Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Odlomak iz knjige Rusko samodržavlje. Vlast i njene granice: 1462–1917 (Сергей Сергеев, Русское самовластие. Власть и ее границы: 1462–1917 гг) Яуза-каталог, 2023.

Po rečima francuskog političkog mislioca Bertrana de Žuvenela, državna vlast – kao, uostalom, i svaka druga – stalno teži širenju: „[…] za vlast je neprirodno da bude slaba […] Svaka vlast celinu kojom upravlja smatra izvorom resursa neophodnih za ostvarenje u životu sopstvenih zamisli, poput materijala koji obrađuje u skladu sa njenim sopstvenim pogledima. […] Narod kojim se vlada na neki način postaje proširenje vladarevog Ega pružajući mu s početka osećanja ’kinetičkog’, a zatim i ’refleksivnog’ zadovoljstva – on tada ne uživa samo u tome što pokreće mnoštvo delova ogromnog tela, već i što duboko oseća sve ono što utiče na svaki od tih delova.“ Sa tim svojstvom vlasti povezan je problem njenih granica. Kako je sredinom 18. veka pisao Monteskje: „Poznato je već na osnovu vekovnog iskustva da je svaki čovek koji poseduje vlast sklon da je zloupotrebi, te da u tom pravcu ide sve dok ne dostigne granicu koja mu je postavljena. A granica je – ko bi to i pomislio! – neophodna i samoj vrlini.“

Jasno, zloupotreba vlasti je bilo, jeste i biće – od njih se ne možemo jednom zauvek izbaviti, kao što je nemoguće osloboditi se kriminala ili bolesti. Međutim, moguće je ograničiti mogućnosti za samovolju vlasti. U raznim civilizacijama i društvima to se postizalo na različite načine, a najradikalnije u Zapadnoj Evropi i njenoj naslednici, Sjedinjenim Državama. Borba sa tiranijom je crvena nit istorije i političke misli Zapada. U svom magistralnom pravcu politička misao je, sledeći Aristotela, tvrdila da je tiranija najgori oblik vladavine jer je ona „neodgovorna vlast… u sopstvenu korist, a ne u korist podanika“.

Danas sve ovo predstavlja azbuku političke demokratije koja se, posle mnogo revolucija i ratova, ustalila u zapadnom svetu i postala uzor za čitavo čovečanstvo. Uprkos svim nesavršenostima, pa i porocima tog sistema, za obuzdavanje ekspanzije vlasti još ništa bolje od toga nije izmišljeno. Kako ruska vlast izgleda u tom „zapadnom“ kontekstu? Nema potrebe da se vraćamo u daleku prošlost – dovoljno je da pogledamo najnovije vesti kako bi se osvedočili o njenoj osobenosti. Mi živimo u političkom režimu koji sve više liči na monarhiju sa spoljnim, čisto formalnim atributima demokratije, režimu u kome nema ni reči o stvarnoj podeli vlasti, ili o realnoj, zakonitoj političkoj opoziciji.

Često se može čuti da je Putinova Ruska Federacija direktna naslednica Sovjetskog Saveza. U tome, naravno, ima mnogo istine s obzirom na sovjetsku genezu ne samo predsednika i njegovog najbližeg okruženja, već i nekoliko generacija Rusa koje još dominiraju u svim sferama života naše otadžbine. Sovjetski period ruske istorije obeležen je neviđenim nivoom državnog nasilja. Taj nivo je posle 1953. godine svakako suštinski smanjen ali, osim tokom poslednjih godina „perestrojke“, Sovjetski Savez je uvek bio zemlja bez političkih i građanskih sloboda.

Da li su te slobode postojale u Rusiji pre dolaska na vlast boljševika? Postojale su, ali veoma kratko – nekih nepunih dvanaest godina, računajući od Manifesta 17. oktobra 1905. do prevrata 25. oktobra 1917. godine. Ma koliko se vraćali u prošlost, tamo nećemo naći autohtone ruske institucije koje su podanike peterburških imperatora, moskovskih careva ili velikih kneževa štitili od samovolje vladara – nešto nalik tome nalazimo samo u predmongolskoj Rusiji. Ako su takve institucije kasnije i nastajale, onda se to odvijalo pod direktnim evropskim uticajem. Razume se, Evropa starog režima je takođe bila daleko od savremene demokratije, ali nisu nam neophodna arheološka istraživanja da bi našli njene korene – dovoljno je da se setimo engleskog parlamenta rođenog već u 13. veku.

Prema Maksu Veberu, naše samodržavlje je jedna vrsta patrimonijalizma, tj. oblik tradicionalne vladavine izrasle iz patrijarhalnog potčinjavanja članova domaćinstva glavi porodice, „dece“ – „ocu“. Patrimonijalizam je „vladavina jednog nad masama“ koja se ostvaruje posredstvom „ličnog upravljačkog (i vojnog) štaba gospodara“, pri čemu „oficijelna vernost patrimonijalnih činovnika ne predstavlja ispoljavanje lojalnosti prema službi određenoj pravilima, obimom i sadržajem zadataka koji se rešavaju, već vernošću sluge isključivo usmerene na ličnost gospodara“. Patrimonijalizam je bio svojstven i Zapadu, ali je tamo imao staleški karakter, tj. vladar je iz različitih razloga deo svojih ovlašćenja predavao „staleškim udruženjima privilegovanih ljudi“ koji su posedovali skup određenih prava. Naravno, ta prava su bila narušavana, ali samo njihovo postojanje nije dovođeno u pitanje. Na taj način, vlast na Zapadu se izvorno formirala kao policentrična struktura (pri čemu, takođe, ne treba zaboraviti ni autonomiju Katoličke crkve).

Nastavši u moskovskom periodu, ruska varijanta patrimonijalizma je najviše nalik onome što Veber određuje kao „sultanizam“ – vladavina koja se „po načinu upravljanja kreće u sferi slobodne, tradicijama neograničene samovolje“, tj. vladavina u kojoj je „sfera slobodne samovolje i lične milosti vladara razvijena do krajnjih granica“. Slabost, ili čak odsustvo drugih subjekata vlasti, kao i zavisnost Pravoslavne crkve od države, učinili su rusko samodržavlje zaista bliskim „monosubjektnosti“. Ni moskovski vladari, ni sami njihovi podanici nisu ništa ni čuli o pojmu poput „prava podanika“. Karakteristično, u Rusiji je i sama reč „država“ (государство) nastala od titule „государь“ (suvereni vladar) koja označava gospodara i vlasnika (хозяин) koji vlada neslobodnim ljudima, što se razlikuje od depersonalizovanih evropskih naziva za državu (stato, state, état, Staat itd.) Čak je i poslednji ruski car u upitniku za popis stanovništva 1897. godine u rubrici zanimanje napisao „Gospodar zemlje ruske“.

Kao što vidimo, po tipu vlasti Rusija i Zapad su se razlikovali već u Srednjem veku, a krajem 16. veka među njima je došlo još do radikalnijeg udaljavanja. Tada je u Evropi počeo prelazak od patrimonijalne ka birokratskoj državi, pa se država počela poimati kao struktura koja je autonomna od ličnosti vladara (međutim, izvori takvog shvatanja sežu u 11-13, ako ne i u 5-6. vek). Umesto privilegovanih staleža, od kraja 18. veka afirmišu se „prava čoveka i građanina“ koja postepeno obuhvataju sve šire slojeve stanovništva. Profesionalna birokratija u Rusiji nije formirana pre sredine 19. veka, a i tada je taj proces bio ograničen. Politička demokratija je u Rusiji praktikovana samo početkom prošlog veka, da bi ubrzo bila ugušena i osakaćena komunističkom diktaturom.

Razmatranje suštinskih svojstava ruske vlasti predstavlja osnovni sadržaj ove knjige. Ipak, ovde ćemo samo ukratko navesti njene preliminarne karakteristike.

Prva se tiče njenog vanzakonskog statusa ili, kako to naziva Andrej Fursov, njene „nad-zakonitosti“. Sve do kraja 18. veka samodržavlje uopšte nije bilo opisano u domaćem zakonodavstvu. Od tada je ono lapidarno definisano formulacijom Pavla I: „Sveruski Imperator je monarh samodržavni i neograničeni. Sam Bog zapoveda pokoravanje vrhovnoj vlasti Njegovoj, pokoravanje koje ne proističe samo iz straha, već iz savesti.“ Rečju, nikakve granice vlasti autokrate nisu bile naznačene. Tek u Osnovnim zakonima iz 1906. godine, donetih pod pritiskom revolucije 1905, iz ove formulacije ispada epitet „neograničeni“, jer sada imperator „zakonodavnu vlast ostvaruje u jedinstvu sa Državnim savetom i Državnom dumom“ (član 7). Tako je pravno ograničenje ruske monarhije postojalo manje od jedanaest godina. Sam pojam „zakona“ je u carskoj Rusiji ostajao problematičan jer je svaka administrativna uredba vrhovne vlasti (koja je tek od 1885. godine morala obavezno biti potpisana „imenom Gospodara imperatora“) mogla postati zakon. Karakteristično je da ruski carevi pri stupanju na presto, za razliku od većine evropskih vladara, nisu polagali zakletvu svojim podanicima. Izuzetak je dokument o zakletvi praćenom celivanjem krsta Vasilija Šujskog i hipotetičko ponavljanje tog rituala pri ustoličenju Mihajla Fjodoroviča, ali ta tradicija se nije održala. Nad-zakonski status ruskih monarha određivao je čak i njihov odnos prema sopstvenom aparatu vlasti. Samodršci su sve vreme težili da izađu izvan okvira već utvrđenih birokratskih procedura i da svoju volju sprovedu posredstvom nekih vanrednih institucija – opričninom, Tajnom kancelarijom, Kabinetom Njegovog Imperatorskog Veličanstva, Trećim odeljenjem itd.

Nad-zakonski status ruskog samodržavlja ispoljavao se u mnogobrojnim aktima samovolje vlasti. Možemo se podsetiti za Evropu iznenađujuće slobode u odlučivanju o nasleđivanju prestola posebno izražene u vreme vladavine Ivana III i, kasnije, u 18. veku. Ili, nasilnog preseljenja hiljada ljudi iz jednog mesta u drugo, ili opričnine – državnog terora koji je čak i u 16. veku predstavljao potpuni presedan u Evropi. Ili, mnogovekovnog proganjanja staroveraca, kao i haotične tiranije Pavla I. Ili, apsolutno nezakonitih vojnih naselja koja su postojala više od četiri decenije i čiji su žitelji činili 15% ruske vojske. Ili progona ruske obrazovane klase zbog „zločina mišljenja“ od kraja 18. do početka 20. veka – od Novikova i Radiščeva, do Lava Tolstoja. Ili, pojačanog režima bezbednosti koji je u nizu gubernija (uključujući i peterburšku i moskovsku) postojao od 1881. do 1917. godine i na osnovu koga je, slično kao u vanrednom stanju, bilo moguće u vansudskom postupku svakog sumnjivog čoveka oterati u izgnanstvo.

***

Uporedo sa tim, ipak vanrednim praksama, postojale su i one koje su iz veka u vek bile hronične: monstruozna samovolja i korupcija lokalnih predstavnika samodržavlja koji su se po svom stilu malo razlikovali od gradonačelnika opisanih u romanu-hronici „Istorija jednog grada“ Saltikova-Šćedrina, mada nivo groteskne mašte pisaca neznatno prevazilazi grotesknost izvornih istorijskih dokumenata. Razumljivo, vrhovna vlast od administracije uopšte nije zahtevala upravo takvo ponašanje, ali je sam sistem umnogome izazivao takve zloupotrebe. Kao prvo, nedostatak kontrole učinio je da na lokalnom nivou provincijska administracija bude „mikro-samodržavlje“. Drugo, postojala je prećutna uverenost da je – radi naklonosti viših vlasti koje su često slale signale o potrebi strožijeg postupanja – „bolje sprečiti nego lečiti“. Treće, vladari su neretko zatvarali oči pred zloupotrebama činovnika ako su u njima videli predane i pouzdane sluge (patrimonijalizam, kako je već rečeno!).

Što se tiče „auto-subjektnosti“ ruske vlasti (termin A. I. Fursova), njena uporna borba protiv svih oblika težnje društva da postane aktivni subjekt provlači se čitavom istorijom od 15. do početka 20. veka. Uništeni su svi tragovi samobitnosti ruskih zemalja koje su postepeno inkorporirane u sastav Moskovske države. Gradska samouprava je potpuno potčinjena vlasti vojvoda i gubernatora. Zabranjen je bilo kakav vid društvenog samoorganizovanja, čak i rad dobrotvornih organizacija. Strogo je ograničena delatnost zemstva. Kao rezultat toga, u trenutku ogromne državne krize posle pada samodržavlja, rusko društvo nije imalo u rukama nikakve upravljačke poluge.

Još jednu važnu osobenost ruskog samodržavlja predstavlja visoki stepen njegove sakralizacije koji se približavao obogotvorenju. Sakralizacija vlasti postojala je i u Evropi, ali su već u 13. veku imperatori i carevi „svoj odsjaj večnosti pozajmljivali ne toliko od Crkve, koliko od Pravde i Javnog prava koje su izlagali učeni pravnici… Stara ideja o liturgijskoj suštini vlasti postepeno je nestajala ustupajući mesto novom obrascu kraljevske vlasti koji se zasnivao na sferi prava“ (Erik Kantorovič). Za razliku od drugih evropskih monarhija koje su se do 18. veka sve više sekularizovale, ruska je, nasuprot tome, u to doba osnažila svoju sakralnost jer su, počevši od Petra I koji je ukinuo Patrijaršiju, ruski krunisani vladari u svojim rukama faktički sjedinili i svetovnu i duhovnu vlast. „Štaviše, carsko samodržavlje počinje da dobija status religijske dogme. Poštovanje cara približava se poštovanju svetaca i, samim tim, kult cara postaje, takoreći, nužnim uslovom religioznosti… U činu anatemisanja tokom prve nedelje Velikog posta, Nedelji Pravoslavlja, osim nabrajanja glavnih jeresi u imperijalnom periodu pod broj 11 bilo je umetnuto: ’Onima koji misle da pravoslavni vladari na presto ne stupaju po posebnoj Božjoj milosti i da se pomazanjem darovi Sv. Duha tokom prelaska ovog velikog zvanja na njih ne prenose, pa se usuđuju na pobunu i izdaju protiv njih – anatema“ (Б. А. Успенский, В. М. Живов). Podsetimo, prvi član Zbornika zakona Ruske imperije, sve do samog njenog sloma, glasio je da povinovanje samodršcu „ne samo iz straha, već iz savesti, sam Bog zapoveda“.

***

Važno je primetiti da snažni razmah državnog nasilja svojstven svim inkarnacijama ruske vlasti nije bio kompenzovan njenom efikasnošću u drugim oblastima (sa izuzetkom – mada ne uvek! – vojnoj). U svim svojim obličjima Rusija je – sa njenom loše organizovanom infrastrukturom, zbrkom i nerešenošću mnogih životno važnih problema, najvišim stepenom korupcije i kriminala – bila jedna od najmanje efikasno uređenih evropskih država. Ali, prethodno smo već citirali Veberove reči da je za patrimonijalnog činovnika odanost gospodaru važnija od predanosti poslu – očigledno, takav pristup takođe zadovoljava gospodara. Rečima Majkla Mana, država je u Rusiji posedovala visok stepen „despotske“ moći, pa je elita mogla vladati „ne stupajući u bilo kakve pregovore sa grupama građanskog društva“: „Despotska moć može biti jasno procenjena sposobnošću vladara da ’odseca glave sa ramena’ i da bez teškoća zadovoljava svoje hirove uz pomoć svojih pomoćnika.“ Međutim, stepen „infrastrukturne“ moći (tj. „sposobnosti države da prodre u građansko društvo i da centralizovano koordinira njegovu delatnost“) bio je dosta nizak u samodržavlju, dok je ova „infrastrukturna moć“ u Sovjetskom Savezu bila znatno snažnija.

Naravno, komunisti nisu mislili da svesno produže i stvaralački razvijaju „moskovsku“ tradiciju – štaviše, oni su iskreno smatrali da iskorenjuju nasleđe „prokletog carizma“. To, na koji način je umesto „vlasti trudbenika“ nastala još jedna inkarnacija samodržavlja zahteva posebno pažljivo i podrobno istraživanje. Zasada je moguće izdvojiti dva osnovna faktora tog procesa. Prvi je politička kultura boljševizma koja je od početka, još od Drugog kongresa Partije, bila usmerena ka rigidnom centralizmu. Drugi faktor je slabost, nestrukturisanost ruskog društva nesposobnog da se tom centralizmu suprotstavi, navika ogromne mase stanovništva da se podvrgne gruboj sili. Za vreme meteža koji je nastupio posle pada monarhije, pokazalo se da su boljševici jedini politički subjekt koji je bukvalno spreman na sve radi dostizanja i osvajanja vlasti. Rečima Vladimira Koroljenka, „lišen poznavanja političkog smisla, narod […] se potčinio prvom ko je uzeo štap“. Ili, kako se 1920. godine u svom dnevniku grublje izrazio istoričar Jurije Gotje: „’narod-bogonosac’ će se uvek povinovati onome ko zna da ga mlati po njušci“. Pisac Mihail Prišvin je u dnevniku 1919. godine primetio: „Pa ipak, uprkos opštem kukanju, ideja komune kod seljaka ne nailazi na drugu, suprotstavljenu ideju. Kada se začuje glas protivljenja: ’Kakav je to život – po naredbi?!’, na njega odgovaraju: ’Pa kada to mi nismo živeli po naredbi?’“ Tako se u novim uslovima reprodukovala stara ruska politička konfiguracija: snažna vlast – slabo društvo. Skup upravljačkih metoda države u odnosu prema društvu približno je uvek bio jedan te isti. Dodajmo ovde boljševičko uništenje pripadnika obrazovane klase – predvodnika i čuvara vrednosti evropske kulture, oponenata samodržavlja sa kojima se ono tokom poslednjih decenija svog postojanja sve više suočavalo.

Ipak, kako se dogodilo da se u evropskom, hrišćanskom narodu učvrstila neevropska i, u suštini, antihrišćanska, tiranska vlast?

Može li se reći da se vlast moskovskih gospodara formirala isključivo zahvaljujući uticaju mongolske vladavine? Naravno da ne, jer su u staroj Rusiji postojali i unutrašnji faktori koji su doprineli ovoj sudbonosnoj deformaciji. Pre svega, slabost pravne kulture u poređenju sa područjem rasprostranjenosti rimskog prava, od Vizantije do Zapadne Evrope.

***

Na Zapadu je pravo postalo jedan od najvažnijih društvenih instituta koji umnogome određuje politički, socijalni i ekonomski razvoj. Bez njega bi bila nezamisliva ona „udruženja staleški privilegovanih ljudi“ sa kojima je vrhovna vlast bila prinuđena da uspostavi ugovorne, a ne naredbodavne odnose. Stara Rusija koja nije pripadala latinskom svetu ostala je sa strane od tog procesa, a odnosi između vlasti, elite i građana nastavili su da se zasnivaju na normama običajnog prava, te stoga nisu bili posebno formalizovani. U Rusiji su u prevodu na crkveno-slovenski jezik bili poznati zbornici vizantijskog crkvenog prava, ali, kako je to pokazao Viktor Živov, „vizantijsko-crkvenoslovensko pravo […] ne nalazeći sebi direktnu praktičnu primenu, imalo je samo čisto kulturno-ideološku funkciju“. Ne stvorivši „legalni“ diskurs, staro rusko društvo nije moglo iznedriti stalešku organizaciju sa skupom neotuđivih prava i povlastica analognu onoj zapadnoevropskoj.

Može se, takođe, pretpostaviti da je slabost legalizma u Rusiji bila uslovljena i osobinama ruske religioznosti. Za razliku od zapadnog hrišćanstva sa njegovom strogom disciplinom pokajanja i redovnom kalkulacijom grehova i dobrih dela, sa naglaskom na ličnu odgovornost svakog pojedinca, „rusko (religiozno) spasenje od individualnog morala […] nije zavisilo. Spasenje se odnosilo na celokupnu pravoslavnu zajednicu i dolazilo je samo po sebi. Ono se sastojalo u postepenom preobraženju ovog sveta u Carstvo nebesko i nije se ostvarivalo kroz moralno usavršavanje, već kao širenje liturgijskog kosmosa u za njega spoljnom svetu […] Širenje tog oboženog stanja sveta, tj. njegovo spasenje, nije zahtevalo ulaganje ljudskih napora, već se ostvarivalo samostalno, tako da je zajednica vernika bila dužna samo da podržava liturgijsko delovanje u njegovoj nasleđenoj formi i čistoći. Sve ostalo – posebno asketsko podvižništvo, bogoslovsko znanje, institucionalizovano pokajanje ili dela milosrđa – bilo je fakultativno“ (Viktor Živov). Ova razlika između istočnog i zapadnog hrišćanstva posebno je pojačana posle „disciplinarne revolucije“ 16. veka povezane kako sa pojavom protestantizma, tako i sa kontrareformacijom.

Rusko pravoslavlje, kako to svedoče bezbrojni izvori (a kako se to može videti i danas), usredsređujući se na raskošnu spoljašnju obrednost, učinilo je zanemarljivo malo za moralno vaspitanje ruskog naroda. O žalosnom stanju morala naroda jadikovao je 1840-ih godina poznati „zaštitnik starine“ Nikolaj Greč: „Država koja po prostranstvu svoje teritorije ne zaostaje sa starim Rimskim carstvom […] predstavlja sa duhovne strane tužan, pa čak i odvratan prizor. U njoj su čast, istina, savest gotovo nepoznati i u dušama ljudi predstavljaju izuzetak, kao što poroci u drugim državama spadaju u izuzetke […] U nas su zloupotrebe srasle sa našim društvenim postojanjem, postale njegov neophodni deo. Može li biti reda i blagostanja u državi u kojoj se od šezdeset miliona stanovnika ne može naći osam pametnih ministara i pedeset poštenih gubernatora, gde su lopovluk, otimačina i mito na svakom koraku, gde nema pravde u sudovima, reda u administraciji, gde pošteni i čestiti ljudi stradaju i ginu od pohlepe i neljudskih zlikovaca, gde se niko ne stidi druženja i prijateljstva sa huljama i podlacima samo ako oni imaju novca; gde se laž, obmana i korupcija smatraju običnom stvari koja nimalo ne nailazi na osudu; […] gde sveštenstvo ne zna i ne razume svoje odgovornosti, već se ograničava na mehaničko vršenje obreda i podržava sujeverje naroda radi sopstvenog bogaćenja; gde narod propada u neznanju i razvratu?!“ Kako se ne setiti ovde oca Savelija Tuberozova, lika iz romana-hronike Crkvenjaci Nikolaja Ljeskova, i njegovih reči: „[…] hrišćanstvo u Rusiji još nije propovedano!“

***

Na trenutak, zamenjujući empirijski diskurs metafizičkim, formulisaćemo pretpostavku da u društvu koje je lišeno čvrste hrišćanske pravne i moralne kulture, jedini istinski legitimitet imaće sila kao takva jer tu ni zakoni, ni zapovesti ne funkcionišu kao mehanizmi socijalne samoregulacije. Rusija – kaže M. Dmitrijev, 19-vekovni pesnik i memoarist konzervativnih pogleda – to je zemlja „nereda i samovolje, gde svako u čijim je rukama vlast, deluje nekontrolisanom silom“. Slovenofil A. Košeljov je priznavao da „Rusi imaju strašnu i žalosnu sklonost ka neobuzdanoj samovolji i, takoreći, odbojnost prema zakonitosti – naravno, to svojstvo nam nije urođeno, već je snažno razvijeno našim […] načinom života“. U jednom od pisama 1890. godine, ultrakonzervativac Konstantin Leontjev se radovao: „Naši odvratni lični poroci su veoma korisni u kulturnom smislu jer oni izazivaju potrebu za despotizmom, nejednakošću i različitim duhovnim i fizičkim disciplinskim merama; ovi poroci nas čine nesposobnim za tu liberalno-buržoasku civilizaciju koja se još uvek tako čvrsto drži u Evropi.“

Bezbroj je izvora koji rečito govore kako, u najrazličitijim epohama, ruski čovek, dobivši u svoje ruke bilo kakvu malu vlast, prestaje da obuzdava svoje strasti čije su žrtve oni koji od njega, na ovaj ili onaj način, zavise. Mogućnost da se nekim dominira – gotovo da je vrh piramide ruskih socijalnih vrednosti. Sasvim je prirodno da u takvom društvu raste uloga državne prinude koja je plod iste takve primitivne „kulture sile“ i, samim tim, ne odveć sposobne za unutrašnje samoograničenje. Međutim, poražavajuće je to što su u takvom totalnom „vlasto-centrizmu“ toliko slabi pokušaji potčinjenih da ograniče moć vrhovnog vladara – po pravilu, njegov primat se bespogovorno priznaje, ali s tim da i bespravno potčinjeni imaju svoje bespravno potčinjene, a ovi – svoje itd. Razumljivo, takva hijerarhija ili „lestvica dominiranja“ generalno je svojstvena čovečanstvu kao vrsti, ali ipak je zapadna civilizacija izgradila neke važne mehanizme za njeno ograničavanje, dok u ruskom slučaju ti mehanizmi deluju ispod svake kritike.

Nije nimalo jednostavno odgovoriti na poznatu dilemu barona Sigizmunda Herberštajna, koja je nastala tokom njegovog posmatranja moskovskih običaja u 16. veku: „[…] da li je narodu zbog njegove grubosti nužan gospodar-tiranin, ili je sam narod od tiranije gospodara postao tako grub, neosećajan i surov?“ S jedne strane, „varvarska“ kultura rađa odgovarajući tip vlasti, a s druge, takva vlast će zgaziti sve, pa i najslabije klice njenog institucionalnog ograničenja, bilo kakve oblike društvenog samoorganizovanja. Veoma je teško (ako je uopšte i moguće) prekinuti taj začarani krug. Zapadni uticaj ostavljao je trag na moskovskoj „matrici“, ali je unutar nje slabo prodirao, pa je u trenutku sloma Ruske imperije taj uticaj određivao mentalitet suviše tankog sloja stanovništva. U vezi s tim, izjava Borisa Mironova, jednog od vodećih savremenih ruskih istoričara, da je put Rusije „od tradicije ka modernosti“ bio „uspešan“ i „normalan“, čini mi se više nego spornom.

***

Kombinovanje spoljnjih i unutrašnjih faktora (mongolskog jarma; opadanja uloge Veća u ograničavanju kneževske vlasti, slabosti ’zakonskog’ diskursa) stvorilo je kod moskovskih vladara jedinstvenu (u krajnjoj liniji, u hrišćanskom svetu) političku kulturu zasnovanu na predstavi o njihovoj neograničenoj vlasti. Postulati te kulture do sredine 16. veka još nisu bili formulisani na teorijskom nivou, ali su se jasno odražavali u političkoj praksi Moskve. Unutrašnja politika Rusije umnogome je bila određena spoljnopolitičkim izazovima, ali to je bilo svojstveno praktično svim državama Starog sveta, Srednjeg i ranog Novog veka. Odgovor Moskve na te izazove je jedinstven upravo zbog jedinstvenosti njene političke kulture – ruski samodržac mogao je sebi priuštiti ono o čemu je svaki drugi evropski monarh sebi dozvoljavao samo da sanja.

Gorky, 17.02.2023.

Preveo Milan Subotić

Peščanik.net, 18.03.2023.