u jeziku često su u neskladu sa onim kako zaista govorimo – i to nije teško primijetiti, čak ni ako niste lingvista. U ovom tekstu ćemo se baviti standardno-jezičkim propisom upotrebe konstrukcije da + prezent i infinitiva, preciznije – ustanovićemo da je riječ o uobičajenoj nekompatibilnosti u okviru jezika (normativni autoritet kaže jedno, ali mu smeta što je govorna situacija posve drukčija). Ovakav vid nesrazmjernosti takođe stvara (i stvaraće) muke i konfuziju kako sadašnjim tako i budućim lektorima. Stoga, imajmo na umu da je, nedvosmisleno, standardno-jezička norma „na ratnoj nozi“ sa stvarnom jezičkom praksom većine govornika našeg jezika.
Riječ je o tome da u standardnom bosanskom jeziku postoje dva izraza iste poruke, a to su: „Neću ti kazati“, kao normativno preferiran oblik, te „neću da ti kažem“, kao svakodnevan i književno potvrđen oblik. Normativna gramatika preporučuje upotrebu infinitiva (kazati), ali konstrukcija da + prezent nije ni greška ni isključivi srbizam – već stilska i funkcionalna varijanta.
Konstrukcija „neću da ti kažem“ nije „pala s neba“ i tu se nastanila. Praksa kaže da se ona koristi u svakodnevnom govoru širom Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Uprkos bosanskoj normativnoj preporuci, ona je i dalje veoma raširena kod svojih govornika. Kada govorimo o književnosti, nalazi se u djelima najvažnijih pisaca (Andrić, Selimović, Kiš, Matavulj, Crnjanski…). Ali, nadasve, bitno je i to da ne narušava razumljivost, logiku ni gramatičku strukturu rečenice.
Shodno dosadašnjim tezama, nužno je referisati se i na stavove pojedinih lingvista.
Midhat Riđanović, lingvista, u svojoj knjizi Totalni promašaj: Prikaz Gramatike bosanskoga jezika Dž. Jahića, S. Halilovića i I. Palića posvetio je nekoliko rečenica ovom pitanju, komentarišući ga na ličnom primjeru: „…jer moja je intuicija da je situacija obrnuta, tj. da se iza modalnih glagola više upotrebljava da + prezent nego infinitiv. U stvari, ja zato imam i dokaze. Moje troje djece žive u inostranstvu i ja sa njima razmjenjujem elektronske poruke 2-3 puta sedmično. Pošto ih nikad ne brišem, imam ukupno preko stotinu stranica njihovih pisama, koje može vidjeti ko god želi. U njima su modalni glagoli u bar 80% slučajeva dopunjeni konstrukcijom da + prezent! Ne samo to. Vrlo često razlažu infinitiv iz budućeg vremena na da + prezent; kažu, recimo, Prvo ću da telefoniram pa ću da idem kod prijatelja. Naravno, da bismo nešto pouzdano tvrdili, treba obaviti istraživanje. Ali, o mnogim stvarima možemo govoriti sa velikom dozom sigurnosti i bez istraživanja.“ Stav prof. Riđanovića o ovoj temi je kristalno jasan i ne treba ga posebno objašnjavati.
Ranko Bugarski, takođe lingvista, u svojoj knjizi Jezik i lingvistika govori sljedeće: „Ima više vrsta stvaralaštva u jeziku. Najpoznatija vrsta jezičkog stvaralaštva je književnost. Kaže se da je, za razliku od običnog govornog jezika, književnost kreativna dok je običan jezik instrument proste komunikacije. A da li je i obična upotreba jezika stvaralačka? Ko sve može da igra ulogu stvaraoca u jeziku? Da li samo nadareni pojedinci ili svi ljudi koji se služe datim jezikom?… Benedeto Kroče stavlja znak jednakosti između estetike i lingvistike. Za njega je jezik kreacija pojedinca. Za Čomskog je stvaralački vid upotrebe jezika jedan od ugaonih kamenova cele takozvane teorije generativne gramatike. On polazi od činjenice da jezik nije nikakav ’rečnik rečenica’ niti skup gotovih iskaza od kojih samo treba odabrati odgovarajući. Rečenice, naprotiv, treba uvek iznova proizvoditi. One se sastavljaju od konačnog broja elemenata putem pravila formiranja čiji broj je takođe konačan. Ali, broj rečenica u svakom prirodnom jeziku je beskonačan. Dakle, postoji beskonačno stvaralaštvo omeđeno univerzalnim sistemom pravila. Zbog toga, kreativno kombinovanje raspoloživih sredstava ulazi u definiciju jezika. Dakle, postoje dve vrste stvaralaštva u jeziku: jedno je nesvesno i neprimetno (na čije je dimenzije ukazala teorija generativne gramatike), a drugo je svesno i uočljivije i ispoljava se u književnoj upotrebi jezika.“
Osvrnimo se na isječak iz teksta prof. Bugarskog. Njegov stav je, kao i stav prof. Riđanovića, jasan, ali se može konstatovati da autor govori o dvjema vrstama stvaralaštva u jeziku, a to su nesvjesno i neprimijetno (u svakodnevnom govoru) te svjesno i uočljivo (književno, estetsko izražavanje). Stoga, i jedno i drugo su legitimni i neodvojivi dijelovi jezika. Svakodnevna, spontana upotreba tzv. da-kanja u jeziku nije ni greška ni lijenost, nego stvaralački čin. Jezik nije robot koji sluša naređenja – to je, kako kaže Bugarski, beskonačno stvaralaštvo omeđeno univerzalnim pravilima.
Zaključno, nazivati „neću da ti kažem“ greškom, nepravilnošću, „čistim“ srbizmom znači, prije svega, negirati jezičku stvarnost naroda, što je nedopustivo. Zatim znači ponižavati svakodnevni govor kao „niži“, što se kosi sa pristojnošću, ali i učiti studente da se boje jezika umjesto da ga razumiju, što je u krajnjoj mjeri pogrešno.
Poruka koja se može poslati studentima jeste da ako znaju da su i „neću ti kazati“ i „neću da ti kažem“ gramatički mogući, onda nisu pogriješili, nego su odlučili.
Jezička norma nije dogma. Znanje nije poslušnost. A jezik nije vlast – nego sloboda izraza.
Autor je student lingvistike iz Sarajeva.
Peščanik.net, 26.06.2025.
