Obrana i zaštita

Nije ovdje važno, niti itko živ postavlja tako glupa pitanja: „Čime se baviš?“, ili „Što si po zanimanju?“, ne, pitanje svih pitanja u Hrvatskoj 2015. glasi: „Gdje si bio 1991.?“, na što velika većina Hrvata ponosno odgovora: „Pa u ratu, naravno!“, makar se radilo o samo jednom danu i premda su u to doba neki jedva bili punoljetni. Od koga bi onda trebalo štititi tekovine te besprijekorne narodnooslobodilačke borbe, ako su njoj svoj nesebični obol masovno dali toliki građani Hrvatske? I još je taj takozvani domovinski rat, nešto poput Dioklecijanove palače, Plitvičkih jezera ili bjeloglavog supa, proglašen zaštićenim blagom, pa je, kao takav, upisan čak i u Ustav RH. Kao temelj hrvatske državnosti. Potom je gradivo utvrđeno još i u „Deklaraciji o Domovinskom ratu“, raritetnom falsifikatu, usvojenom u parlamentu u vrijeme prve vladavine socijaldemokrata, a prema kojemu je taj rat bio „pravedan, obramben, oslobodilački“.

Iako to sveto pismo Republike Hrvatske narušava tek skromna, zanemariva skupina nevjernika, koja mrmori o pravoj istini, namjerama i tragičnim posljedicama domovinskog rata, ipak se s visokih institucionalnih razina procjenjuje da se time krši važno nacinalno jedinstvo i ruše sami temelji države, te da je sazrelo vrijeme da se takvi rijetki neprijateljski glasovi konačno ušutkaju. Zato je predsjednik najvećeg suda u državi, stanoviti Ivan Turudić, predložio, založio se štoviše, da se u Kazneni zakon RH uvede „kazneno djelo poricanja prirode domovinskog rata“, jer bi to, kaže, „pridonijelo pomirenju u Hrvatskoj“ i „snižavanju strasti“, naraslih nakon višemjesečnog protestnog logoravanja branitelja u središtu Zagreba. Uvaženi sudac benevolentno predlaže široku javnu raspravu pravnika, političara, stručnjaka… koji bi se onda lijepo dogovorili kako je krajnje vrijeme za uvođenjem verbalnog delikta u takozvanu demokratsku državu i sankcioniranje kaznom od tri do pet godina zatvora onih koji negdje lanu kako domovinski rat nije bio samo obrambeni, ili da se nije radilo samo o srpskoj agresiji nego i o građanskom ratu, ili da vojna akcija Oluja nije bila samo oslobodilačka nego da je rezultirala masovnim progonom Srba. Gospodin sudac je još i pojasnio kako to „nije uvođenje verbalnog delikta, kao u socijalizmu, nego poruka da država štiti najviše društvene vrijednosti“.

Ozakonio bi se tako, kao ultimativna „vrijednost“ jedan davni rat u kojemu je pedantno obavljen progon skoro 200 tisuća srpskih građana i počinjena agresija na susjednu Bosnu i Hercegovinu, te bi zbog nepoštivanja tih „društvenih vrijednosti“ oni malobrojni lajavci koji narušavaju generalnu nacionalističku laž zasluženo fasovali koju godinu zatvora. To bi valjda umirilo i one neofašiste u šatoru koji već mjesecima protestiraju upravo zbog strašne ugroženosti domovinskog rata, a ministru branitelja, čiju ostavku traže, upravo su poručili kako „za njega imaju spreman kalašnjikov“. U ime takvih ljudi svetost rata bi se, eto, imala štititi čak i Kaznenim zakonom, dok je sam predlagatelj tom svojom morbidnom idejom besumnje učvrstio sebi položaj ministra pravosuđa u budućoj desničarskoj vladi.

Tim više što je dotični samo pravno uobličio ono što šef nacionalističke, opozicijske stranke izgovara već mjesecima to jest da „svatko u svojoj kući, svome dvorištu, može misliti što hoće, ali će na javnoj sceni morati poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su domovinski rat, naši branitelji i politička doktrina Franje Tuđmana“. Upravo tako. Domovinski rat s toliko ratnih zločina, logora, progona, osvajanja tuđih stambenih kvadrata… Politička doktrina Franje Tuđmana koja je značila neuspjelo nasilno pripajenje dijela Bosne i Hercegovine, ali i uspjelo radikalno smanjenje broja Srba u Hrvatskoj, branitelji za koje se godišnje izdvaja gotovo milijardu eura, ili 5 posto ukupnog državnog proračuna, a koji ipak mjesecima militantno zazivaju ulične sukobe.

A da je riječ o režiranoj političkoj farsi s isključivim ciljem proizvodnje straha i društvenog nereda, potvrđuje i svježe otkriće da vođa toga štrajka, inače maksimalno zbrinut zbog svoga invaliditeta, s visokim primanjima i svim ostalim pogodnostima, zapravo „štrajka“ samo danju. Tada rado opslužuje medije u šatoru nasred središnje zagrebačke ulice, ali noći već pet mjeseci provodi u državnoj kući, namjenjenoj isključivo kratkotrajnom smještaju vojnih invalida koji u Zagreb dolaze na bolničke preglede. Naravno da država takav smještaj nije nikada omogućila civilnim invalidima, lišenima beneficija i s primanjima, za razliku od vojnih, na razini skandalozne crkavice.

„A gdje si bio 2015.?“ pitat će netko za pet, deset… godina. „Bio sam u šatoru s braniteljima i rušili smo neprijateljsku vlast“, odgovorit će ponosno prvi, a drugi skrušeno priznati: „Bio sam tri godine u zatvoru jer sam javno rekao kako je sramota da država mjesečno troši čak dvije i pol tisuće eura našega novca samo za one kemijske zahode koje koriste štrajkaši pred Ministarstvom obrane. Ni jedno drugo sranje iz domovinskog rata nisam ni spomenuo.“

Mladina, 03.04.2015.

Peščanik.net, 04.04.2015.