Ilustracija: Sushant savla/Wikimedia Commons
Ilustracija: Sushant savla/Wikimedia Commons

Kada sam 2016. godine bio gost-predavač na Amsterdamskom univerzitetu, gde sam izlagao o odnosu marksizma i kvir teorije, u Holandiji je bila aktuelna još jedna medijska kampanja promocije istopolnih bračnih zajednica.1 Nizozemska država došla je do zaključka da je bračna institucija kao takva u krizi – jer je sve veći broj razvoda, a sve manje ljudi sklapa brakove – tako da je odlučila da uvede dodatne beneficije venčanim parovima, bez obzira na njihov pol. Kada govorimo o braku, naravno, uvek je reč i o privilegijama koje iz njega proizilaze, od onih simboličkih – više se vrednuju osobe koje imaju ozvaničeno partnerstvo od onih koji to nemaju ili su „samci/samice“ (užasne li reči, užasno tačne!) – do onih konkretnih, pravnih: možete da posetite svog bračnog druga ili bračnu drugaricu u bolnici/pritvoru, da ga nasleđujete itd. Upravo je na to ciljala kampanja holandskog ministarstva – kako je porodica i osnovna ekonomska jedinica društva, treba, državnom podrškom „bazi“, održati i osnažiti privredu narandžaste monarhije. Ne znam koliko je inicijativa bila uspešna, ali se sećam da su mnogi gej parovi sa kojima sam razgovarao odlučili da stupe u brak. Razlozi koje su navodili jesu lakši dolazak do stambenog prostora, mogućnost zajedničkog dizanja kredita itd. Drugim rečima, pragmatični Holanđani, pijući s majčinim mlekom i protestantsku etiku, nisu sami sebi mazali oči romantičnim narativima o braku, već su u njemu videli instrument koji život čini zasigurno lakšim i verovatno lepšim.

Kada sam o ovom iskustvu pričao sa studentkinjama i studentima, pokušavajući kritički da mu pristupim, pitajući se zašto bi ljudi u braku imali više prava i povlastica od onih koji u njemu nisu ako kao cilj uzmemo egalitarno društvo, nije bilo jasnog odgovora. Recimo, ako sam singl, zašto ne može da me poseti u bolnici/zatvoru najbolji prijatelj ili najbolja prijateljica, zašto je to mesto rezervisano isključivo za partnerku ili partnera, ili članove porodice koje, moguće, nemam? Kada sam postavio i pitanje koji su politički zahtevi amsterdamskog prajda, većina je rekla da ne zna, za šta ih niko ne može kriviti: odavno pretvorena u karnevalsku povorku ne(hetero)normativnih životnih stilova i komercijalnu manifestaciju integrisanu u turističku ekonomiju, ovakva parada ponosa teško da može artikulisati ono što već nije izboreno, posebno u „evropskoj gej prestonici“ – Amsterdamu, u zemlji koja je dekriminalizovala istopolne seksualne odnose već 1811. godine, a u drugoj polovini 20. veka bila pionir u mnogim oblastima lezbejskih/gej prava, stvarajući i na taj način jedno od najtolerantnijih savremenih društava kada je reč o prihvatanju istopolnosti. Na zvaničnoj stranici amsterdamskog prajda naglasak je na zabavama i hotelima, o diskriminaciji nisam uspeo ništa da pronađem. Konačno, kada sam postavio pitanje šta bi se desilo u Holandiji kada bi prosečna plata bila smanjena na nivo prosečne plate u Srbiji, svi su se kao iz topa saglasili: izbio bi građanski rat! Nisam siguran ko bi tu bio protiv koga, ali je ova konstatacija bila veoma indikativna: činilo se da se nizozemska tolerancija dobrim delom drži na temeljima dobrog životnog standarda građanki i građana ove severnoevropske zemlje.

U Srbiji trenutno nema građanskog rata, iako se često navodi kao jedna od najsiromašnijih zemlja Evrope. Vakcinacija relativno uspešno teče, iako ima raznih otpora, od negiranja virusa i „čipizacije“ vakcina, do guranja u redovima za vakcinu što destabilizuje neophodnu sistematičnost – i pravednost – ovog postupka. Najava legalizacije istopolnih zajednica u vidu zakona koji bi trebalo da uđe u skupštinsku proceduru tokom proleća 2021. godine – predlažu ga Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i ministarka Gordana Čomić – izazvala je očekivanu medijsku buru u čaši vode, po mojoj proceni nešto manju nego ranijih godina, ali uz slične mehanizme osporavanja i izvrtanja činjenica.

Tako se u delu javnosti koji gravitira desnoj političkoj poziciji stalno podmeće kako je reč o uvođenju gej braka „na mala vrata“, čime se ruši tradicionalni brak i otvara mogućnost da i istopolni parovi usvajaju decu. Ne bih sada o tome, jer pravo na usvajanje dece – koje podržavam kada je reč o pojedincima i pojedinkama, kao i o zajednicama dve ili više osoba, bez obzira na seksualnu orijentaciju – nije deo ovog zakona. Stoga bih komentarisao isključivo onu prvu primedbu.

Aktuelni Ustav Srbije bak definiše kao zajednicu muškarca i žene, tako da bi za istopolnu zajednicu koja bi se zvala bračnom i u svemu bila izjednačena sa raznopolnom, bila potrebna promena najvišeg pravnog akta, a znamo da to za sada nije opcija. Na deo argumentacije protiv istopolnog braka kao nečega što dovodi u pitanje tradicionalni brak možemo da odgovorimo tako što ćemo podsetiti na navedeni primer Holandije, koja gej/lezbejski brak koristi kao sredstvo spasavanja ove institucije kao takve – pre je reč o proširenju određenja pojma bračne zajednice i na istopolne parove, bez ikakvog negiranja heteroseksualnog braka. Drugim rečima, istopolne zajednice osnažuju posrnuli tradicionalni brak, te ne smanjuju broj heteroseksualnih brakova. Kriza ove institucije nema veze sa zahtevima za pravnim prepoznavanjem onoga što je već deo stvarnosti, a to su lezbejski i gej parovi. U tom smislu su svakako najvidljiviji primer sama premijerka Ana Brnabić, njena de facto žena i njeno de facto dete.

Ono što takođe profitira iz ovako shvaćenog zajedništva jeste institucija na čiju se široku prihvaćenost ono oslanja – institucija monogamije, koje se u praksi malo ko striktno pridržava, ali koja kao snažan društveni normativ uticajno oblikuje naše intimne odnose. Onoliko koliko brak postoji da bi legalizovao emotivni i/ili seksualni odnos dvoje ljudi tj. njihovu ljubav, toliko bi mogao da pruži i pravni okvir prepoznavanja zajednice utemeljene na ljubavi neerotskog karaktera ili zajednice više od dvoje ljudi tj. poliamoriju, sve aktuelniju pojavu u domenu afektivnih odnosa. Želim da kažem i nešto još radikalnije – dođavola sa brakom kao takvim, hajde da svi pojedinačno imamo ista prava, a neka se van legalnih zavrzlama dešava ljubav oslobođena ukalupljivanja u bilo kakvu predefinisanu tradicionalnu instituciju! Onaj kome je stalo do braka iz ma kojih razloga, može da obavi simboličku ceremoniju stupanja u tu zajednicu kako god želi, ali zašto bi to povlačilo bilo šta u smislu privilegija, sem možda zakonskih regulacija koje nužno proizilaze iz ovakvih odnosa i ne mogu se rešiti drugačije, na primer kako u slučaju rastave regulisati odnos sa decom, raspodelu svojine itd.

Rastajem se sada sa ovom, meni primamljivom utopističkom vizijom i vraćam u aktuelnu stvarnost istopolnih zajednica u Srbiji. Do legalizacije će, verujem, doći jer mi se čini da postoji prihvatljiva pravna formulacija koja ne koristi pojam braka, a postoji i politička volja da se ovo desi – inače vlast ne bi otvarala ovo poglavlje. Lezbejke i gejevi – i trenutno uglavnom nevidljive biseksualne osobe – dobiće mogućnost da ozvaniče svoje veze po regulativi koja nalikuje onoj iz susednih zemalja, Hrvatske i Crne Gore. Koliko će od ovih prava moći da ostvare zavisiće važnim delom od njihovog ekonomskog položaja, koji meren evropskim standardom i nije najsjajniji – teško da će zajedničke kredite za stan, kao u Holandiji, moći da ostvare najsiromašniji građani i građanke Srbije. S druge strane, to će nekima koji samostalno ne mogu da reše stambeno pitanje pružiti tu mogućnost – što nas opet dovodi do problema zbog čega pristup nečemu što možemo smatrati temeljnim ljudskim pravom, a to je životni prostor u ličnoj/društvenoj svojini, nije (bezuslovno) omogućen svima?

Takođe, problem društvene homofobije često se zamagljuje progresivnim državnim merama koje teško da mogu da po automatizmu ostvare i stvarno prihvatanje istopolnosti: čini se da, ispod retoričko-pravne površine prihvatanja homoseksualnosti – u zemlji sa premijerkom lezbejkom i vladom u kojoj se procenat zastupljenosti žena bliži polovini – i dalje postoji velika netrpeljivost prema istopolnoj orijentaciji. Njen fobični, specifično afektivni deo zasniva se i na gađenju, posebno nad fantazijom muško-muškog analnog seksa, što je aspekt o kome se retko govori i koji često preskaču tzv. intelektualci i intelektualke, iako ga je još 2010. godine svojom kolumnom u Kuriru na velika vrata u javni prostor uvela estradna umetnica Jelena Karleuša. Zato ga ovde rehabilitujem kao neprijatno, zazorno podsećanje na realnost u kojoj živimo, u kojoj reč „peder“ i dalje ima izrazito negativno i uvredljivo značenje. Ti isti pederi i lezbejke, još uvek deo prezrenih na svetu, imaju za sada na raspolaganju jedan jedini brak tj. zajednicu koju mogu da biraju i zbog homofobije često u nju i ulaze: heteroseksualni brak. Verujem da će zakon o istopolnim zajednicama – polako, na duže staze – otvoriti mogućnost da se ovo nesrećno stanje promeni, da će manje ljudi morati da živi u laži i da će ovaj pravni akt, kao u Holandiji, život – težak kao takav – učiniti lakšim i lepšim homoseksualnim i biseksualnim građankama i građanima Srbije, te dati – uz sve rezerve i probleme koje navodim – značajan prilog stvaranju tolerantnijeg društva.

Autor je doktorand filozofije, koordinator programa Kvir studija i samostalni radnik u kulturi.

Peščanik.net, 13.02.2021.

LGBTQIA+

________________

  1. U Holandiji su 1998. godine legalizovana registrovana partnerstva za istopolne parove, čime su im data gotovo sva prava koja uživaju i venčani parovi različitog pola. Nizozemska je pravno prepoznala istopolne brakove 2001. godine i tako postala prva zemlja na svetu koja je to učinila. Do danas je u Holandiji sklopljeno više od 30.000 žensko-ženskih i muško-muških brakova.