Kaity Gee
Kaity Gee

Papa Benedikt XVI požalio se kako Crkvi postaje sve teže reći u što vjeruje. Uskoro, napisao je Papa, više nećemo biti kadri tvrditi da homoseksualnost, kako to katolička crkva naučava, predstavlja jedan objektivni poremećaj u strukturi ljudske egzistencije. A to bi se predviđanje moglo obistiniti. U kampusu mojega univerziteta (Stanford) već je pravilo da se osuda homoseksualnosti ili tretiranje homoseksualnosti, homoseksualne žudnje, kao perverzije ili nečega nemoralnog smatra odvratnim ispoljavanjem opake netolerancije. Tako su opravdana Papina strahovanja da će pod pritiskom ljuto uvrijeđena javnog mnijenja Crkva biti primorana da prešućuje temu homoseksualnosti.

Nadam se da će se to dogoditi i da će se ostvariti Papina najgora strahovanja s tim u vezi. To je zato što smatram da je osuda homoseksualnosti proizvela mnoge nepotrebne, besmislene ljudske patnje. Crkveni stav po tom pitanju uvelike umanjuje ukupnu količinu ljudske sreće. Kontroverza oko homoseksualnosti postavlja centralno pitanje o prirodi morala.

Da li je Crkva u pravu kada tvrdi da postoji nešto tako kao što je ”struktura ljudske egzistencije” koja nam može služiti kao uporište morala? Ili pak mi, ljudska bića, nemamo drugih moralnih obligacija osim da pomažemo jedni druge u zadovoljenju svojih želja, ostvarujući na taj način najveću moguću količinu sreće?

Slažem se s Johnom Stuart Millom, velikim filozofom utilitarizma, da je to jedina moralna obligacija koju imamo. Crkva, dakako, smatra da nas takvo gledište kao što je gledište Johna Stuarta Milla, reducira na ravan životinje. No filozofi kao ja smatraju da nas utilitarizam uzvisuje, jer nam nudi izazovan moralni ideal. Herojska nastojanja puna samopožrtvovanja u ime društvene pravde su, kako mi vjerujemo, u potpunosti kompatibilna s tvrdnjom da ne postoji nešto tako kao što je struktura ljudske egzistencije. Španski filozof George Santayana jednom je rekao da je miješanje ideala i moći praznovjerje. To je uvjerenje da bilo koji legitimni ideal mora, na stanovit način, biti zasnovan na nečemu već stvarnom  – nečemu transcendentnom koje pred nas postavlja ideal. Ono što Papa naziva strukturom ljudske egzistencije primjer je takvog transcendentnog entiteta.

George Santayana je rekao, a ja se slažem, da je jedino izvorište moralnih ideala ljudska imaginacija. Santayana se nadao da će ljudska bića na koncu napustiti ideju da moralni ideali moraju biti ”zasnovani” na nečemu većem od nas samih. Nadao se da ćemo doći do toga da takve ideale smatramo ljudskim kreacijama i da u tome nema ništa rđavo. Santayanina tvrdnja da je imaginacija sasma dovoljno izvorište ideala navela ga je da kaže da su religija i pjesništvo u svojoj suštini identični. Termin ”pjesništvo” upotrijebio je u jednom širem smislu sa značenjem ”produkta imaginacije”. Riječ ”religija” upotrijebio je u podjednako širokom smislu, podrazumijevajući pod tim politički idealizam – aspiracije da se život zajednice učini radikalno različitim od onog kakav je bio u prošlosti. ”Pjesništvo se”, objašnjava Santayana, ”naziva religijom kada intervenira u život, a religija se, kada nadilazi život, ne smatra ničim drugim nego pjesništvom”.

Ni od pjesništva ni od religije, vjerovao je Santayana, ne trebamo očekivati da nam govore o nečemu već realnom. Trebamo prestati propitivati o prirodi ”zahtjeva” koje pred nas ističe ono idealno kao i o prirodi naše obligacije da živimo u skladu s njim. Predati se moralnom idealu je kao predati se drugom ljudskom biću. Kada se zaljubimo u drugu osobu ne pitamo se odakle izvire priroda naše obligacije da se staramo za dobrobit osobe koju volimo. Podjednako je besmisleno tako postupati i kada nas obuzme ljubav prema nekom idealu.

Veliki dio zapadnjačke filozofije, poput kršćanske teologije, predstavlja pokušaj da se dospije u dodir s nečim ”većim od nas samih”. Prema tome, prihvatiti Santayanino shvaćanje, kao što ga ja prihvaćam, znači odbaciti tradiciju koju Martin Heidegger naziva ”onto-teologijom”. To odbacivanje znači prestati postavljati i metafizička pitanja o ”temelju” ili ”izvorištu” naših ideala kao i epistemološka pitanja o tome kako možemo biti sigurni da smo izabrali ispravan ideal.

Ako se vratimo na prethodnu analogiju, smiješno je pitati za dokaz da su oni koje volimo upravo najbolji mogući izbor naše ljubavi. Naravno, možemo se i odljubiti od jedne kao rezultat zaljubljivanja u drugu osobu. Na sličan način, možemo napustiti jedan ideal jer smo u međuvremenu prigrlili neki drugi. Ono što ne možemo uraditi jeste birati između dvije osobe ili dva ideala referiranjem na neki neutralni kriterijum. Kada je posrijedi, na primjer, konverzija iz ateističke u religijsku formu duhovnosti, ili obrnuto, jalovo je tražiti neki dokaz da smo krenuli u pravom pravcu.

Onto-teološka tradicija, koju je Santayana stigmatizirao kao ”praznovjerje”, inzistira, međutim, na tome da se moraju postaviti metafizička i epistemološka pitanja o našim idealima – da je naša dužnost slijediti Platonove tragove. Način mišljenja koji počinje sa Sokratom i Platonom govori nam da nas jednostavno bacanje u realizaciju nekog projekta pretvara u stvorenja slijepe volje, prije bestijalna nego ljudska. Pritom nam neće mnogo pomoći ako projekt nazovemo realizacijom nekog ideala.

Taj platonički način mišljenja nalazi svoj izražaj u jednoj od najcitiranijih opaski novoga Pape. Neposredno prije izbora na mjesto Pape jedna njegova instrukcija kaže:

”Danas se posjedovanje jasne vjere zasnovane na crkvenom kredu često etiketira kao fundamentalizam. Dok se relativizam, to jest puštanje da budemo ‘bacani tamo-amo, nošeni svim mogućim vjetrovima doktrine’, čini jedinim mogućim stavom koji se može nositi s modernim vremenima. Mi izgrađujemo diktaturu relativizma koja ne priznaje ništa kao definitivno i čiji se krajnji cilj sastoji isključivo od vlastitog ega i njegovih želja”.

Filozofi poput Georgea Santayane i Johna Stuarta Milla odbacuju priznati bilo što kao definitivno. To je zato jer smatraju da je svaki predmet filozofske spekulacije ili religijskog obožavanja produkt ljudske imaginacije. Jednog dana taj predmet može biti zamijenjen nekim boljim. Nema nekoga predodređena svršetka tome procesu zamjenjivanja – nema nikakva smisla da ikad ustvrdimo kako smo jednom zauvijek iznašli ”ispravan” ideal. Nema ničega već postojećeg čemu bi naša moralna uvjerenja trebala korespondirati.

Ono što Papa nipodaštavajući naziva relativističkom navikom da budemo nošeni svim mogućim vjetrovima doktrine, filozofi poput Georga Santayane i mene shvaćaju kao otvorenost za nove mogućnosti – voljnost (willingness) da razmotrimo sve sugestije o tome što bi moglo uvećati ljudsku sreću. Otvorenost prema doktrinarnoj promjeni jedini je način da izbjegnemo zla prošlosti.

Dosad sam skicirao kontroverzu između dvaju protivstavljenih shvaćanja o prirodi morala. Sada bih želio preformulirati problem fokusirajući se na termine ”fundamentalizma” i ”relativizma”. Oba se termina često upotrebljavaju u pejorativnom smislu.

”Fundamentalizam” se često koristi kad želimo referirati na apsurdno nekritičko pozivanje na svete spise. Za to niko ne bi mogao optužiti sofisticiranog teologa poput Benedikta XVI.

”Relativizam” se često koristi kad želimo referirati na apsurdnu tezu prema kojoj je svako moralno uvjerenje jednako dobro kao i svako drugo. Teza je to koju nikada nijedan filozof nije pokušao braniti.

Jedno upotrebljivo i respektabilno značenje riječ ”fundamentalizam” stječe u shvaćanju da su ideali validni samo ako su zasnovani u realnosti. To je stajalište koje ističe Crkva. Jedno respektabilno i upotrebljivo značenje riječ ”relativizam” stječe svojom jednostavnom definicijom kao odbijanje fundamentalizma. Relativisti su, prema ovoj definiciji, oni koji vjeruju da bismo bili u daleko boljoj situaciji bez pojmova poput ”bezuvjetna moralna obligacija zasnovana na strukturi ljudske egzistencije”.

U svojem eseju iz 1996. godine, kada je Papa još uvijek bio kardinal Joseph Ratzinger, napisao je da se čini kako je ”relativizam sam filozofski temelj demokracije”. ”Relativistički filozofi definiraju svoju doktrinu pozitivno”, nastavlja on, ”na bazi koncepcija tolerancije, dijalektičke epistemologije i slobode, slobode koja bi bila ograničena tvrdnjom da može postojati istina koja bi bila validna za svakoga”. Kardinal Ratzinger zaključuje ovu relativističku liniju argumentacije ovako:

”Smatra se da je demokracija zasnovana na tome da niko ne može tvrditi da zna pravi put koji bi vodio naprijed; ona živi od najrazličitijih puteva koji se međusobno priznaju kao fragmentarni pokušaji poboljšanja i pokušaja sporazumijevanja u zajednici dijalogom… Za slobodno se društvo kaže da je relativističko društvo; samo pod tim uvjetom ono može ostati slobodno i fleksibilno”.

Filozofski stav koji kardinal opisuje u ovom odlomku zajednički je Johnu Stuartu Millu, Johnu Deweyu i Jürgenu Habermasu. Ta tri filozofa sugeriraju da istinom smatramo sve ono što pobjedi na slobodnom tržištu ideja, a ne ono što bi korespondiralo nekoj prethodećoj realnosti. Svi oni smatraju da su demokratska društva zasnovana na ideji da ništa nije sveto, da je sve otvoreno za raspravu.

Kardinal Ratzinger popušta kada u eseju koji sam naveo tvrdi da sam relativizam nije bez intelektualnih bogatstava, i ona se ne mogu tek tako odbaciti. Riječima koje bi zvučale skandalozno samom Piju IX, budući papa Benedikt XVI je zapisao:

”U sferi politike taj je (relativistički) stav uvelike tačan. Jedinstvena prava politička opcija ne postoji. Ono što je relativno, konstrukcija slobodno uređena zajedničkog života ljudi ne može da bude apsolutna – mišljenje da može upravo je bila pogreška marksizma i političkih teologija. No čak i u carstvu politike… ne može se svagda izaći na kraj s apsolutnim relativizmom: postoje stvari koje su pogrešne i koje nikada ne mogu da budu ispravne (ubijanje nedužnih ljudi, na primjer, uskraćivanje prava individuama da se prema njima postupa kao s ljudima i s tim u vezi načina života koji bi im odgovarao); postoje stvari koje su ispravne i koje nikad ne mogu da budu pogrešne. U sferi politike i društva, zato, ne možemo relativizmu uskratiti stanovit stepen ispravnosti. Problem je u činjenici da on sebe sama smatra bezgraničnim”.

Potreba za granicama relativizma, u čiji prilog govori kardinal, pokazuje da ”kada god politika pokušava da bude iskupiteljska, ona previše obećava. Kada politika poželi da vrši Božji posao, ne postaje božanskom nego dijaboličnom”.

Relativisti poput mene slažu se s tim da nam kolaps marksizma pomaže da uvidimo zašto politika ne treba pokušati da bude iskupiteljska. Ali ne zato jer nam je na raspolaganju neka druga vrsta iskupljenja – ona u koju vjeruju katolici i koja se nalazi u okrilju Crkve, nego zato jer je ”iskupljenje” ponajprije jedna rđava ideja. Ljudima treba sreća, a ne iskupljenje. Iskupljenje im ne treba jer nisu degradirana bića, nisu nematerijalne duše zatočene u materijalnim tijelima, niti su pak nevine duše iskvarene istočnim grijehom. Ljudi su, kako to Nietzsche piše (u ”Istini i laži u izvanmoralnom smislu”, prim. prev.), lukave (pametne) životinje, lukave jer su, za razliku od drugih životinja, naučile kako da međusobno sarađuju u svrhu boljeg ispunjenja svojih želja.

Tokom povijesti, mi lukave životinje stekle smo nove želje i tako postale prilično drugačije od naših životinjskih predaka. Naše lukavstvo ne samo da nas osposobljava da prilagodimo naša sredstva ciljevima, nego nas osposobljava da zamišljamo nove ciljeve, da izmislimo nove ideale. Nietzsche je, opisujući učinke hlađenja sunca, napisao: ”i tako lukave životinje moradoše umrijeti”. Bolje bi bilo da je napisao: ”i tako vrle, imaginativne, idealističke, samousavršavajuće životinje moradoše umrijeti”.

Richard Rorty, An Ethics for Today: Finding Common Ground between Philosophy and Religion, New York: Columbia University Press, 2010.

S engleskog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 05.12.2012.

PARADA PONOSA +