Zoran Milanović jako pazi na svoje tijelo. Pa se često rekreira, a naročito voli biciklu. No, kao hrvatski premijer, u stalnoj je žurbi, upravo je naime proglasio izvanredno stanje u državi; „nije katastrofa, ali je stanje izvanredno“, kazao je i sjurio se na biciklu niz jednu zagrebačku jednosmjernu ulicu. U suprotnom, nedozvoljenom pravcu! Za njim, naravno, bodigardovi u onom ogromnom pandurskom vozilu koji su lako mogli izazvati saobraćajnu nesreću, a u njoj bi, jasna stvar, stradali oni koji poštuju prometne znakove, jer premijer na biciklu već bi se nekako snašao. Recimo elegantnim skokom na pločnik ili na stablo. Kakogod, Milanović je izuzetno jasno demonstrirao zanimljivu strategiju svoje vlasti koja glasi: vežite se, vozimo vas u suprotnom pravcu!
I doista, retardacija je konstanta svih državnih institucija, naročito one najvažnije, to jest pravosuđa, djelatnosti histerične i kardinalno neujednačene u svojim presudama. Zato na ono što je dopušteno važnim biciklistima nikako ne mogu računati i obični pješaci. A gospođa Aleksandra Ljuba bila je tek pješak, pa je fasovala osam mjeseci uvjetne zatvorske kazne jer je kao portaporol policije povela na ljetovanje u državno odmaralište svoju prijateljicu s djecom. Prikazala ju je kao sestru, kako bi ova mogla ljetovati besplatno, ali stvar je provaljena i sudac nije imao milosti, makar je u međuvremenu gospođa vratila tih 800 eura za koliko je oštetila državni proračun. Imala je to, eto, biti pedagoška, skoro etička poruka kako se nikakav kriminal ovdje više neće tolerirati.
Osim kada optuženi raspolažu s barem tri kapitalna nacionalna mjerila: dobro ponašanje na sudu, loše materijalno stanje i ključno – sudjelovanje u domovinskom ratu! Da, upravo je tim rječima jedan drugi sudac obrazložio neupitne olakotne okolnosti za petoricu optuženih, čija su zlodjela zaista posve bezvezna u odnosu na krimen gospođe Ljube. Nisu, naime, optuženi ni za krađu državnog novca, niti da su prijateljima omogućili ljetovanje na račun države, niti da su vozili u suprotnom pravcu. Nego su „samo“ mučili, progonili, silovali… takozvane neprijatelje domovine, Srbe u uniformama, ali i civile, žene. Pa je, shodno ovdašnjem poimanju pravde, nepravda već i to da su se „heroji“, nakon punih dvadeset godina od zločina, uopće našli na optuženičkoj klupi.
U tom procesu za teški ratni zločin svjedočilo je osamdeset svjedoka, sve uz iscrpne, bolne priče o višemjesečnim torturama, mučenjima, silovanjima… kojima su, kao građani srpske nacionalnosti, bili mjesecima izloženi. U Konačištu za ratne zarobljenike, kako se eufemistički nazivalo to vulgarno mučilište, pod patronatom države, u mjestu Kerestinec, blizu Zagreba.
„Prvi sam u siječnju 1992. ušao u Kerestinec, s još desetak osoba, obješen o kuku kamiona“, svjedočio je u Nizozemskoj, gdje danas živi, Dobroslav Gračanin, Hrvat po nacionalnosti, koji je na početku rata napustio JNA i vratio se u Hrvatsku. Ubrzo je uhapšen i prebačen u logor u Kerestincu gdje ostaje punih 11 mjeseci, podvrgnut svim vrstama mučenja; stražari su ga tukli bejzbol palicama, puštali mu struju kroz tijelo, prisustvovao je silovanjima žena i dolascima „gostiju“. To jest uglednih građana, mirnih susjeda, koji su u logor dolazili na „zabavu“, sudjelovali u premlaćivanjima ili silovanjima zatvorenica, i tako doprinosili borbi za samostalnu Hrvatsku.
Zatvorenik Gračanin konačno je završio u bolnici s teškim oštećenjima bubrega, frakturama i kontuzijama, potom je zakrpan i vraćen u logor s ciničnom preporukom neka „uzima vitamin C i nemasnu hranu“. U međuvremenu u njegov se zagrebački stan useljava hrvatski vojnik, a kada je konačno pušten na slobodu, opet mu prijete i Gračanin definitivno napušta Hrvatsku. Njegov mučitelj, pak, šef logora u Kerestincu, inače prijeratni mesar, nakon što je mučna priča o još jednom mučilištu dospjela do međunarodnih institucija, odlazi u mirovinu s činom pukovnika. Dva desetljeća kasnije taj će Stjepan Klarić, s još četvoricom svojih pomoćnika u morbidnim mučenjima i silovanjima, stati pred suca, mirno odslušati brojna strašna svjedočenja muškaraca i žena, podkrijepljena obilnom medicinskom dokumentacijom.
Činilo se kako je sve to snažno potreslo i suca, izvjesnog Marijana Garca, pa je u obrazloženju presude kazao kako nema dvojbe da se postupalo suprotno Ženevskim konvencijama, da je sud vjerovao svjedocima koji su opisivali kako su mučeni strujom i zlostavljani, da nema sumnje da su zatvorenici seksualno zlostavljani, zatvorenice silovane… A onda odredio kaznu. Od jedne do tri godine zatvora! Što praktično znači oslobađanje svih zločinaca, jer su toliko vremena već proveli u pritvoru. I da bi cinizam države bio potpun, ratni se zločinci oslobađaju čak i plaćanja sudskih troškova, koji dakle idu na račun poreznih obveznika, građana Hrvatske.
Koji se zbog toga, kao ni zbog te tužne presude, sigurno neće buniti. To su, naime, njihovi heroji koji su samo zlostavljali, mučili, bubrege izbijali… “neprijateljima“ države. Oni su dakle sastavni, makar smrdljivi, dio kolektiva zbijenog u zajedničkom zločinu za svetu nacionalnu stvar. Identifikacijski primjerci države koja konstantno vozi u suprotnome pravcu.
Mladina, 16.11.2012.
Peščanik.net, 17.11.2012.
