Ubrzo nakon izbijanja globalne finansijske krize 2008, upozorio sam da bi, ukoliko se ne usvoje odgovarajuće mere, mogla da usledi slabost japanskog tipa – dugogodišnji spori rast i gotovo stagnantni prihodi. Iako su lideri na obe strane Atlantskog okeana tvrdili da su izvukli pouke iz japanskog slučaja, smesta su počeli da prave iste greške. Sada čak i jedan bivši visoki američki zvaničnik, ekonomista Lari Samers, upozorava na dugoročnu stagnaciju.

Osnovna tvrdnja koji sam izneo pre pola decenije glasi da je, u suštinskom smislu, američka ekonomija bila bolesna i pre krize: privreda je delovala čvrsto samo usled naduvavanja mehura nekretnina, što je rezultat labave regulative i niskih kamatnih stopa. Ispod površine ključali su brojni problemi: rastuća nejednakost; neispunjena potreba strukturne reforme (pomeranje od proizvodne ekonomije ka uslugama i prilagođavanje na varirajuće globalne komparativne prednosti); trajne globalne neravnoteže i finansijski sistem više prilagođen špekulacijama nego investicijama koje stvaraju radna mesta, povećavaju produktivnost i preusmeravaju suficit u maksimiziranje socijalnih pogodnosti.

Odgovor kreatora politike na krizu nije se bavio ovim problemima: što je još gore, neke od njih je produbio i stvorio nove – i ne samo u SAD. Rezultat je veća zaduženost mnogih zemalja, pošto je pad BDP-a uzdrmao državne prihode. Štaviše, nedovoljna ulaganja i u javnom i u privatnom sektoru proizvela su čitavu generaciju mladih ljudi koji su potrošili godine bez posla i postaju sve otuđeniji u periodu života kada bi trebalo da izoštravaju svoje veštine i povećavaju produktivnost.

Na obe strane Atlantskog okeana, BDP će verovatno znatno brže rasti ove godine nego 2013. Ali pre nego što lideri koji su nametnuli politiku štednje otvore šampanjac i počnu da nazdravljaju, trebalo bi da razmotre skoro nepopravljivu štetu koju je takva politika izazvala.


Ekonomska stagnacija i štednja

Svaki pad se u nekom trenutku završi. Pokazatelj dobre politike je u tome da li je ona uspela da pad učini plićim i kraćim nego što bi inače bio. Odlika politike štednje koju su mnoge vlade prihvatile jeste da je ona izazvala daleko dublji i duži pad nego što je to moralo biti, sa dugoročnim posledicama.

Realni BDP po stanovniku (usklađen sa inflacijom) niži je u najvećem delu severnoatlantskog regiona nego 2007; u Grčkoj, privreda je pala otprilike 23%. Nemačka, najuspešnija evropska zemlja, beleži bedni prosečni godišnji rast od 0,7% poslednjih šest godina. Američka privreda je još uvek oko 15% manja nego što bi bila da se rast nastavio, čak i po umerenoj pretkriznoj tendenciji.

Ali ni ove brojke ne daju punu sliku o ozbiljnosti situacije, jer BDP nije dobro merilo uspeha. Mnogo je relevantnije šta se događa sa prihodima domaćinstva. Prosečni realni dohodak u Americi je ispod nivoa iz 1989, pre četvrt veka; prosečni dohodak redovno zaposlenih muškaraca niži je nego pre više od 40 godina.

Neki, poput ekonomiste Roberta Gordona, kažu da bi trebalo da se prilagodimo novoj realnosti u kojoj će dugoročni rast produktivnosti biti niži nego u prethodnom veku. Imajući u vidu traljave prognoze ekonomista – naročito u pretkriznom periodu – čak i za trogodišnji period, niko ne bi trebalo da veruje u kristalnu kuglu koja predviđa naredne decenije. Ali jedno je jasno: ukoliko se državna politika ne promeni, pred nama je dug period razočaranja.

Tržišta se ne ispravljaju sama. Osnovni problemi koje sam izneo mogli bi se pogoršati – kao što mnogi i jesu. Nejednakost dovodi do slabe tražnje; povećanje nejednakosti dodatno slabi ovu potražnju; a u većini zemalja, uključujući i SAD, kriza je samo produbila nejednakost.

Trgovinske suficit severne Evrope se povećao, čak i dok se kineski smanjio. Što je najvažnije, tržišta nikada nisu sama po sebi postizala strukturne transformacije; prelaz sa poljoprivrede na industrijsku proizvodnju, na primer, uopšte nije tekao glatko. Naprotiv, pratila ga je značajna društvena dislokacija i Velika depresija.

Ni sada nije drugačije, ali na neki način može biti i gore: sektori koji bi trebalo da rastu, odražavajući potrebe i želje građana, jesu usluge poput školstva i zdravstva, koje su tradicionalno javno finansirane, sa dobrim razlogom. Ali, umesto da država olakša tranziciju, ona je koči štednjom.

Slabost je bolja od recesije, a recesija je bolje od depresije. Ali današnje teškoće nisu posledice neumoljivih zakona ekonomije kojima se jednostavno moramo prilagoditi, kao nekakvoj prirodnoj katastrofi poput zemljotresa ili cunamija. To nisu čak ni kazne koje moramo da platimo za grehe iz prošlosti – iako neoliberalne mere koje vladaju poslednje tri decenije imaju mnogo veze sa našom današnjom mukom.

Naši sadašnji problemi rezultat su promašene politike. Postoje alternative. Ali nećemo ih naći u samodopadnom zadovoljstu elita, čiji prihodi i berzanske akcije ponovo rastu. Izgleda da samo neki od nas treba da se pomire sa trajno nižim životnim standardom. Nažalost, ispada da je to većina ljudi.

 
Social Europe Journal, 06.02.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 12.02.2014.