Pročitala sam članak u Blicu Šta se dešava sa Hrvatskom? I jeste čudno. Hrvatska je tek pre par meseci ušla u Evropsku uniju, a mi nismo navikli da se ovakve stvari dešavaju u zemljama članicama.

Ali da li se ovo što se dešava u Hrvatskoj ikako razlikuje od svega što se dešava u Srbiji, Bosni, Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori. Ja mislim da ne. U Srbiji je ove godine ubijeno 45 žena u porodičnom nasilju, a na hiljade njih trpi zlostavljanje svakog dana. Branitelji/ke ljudskih prava svakodnevno dobijaju pretnje, a huligani pale stadion. Na Kosovu su bukvalno razbili glasačke kutije tokom lokalnih izbora i istukli ljude koji su se tu našli. U Vukovaru su polupali ploče na ćirilici. I na referendum glasaju za ozakonjavanje diskriminacije. I sve se ovo dešava dok se u Bosni iskopavaju tela u Tomašici kod Prijedora. Jednoj od najvećih masovnih gorbnica nađenih u Bosni.

I možda ćete reći da ovo nema veze jedno sa drugim, ali ja mislim da ima. Kao što dete koje trpi nasilje, verovatno i samo postaje nasilnik.

Tako su deca koja su rasla devedesetih sada postali odrasli, ali ne i Ljudi. Deca koja su celog detinjstva gledala tenkove, ubistva, krv, nasilje. Mi smo odrasli uz Cecine pesme, kajle i treše. A i to što smo deca naših roditelja, koji su bilu u ratu, ćutali (a i dalje ćute) o zločinima, okretali glavu pred izbeglicama, ne pomaže nam puno. Nasilje rađa nasilje.

Svi smo mi žrtve potpunog kolapsa društva u kome živimo. Gde sistem vrednosti nema nikakvu vrednost. Gde se deca ubijaju iz čiste dosade. Gde je kul da se mrzi. I još više kul da se viče “Nož, žica, Srebrenica”, a da se o Srebrenici ne zna ništa.

Ja ne znam šta se dešava sa nama, ni sa njima. Nama koji ne vičemo na sav glas, i njima koji rade to što rade. Naravno, kada kažem njima, ne mislim na Hrvate, ni Albance, ni Bošnjake. Mislim na sve uništene generacije.

Kada se u regionu nešto dogodi, to nije samo problem jedne zemlje, već svih nas. Jer svi smo mi učestvovali u kreiranju svega što je dobro i loše u regionu. Pitanje je samo na kojoj ste strani bili.

Zato buduće generacije zavise od strane koju mi biramo svakog dana.

***

“Ti ćeš lako dobiti azil”, “Samo treba da se udaš za nekoga ko ima papire”, “Treba ti možda godinu, dve da središ papire”, “Evo ti moja vizit karta, ako odlučiš da ostaneš”, “Nema tamo budućnosti, videćeš čim se vratiš u Srbiju”, “Nemoj da se vraćaš ovde, ostani tu, snađi se za papire”, “Bez problema ćeš se zaposliti bez papira”.

Tačno u podne 2. januara 2014. sa Međunarodnog aerodroma u Vašingtonu će poleteti avion za Beograd. U tom avionu ću biti ja, vratiću se kući posle 104 dana provedena u Americi. Moj veliki san je bio da odem u Njujork, i zaplakala sam kada sam se našla na Times Squareu. Tada sam shvatila da sam većinu svojih snova već ispunila i da sada moram da smislim nove.

Nisam vezana za Srbiju. Jedna sam od onih što misle da je dom gde god si srećan. Tehnologija je toliko napredovala da se ponekada osećam kao da sam u Beogradu.

U Americi sam prvi put shvatila šta znači živeti normalno. Imati normalan posao, živeti sam, spavati normalno. Biti srećan. U Srbiji je sve nenormalno.

Ali kada sam prvi put videla Škorpione, otišla u Tuzlu, zavolela Sarajevo, otkrila Prištinu, kada sam se šetala na Zagreb Prajdu, vratila se u Preševo, plakala zbog Đinđićevog ubistva, nervirala se svaki put kada ujutru otvorim novine u Srbiji i shvatila da u Čuburskom parku sve više ljudi spava na klupi – znala sam da ne mogu da zatvorim oči i okrenem glavu na drugu stranu i pravim se da sve to ne postoji.

Dugujem sebi da se vratim, ali i svim divnim ljudima koji su me učili i dali mi šansu da budem ovo što sam danas.

Mogla bih da živim ovaj divan život u Americi, ali ne bih mogla da živim sama sa sobom.

Možda ću se u nekom drugom životu roditi u nekoj normalnoj zemlji. Ali u ovom, moje mesto je u Srbiji.

Zato, vidimo se 3. januara u Srbiji.

 
Peščanik.net, 15.12.2013.