Pisac Dejvid Foster Volas je od 7. do 13. februara 2000. pratio kampanju za izbor republikanskog predsedničkog kandidata za časopis Rolling Stone. Do tada su u trci preostala dva kandidata, koji su vodili prljavu medijsku borbu – guverner Teksasa Džordž Buš i senator iz Arizone Džon Mekejn. U junu ove godine Back Bay Books je Volasov tekst objavio kao knjigu pod nazivom Mekejnovo obećanje. Ovo je odlomak iz poslednjeg poglavlja.

 
Još jedan paradoks: nemoguće je govoriti o stvarima koje su u politici zaista važne, a da se izbegnu mučni klišei. Jedan od njih je i neprestana upotreba reči „lider“, recimo: obezbediti liderstvo, dokazani lider, novi lider za novi vek itd. Ta je fraza postala toliko otrcana da je teško odrediti šta „lider“ zapravo znači i da li današnji Mladi Birač zaista želi lidera. Tako je sama reč „lider“ postala dosadna, ali kada naiđete na nekog ko je istinski lider, ta osoba je prava suprotnost svakom klišeu i dosadi.

Pravi lider nije samo neko sa čijim se stavovima slažete, niti neko za koga mislite da je pristojna osoba. Pravi lider je neko ko svojom snagom, harizmom i delom nadahnjuje ljude. Pravi lider nas podstiče da činimo dela za koja iskreno verujemo da su dobra i koja želimo da činimo, ali nismo u stanju da se sami pokrenemo. To je čudna osobina koju je teško definisati, ali koju umemo da prepoznamo, čak i kao deca. Sigurno se sećate da ste je primetili kod nekih dobrih trenera, nastavnika ili nekog posebno kul klinca na koga ste se „ugledali“ (zanimljiv izraz) i hteli da budete baš kao on. Neki od nas pamte tu osobinu kod svešteniku ili rabina, vođe izviđača, roditelja, prijatelja roditelja ili šefa na poslu koji ste radili preko letnjeg raspusta. Sve su to bile osobe od posebne vrste autoriteta. Ako ste ikada bili u vojsci, znate koliko je lako proceniti ko je od vaših nadređenih pravi lider a ko nije, i da činovi s tim nemaju mnogo veze. Pravi „autoritet“ koji lider poseduje je moć koju mu dobrovoljno dajete, i taj autoritet mu ne poklanjate s prezirom ili ogorčenjem, već drage volje. Podsvesno vam se skoro uvek dopada osećaj koji pravi lider u vama budi, jer vrednije radite, trudite se i mislite na sasvim poseban način – onako kako nikada ne biste sami od sebe.

Drugim rečima, pravi lider je neko ko nam pomaže da prevaziđemo sopstvenu lenjost, sebičluk, slabost i strah i podstiče nas da radimo bolje nego što bismo sami radili. Linkoln je bio, po svemu sudeći, pravi lider. Kao i Čerčil, Gandi i King. Tedi i Frenklin Ruzvelt, de Gol, svakako Maršal i možda Ajzenhauer. (Naravno, i Hitler je bio pravi lider, i to vrlo moćan, zato morate da pazite – to je čudna osobina).

Verovatno je poslednji pravi lider koji je bio američki predsednik bio Džon Kenedi, pre četrdeset godina. On nije bio bolji čovek od sedmorice predsednika koje smo od tada imali – znamo da je lagao o vojnoj službi u Drugom svetskom ratu, da je imao sumnjive veze sa mafijom i da je švrljao po Beloj kući mnogo više od sirotog Klintona. Ali Kenedi je imao tu čudnu vrstu liderskog dara, i kada je izgovarao „Ne pitajte šta vaša zemlja može da uradi za vas – pitajte šta vi možete uraditi za svoju zemlju“, niko nije kolutao očima. Naprotiv, većina je bila nadahnuta. U deceniji koja je potom usledila, koliko god ona na druge načina bila pad, milioni Mladih Birača su se posvetili društvenim i političkim problemima koji nisu imali nikakve veze sa nalaženjem dobrog posla, posedovanjem skupih stvari ili lociranjem najboljih žurki. Tako su šezdesete bile mnogo čistije i srećnije vreme od ovoga.

Vredi razmisliti zašto je to tako. Vredi razmisliti zašto će, kada Džon Mekejn kaže da želi da bude predsednik kako bi podstakao generaciju mladih Amerikanaca da se posvete ciljevima značajnijim od njihovog sopstvenog interesa (što znači da da hoće da bude pravi lider), mnogi od tih mladih Amerikanaca početi da zevaju ili prave ironične opaske, umesto da budu potpuno nadahnuti, kao što je to bio slučaj sa Kenedijem. Istina, Kenedijeva publika je bila mnogo „nevinija“ od nas: Vijetnam se još nije bio desio, ni Votergejt, ni skandal sa ušteđevinama i kreditima itd. Ali ima tu još nečega. U Kenedijevo vreme, nauka o prodaji i marketingu je još uvek bila u pelenama. Mladi koje je on nadahnuo nisu celog svog života bili izloženi marketingu. Oni nisu ništa znali o spinovanju. Nisu bili obučeni da prepoznaju prodavca.

Sada obratite pažnju na nešto što u prvi mah deluje očigledno. Postoji razlika između velikog lidera i velikog prodavca. Naravno, postoje i sličnosti. Dobar prodavac je obično harizmatičan i dopadljiv i često nas može naterati da uradimo nešto (kupimo, pristanemo) što inače ne bismo, i ponekad se zbog toga dobro osećamo. Mnogi prodavci su fini ljudi sa brojnim zavidnim osobinama. Ali čak ni zaista veliki prodavac nije lider, jer je njegova krajnja, dominantna motivacija – njegov sopstveni interes. Ako kupite ono što on prodaje, prodavac profitira. Čak iako je prodavac snažna, harizmatična osoba koju cenite, i čak iako vas ubedi da je to što kupujete u vašem najboljem interesu (i možda stvarno jeste), i dalje podsvesno znate da prodavac to radi zbog sebe. Svest o tome je bolna, mada je taj bol blag, često podsvestan, više kao slab ubod. Ali ako ste dovoljno dugo meta dovoljno velikog broja sjajnih prodavaca, ponuda i marketinških koncepata – recimo od najranijih crtaća subotom ujutru – samo je pitanje vremena kada ćete iskreno početi da verujete da je sve prodaja i marketing, i da je, kad god izgleda da neko brine o vama ili o nekoj plemenitoj ideji ili cilju, ta osoba zapravo prodavac i da je na kraju krajeva baš briga za vas i za plemeniti cilj, već da samo želi nešto za sebe.

Neki veruju da je Ronald Regan (1981–1988) bio naš poslednji pravi lider. Ali među takvima je malo Mladih Birača. Čak je i osamdesetih većina mladih Amerikanaca, koji su mogli da nanjuše marketing na kilometar, znala da je Regan zapravo veliki prodavac. Naravno, prodavao je zamisao o sebi kao lideru. Ako imate manje od četrdeset, takav je otprilike bio svaki američki predsednik koga ste videli – vrlo talentovani prodavac, okružen pametnim i skupim političkim stratezima i medijskim savetnicima i spinmasterima koji vode njegovu „kampanju“ (što je skraćeni oblik fraze „reklamna kampanja“). Oni mu pomažu da nam proda ideju kako je u našem najboljem interesu da glasamo za njega. Ali stvarni interes koji te ljude motiviše je njihov sopstveni. Oni pre svega žele Da Postanu Predsednici, žele enormnu moć i slavu, istorijsku besmrtnost – Mladi Birači obično imaju razvijen njuh za te stvari. Zato ovi ljudi nisu bili pravi lideri. Njihovi najdublji motivi su bili sebični i nije bilo nikakve šanse da nas podstaknu da prevaziđemo sopstveni sebičluk. Umesto toga, učvrstili su naše tržištem uslovljeno uverenje da se na kraju sve svodi na to da se svako bori za sebe, i da je smisao života u prodavanju i zaradi i da su reči i izrazi poput „služenje“ i „pravda“ i „zajednica“ i „patriotizam“ i „dužnost“ i „vraćanje vlasti narodu“ i „znam vaše muke“ i „saosećajni konzervativizam“ samo isprobani slogani političke industrije, isto kao što su „protiv naslaga“ i „svežiji dah“ i „četiri od pet ispitanih lekara preporučuju“ slogani industrije zubne paste. Možda ćemo glasati za njih, isto kao što ćemo možda kupiti pastu. Ali nismo nadahnuti. Oni nisu prava stvar.

 
Iz e-knjige Up, Simba!

David Foster Wallace (21.02.1962 – 12.09.2008)

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 30.09.2008.