Obmana i zaštita

plavo crevo na zemlji

Foto: Mina Milenković

„Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je dio jedne i nedljeljive hrvatske nacije, bez obzira u kojoj zemlji i u kojem dijelu svijeta pripadnici te nacije obitavaju.“

Da, najlakše bi bilo ovu rečenicu nazvati još jednim nacionalističkim kretenizmom hrvatske administracije, e da ona nije ključni dio „Deklaracije o položaju Hrvata u BiH“, koju je upravo izglasao ovdašnji parlament i koja je zapravo opsežni dokument o miješanju hrvatske politike u unutrašnje uređenje Bosne, zasnovan na tipično hadezeovskom revizionističkom tumačenju povijesti odnosa tih dviju država. Politička Deklaracija nema naravno za cilj poboljšati položaj Hrvata u Bosni, kojih tamo ima jedva 14 posto, od kojih tek manji broj živi u Hercegovini, odnosno onom dijelu Bosne što ga hrvatski nacionalisti ionako smatraju teritorijem Hrvatske. Nego je već dovela do novog pogoršanja odnosa dviju susjednih država, a sve zbog bijesa hrvatske desničarske vlade i ekstremista unutar vladajuće partije radi nedavnog izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Taj je Hrvat, naime, izabran „grješnim“ glasovima Bošnjaka i time „oteo“ mjesto hrvatskom favoritu, šefu tamošnjeg HDZ-a i odanom sljedbeniku Tuđmanove ideje o pripojenju dijela Bosne Hrvatskoj. I koji je nedavno u Mostaru proslavio 25. godišnjicu utemeljenja takozvane Herceg-Bosne, paradržave nastale na zločinu zbog kojega su njeni šefovi na sudu u Haagu osuđeni na milijun godina zatvora, a hrvatski predsjednik Tuđman prokazan kao vođa udruženog zločinačkog poduhvata, s ciljem pripojenja teritorija Bosne Hrvatskoj. Time je osuđena zločinačka politika Franje Tuđmana u Bosni, ali njegovi su sljedbenici upravo ovom Deklaracijom poručili da nemaju namjeru odustati od ideje rastakanja BiH.

Hrvati pak u tom dokumentu imaju šizofreni status autohtonog naroda u BiH, ali i pripadnika „nedjeljive hrvatske nacije“. Nije se zaboravilo ni na revizionistički sažetak povijesti, pa su razdoblje hrvatskog ratovanja u Bosni autori Deklaracije obradili baš kao u bajci: “Nakon što su se 1992. hrvatske i bošnjačke oružane snage, manje ili više uspješno, suprostavljale velikosrpskoj agresiji, tijekom 1993. došlo je do međusobnih sukoba između Armije BiH i Hrvatskog Vijeća obrane“. Ma skoro da je bila riječ o sitnim čarkama, a ne o dugotrajnom, krvavom ratu u kojemu su rušeni gradovi i spomenici, otvarani logori za Bošnjake, a stanovništvo nemilosrdno deportirano. Ova Deklaracija zato svjedoči o posvemašnjoj degeneraciji sadašnjeg političkog vrha Hrvatske, i doista, apsolutna je politička drskost do detalja se baviti političkim uređenjem susjedne države i pri tome odbijati čak i spomen na odgovornost Hrvatske za razaranje Bosne. Štoviše, od službenog se Sarajeva cinično traži „skrb o pripadnicima Hrvatskog Vijeća obrane“, kao i „pomoć Katoličkoj crkvi“, kao da išta smije zahtjevati država koja je Bosnu komadala, zagovarala razmjenu stanovništva i uspostavu paradržave Herceg-Bosne, kao budućeg dijela Hrvatske. I može li kontinuirano zadiranje Hrvatske u suverenitet BiH opravdati činjenica da to isto radi fašistička tvorevina na tlu Bosne, Republika Srpska? Ili, kako bi reagirali Hrvati da na primjer Srbija sutra donese Deklaraciju o položaju srpskog naroda u Hrvatskoj? Koji teško da je bolji od onoga Hrvata, ali i Bošnjaka u BiH. Kao miješanje u unutrašnje stvari Hrvatske.

Upravo su tako Deklaraciju doživjela trojica bivših predstavnika Evropske unije u BiH i upozorili evropske institucije o uplitanju Hrvatske u unutrašnje poslove BiH, a skupina bosanskih intelektualaca najavila je donošenje „antideklaracije“. Jer kao potpisnica Daytonskog sporazuma, Hrvatska je dužna poštovati integritet BiH, umjesto da se bavi izmjenama Ustava i zakona te države, te donosi Deklaraciju kojom otvoreno zadire u područje suvereniteta pravosudnih vlasti Bosne i Hercegovine. Pod tobožnjom brigom za Hrvate u Bosni, hrvatska vlast, naime, samo nastavlja kobnu Tuđmanovu politiku iz devedesetih, politiku rastakanja te susjedne države, a sve zbog održanja na vlasti nacionalističkog HDZ-a, svaljujući na leđa čitavog hrvatskog naroda odgovornost za teške ratne zločine te stranke i njenog vođe Franje Tuđmana. Takvom su HDZ-u i Hrvati u Bosni tek još jedan izborni adut, a ova Deklaracija ima perverzni cilj da bosanski Hrvati i dalje, umjesto Sarajeva, doživljavaju Zagreb kao svoj glavni grad. Dok prostor Hercegovine ionako služi kao rasadište radikalne desnice, ili novi dom za kriminalce i ratne zločince koji se tamo sklanjaju pred hrvatskim pravosuđem.

No, ova vlast kao protivnica građanske BiH, ne može, sve i da hoće, podržati integracijske procese u toj državi, pa, umjesto paternalizma i manipulacija, pozvati bosanske Hrvate da sudjeluju u izgradnji Bosne kao multietničke, demokratske države. Za tako nešto bilo bi potrebno nemoguće, to jest suočenje HDZ-a s vlastitim grijehom krvavog dezintegriranje Bosne i potom ozbiljan odmak političkih elita od protubosanske politike Franje Tuđmana. Zagovaratelja fašističke ideje „humanog preseljenja“, tvorca beskrupulozne tvrdnje da bi ionako „cijela Bosna stala u jedan filđan“.

Mladina, 21.12.2018.

Peščanik.net, 22.12.2018.