U poslednjih nekoliko godina američkom politikom dominiraju ličnosti, ideje i sljedbenici dvojice pripadnika gerijatrijske populacije, naturalizovanih njujorških pridošlica. Jedan od njih je drski, narcisoidni sin tajkuna, trgovca nekretninama iz Kvinsa koji je naslijedio bogatstvo i koji je 80-e i 90-e proveo kompulsivno utiskujući pečat sa svojim imenom na što veći broj različitih produkata poput stambenih zgrada, kockarnica i goveđih odrezaka, majstor-nakupac koji se domogao vlasti nakon što je shvatio da je u stanju spojiti rasističku, reakcionarnu politiku njujorških tabloida 20. stoljeća sa rasističkom, reakcionarnom politikom republikanske partije 21. stoljeća. Drugi je samouvjereni sin dvoje Jevreja, pripadnika radničke klase iz Bruklina, koji je napustio Njujork i postao dijete 60-ih, da bi se konačno skrasio u ruralnom Vermontu, gdje je postao nepokolebljivi gradonačelnik, ljevičar, kongresmen i senator, a potom i neizvjesni predsjednički kandidat koji je za svoju progresivnu politiku pridobio milione mladih ljudi, od kojih je ostatak njegove generacije odustao, kao što je odustao od studentskih protesta, gramofonskih ploča i majica sa odštampanim kravatama.
Donald Tramp i Berni Sanders otići će u istoriju zauvijek povezani kao dvojica političara koji su ponudili najneposredniji, najsamouvjereniji i najprimamljiviji odgovor na američku situaciju u eri posle Obame. Obojica su izgradili autsajderske kampanje za predsjedničke izbore 2016. Sanders je izgubio od Hilari Klinton u unutarstranačkoj trci, ali nakon Trampove šokantne pobjede u novembru, Sanders, a ne Klinton je taj koji se zadržao na sceni.
Naposlijetku, nada kojom je Sanders inspirisao ljevicu postala je direktno povezana s očajem koji je prouzrokovao Tramp. Tramp je nastojao da oko sebe okupi konzervativnu kleptokratiju u kojoj se posjedovanje moći podrazumjeva, a rasno-centrična vizija bijelaca o tome šta znači biti Amerikanac se slavi kao vrhunska vrijednost. Sanders se želio pozabaviti nejednakošću od koje SAD i dalje boluju – kroz ratove, finansijske krize, i stvarne bolesti – i da masovnim multirasnim političkim pokretom natjera moćne u Americi da pristanu na ustupke svojim sugrađanima. Ako je jedan harizmatični lider bio u stanju da gurne zemlju prema jednoj od ove dvije vizije, možda bi drugi harizmatični lider mogao da je zaokrene prema drugoj – ovo je teorija koja je bila osnova za Sandersovu drugu predsjedničku kampanju.
Kada je trka za nominaciju predsjedničkog kandidata Demokratske stranke za izbore 2020. počela, mjere političkog programa koje su Sandersa učinile slavnim – zdravstveno osiguranje za sve, besplatno školovanje na državnim koledžima i univerzitetima, Green New Deal – nametnule su agendu, a njegovi protivkandidati ušli su u svoje kampanje žudeći da pridobiju njegove pristalice na svoju stranu. Ličnosti koje predstavljaju novu generaciju u establišmentu Demokratske partije – Kamala Haris, Kori Buker, Kirsten Gilibrand – su se od početka svojih kampanja zalagali za Medicare for All i svi su napravili zaokret ulijevo. Pit Butidžidž i Beto O Rurk, najnovija lica na političkoj sceni, na početku svojih kampanja agitovali su za promjene koje su mnogo bliže Sandersu nego bivšem potpredsjedniku Bajdenu, ali su na kraju podržali Bajdena. Šta se dogodilo između onda i sad biće predmet izučavanja i debata u vremenu koje dolazi. Sanders, izložen riziku da se nađe u gužvi na velikom terenu, borio se žestoko da zadrži titulu šampiona ljevice – toliko žestoko da je čak i njegova prirodna saveznica kao što je Elizabet Voren, koja je na kraju delimično odustala od politike zdravstvenog osiguranja za sve, završila kao neprijatelj u očima mnogih Sandersovih sljedbenika. Oni će ustrajati na tome da odustajanje senatorke Voren, kao i drugih njegovih protivkandidata od zdravstvene politike koja je bila Sandersov zaštitni znak, pokazuje da oni nikada i nisu iskreno bili za nju. Tako je uspostavljena dinamika „ko nije s nama, protiv nas je“ koja će trajati do kraja partijskih izbora.
Činilo se da je Sanders od početka vodio kampanju čiji je cilj bio pridobijanje većine birača, a ne većine delegata. Planirao je da konsoliduje ljevicu, a o ostalom će se pobrinuti kasnije. Skoro da mu je uspjelo. Prošle jeseni, nekoliko nedjelja nakon što je imao srčani udar, Sanders je održao gigantski miting u Kvinsu, gdje je govorila i Aleksandria Okasio-Kortez, demokratska zvijezda u usponu koju je Sandersova kampanja iz 2016. inspirisala da uđe u politiku. Njegova kampanja tu je nanovo oživjela. Kako su se približavali unutarstranački izbori u Nju Hempširu, Sanders je vodio u anketama, prikupivši količine novca od malih donatora nezabilježene u istoriji. Podijelio je pobjedu sa Butidžidžom u Ajovi, a potom ubjedljivo dobio u Nju Hempširu i Nevadi, gdje su latino glasači glasali za njega u ogromnom broju. Poslije toga, njegovoj kampanji krenulo je nizbrdo.
Čitave godine Sanders je govorio o mijenjanju biračkog tijela Demokratske partije kao putu ka promjeni Demokratske partije. Planirao je da pobijedi tako što će privući nove, mlađe birače. Kao dokaz valjanosti ovakvog pristupa naveo je događaje iz svoje kampanje, gdje su različiti ljudi punili sale i dvorane, parkove i arene da bi ga vidjeli. Uzimali bi mikrofon u ruke i njemu, kao i jedni drugima, pričali svoje priče o oskudici i nepravdama, i uzdali se u njega da će ih ispraviti. On je u stvari četiri godine na ovaj način vodio predsjedničku kampanju i ove ljude slao kući sa uvjerenjem da su upravo prisustvovali istorijskom događaju. Ali se novo biračko tijelo koje je najavljivao nikada zapravo nije materijalizovalo. Kada su unutarstranački izbori došli do Južne, a potom i Sjeverne Karoline, do Alabame, Virdžinije i Misisipija, crni glasači u ovim državama glasali su masovno za Bajdena. Fatalna Sandersova greška bila je procjena da ima lojalnost partijske baze: ako se crni glasači koji generacijama glasaju za Demokratsku partiju ne smatraju partijskom bazom, ko onda?
Samo šest i po nedjelja od pobjede u Nevadi koja ga je prikazala kao nezvaničnog favorita za nominaciju, Sanders je najavio odustajanje od kandidature.
Ta srijeda bila je prvi dan Pashe, jevrejskog praznika koja obilježava sjećanje na izbavljenje iz egipatskog ropstva. Činjenica da bi Sanders bio prvi jevrejski američki predsjednik smatrana je uglavnom zanimljivom nuspojavom njegove kandidature, a ne nekom uzbudljivom „prvi put u istoriji“ činjenicom, čak i od strane samog kandidata. Sanders svoju biografiju nije stavljao u službu svoje političke promocije. Ipak, svoju je kampanju završio na Pashu. Nedavno, nakon što je Bajden stekao nadmoćnu prednost u broju delegata u odnosu na Sandersa, razgovarao sam sa Maksom Bergerom, aktivistom koji je obavljao funkciju direktora za progresivna partnerstva u kampanji Elizabet Voren. „Bernie je naš Mojsije“, rekao mi je objašnjavajući kako će ljevica pamtiti Sandersa. I zaista, Sanders je proveo 40 godina u političkoj pustinji i doveo ljevicu nadomak obećane zemlje. On ima svoje neprijatelje i svoje protivnike. Ali u onom smislu u kojem će ga oni koji su ga podržavali pamtiti, meni je ovo zvučalo sasvim istinito.
Erich Lach, The New Yorker, 08.04.2020.
Preveo Vladan Kosorić
Peščanik.net, 14.04.2020.
