Neko je ovih dana iz nekog budžaka iskopao deset godina stari snimak javnog duela Vojislava Šešelja i Zorana Đinđića, prikazao ga na televiziji B92, okačio ga na YouTube. Njih su se dvojica našli u Rexu, u maju 1998, na javnom snimanju emisije Radija B92 (moderator Aleksandar Timofejev), dakako, u prisustvu publike. Nisam u stanju da dokučim u čemu je gvint, šta nam tačno poručuje reaktiviranje tog snimka, nema tu ničega epohalnog, niti je Đinđiću ovo jedan od retoričkih vrhunaca, niti je Šešelj bio onoliko oduran i skrnav koliko ume. Ipak, momenat je zanimljiv: radikali su se upravo raspištoljili, uplovivši u “vladu nacionalnog jedinstva” koja će ozvaničiti njihov već stari mentalno-ideološki brak sa Miloševićem (to što su se u međuvremenu svađali, vređali, pretili, hapsili i i tukli ne dokazuje ništa, brakovi između takvih partnera poslovično su puni “porodičnog nasilja”), a Đinđić je možda na dnu svoje političke karijere, nestala je koalicija Zajedno, raspršile su se nade u brz i bezbolan preokret, Drašković ga je najurio sa gradonačelničkog mesta, sve što miriše na iole normalnu građansko-demokratsku opciju sabijeno je u mišju rupu, Đinđić ima ogromnih problema i u samoj stranci, a dobar deo srpskog javnog mnjenja je u najkritičnijem stadijumu ovisnosti od psihopasivne supstance zvane “nacionalizam” i pri pogledu na Đinđića halucinira neku vrstu postmodernog Hitlera koji uredno jede malu decu, pod uslovom da su Srpčad. Sprema se kosovska oluja, ocrtavaju se konture jedne prilično apokaliptične propasti koja će uslediti naredne godine, ali se tom snažnom, pomahnitalom zamajcu ne možeš efikasno suprotstaviti, sve što bi postigao je da se namestiš tako da te lakše pregazi.

Baš u takvom trenutku sedaju ova dva čoveka jedan sučelice drugom, da prikažu sebe sve gađajući onog drugog. Šešelj se brzo zahuktava, viče, drži pridike, pretresa ovejane suštine dokazujući nedokazivo, okrugliše pa ćoškari, okretno ali posve prazno; Đinđić je, recimo, pretežno u defanzivi, pa iz efektnih kontranapada kroz sredinu terena ili preko krila – mada ne uvek sa odgovarajućom završnicom, kao da ga sve to pomalo smara – pogađa suparničke slabe tačke, pretvarajući ih u čitave zjapeće kratere. Jasno, Šešelj je tu samoobnovljiv kao Terminator 2: rascopaš mu glavu i pola trupa onom švarcenegerskom pucaljkom, a on se u hipu sašije pa tera dalje. Zašto? Zato što tu bilo kakva i bilo čija razložna analiza, bilo kakva argumentacija zapravo ne znači ništa, ni njemu, a kamoli njegovoj publici, koja je došla u Rex da larma “Vojo, Vojo” i da urla na Đinđića, i to joj je sasvim dovoljno.

I tako to tera ceo sahat, onako kako to već ide sa ovdašnjim diskutantskim nadgornjavanjima, i sve je to u osnovi brzo i lako zaboravljivo, ili bi bar bilo zaboravljivo da nije onako kako jeste, da Đinđića ološ nije ubio, da Šešelj nije u Hagu, gde pažljivo uzdiže svoju vrlo zasluženu reputaciju na međunarodni nivo. Ali pošto jeste ovako kako je, taj davni sat u Rexu dobija nekakav sablasni prizvuk, kao da gledamo borbu duhova. I to zapravo nije baš daleko od istine: o stvari duha (i stila, neizbežno) ovde se uistinu radi, i to je ono pamtljivo iz te večeri, i to je ono što transcendira jedan bazično nevažni trenutak i što se sasvim lako i prirodno projektuje u sadašnjost. Pa zato i dan-danas gledaš i slušaš tu dvojicu i lepo vidiš pred sobom dve srpske paradigme, dve mogućnosti, od kojih je u potpunosti ostvarena samo ona gora, nesravnjivo gora. A to što vidiš nije u nepovrat nestalo te večeri, no traje do današnjeg dana, svemu uprkos.

Vojislav Šešelj, Bože moj, sve je samo ne glup i nevešt u ovakvim prigodama, ali džaba, za Đinđića nikada nije pronašao odgovarajući kalauz, krut je i galamljiv, nabusit i nervozan, dočim se Đinđić sve vreme smeška, gotovo do granice žovijalnosti – ali ne dalje! – i govori mirno, oboružan vedrinom i opuštenošću čoveka koji je načisto sa sobom i svetom oko sebe. Odmakni se na trenutak od Glavnih Tema, prati njihovu komunikaciju s voditeljem, međusobni očni kontakt, geste i grimase, i videćeš onaj pravi Sudar Svetova. Đinđić je počesto ironičan, čak i samoironičan, na dobacivanja iz publike mangupski nudi mikrofon, dok Šešelj uzrujano uzvraća na neku upadicu iz publike da “samo glupača može tome da se smeje”. Šešelj emituje kockastost Čoveka Sa Misijom, zarad koje vredi da sve propadne i sagori u Velikoj Vatri, Đinđić zrači oblost čoveka koji je svestan relativnosti stvari koje se kriju iza pompeznog rodoljubačkog tarzanisanja i još svesniji toga da Srbija toga trenutka životari duboko u kaši od posledica jednog permanentnog, desetogodišnjeg sejanja ubistvenih iluzija. Zato čak ne toliko njegov “glavni” diskurs koliko uzgredne upadice, osmesi, ukupno držanje, odaju čoveka koji nastupa terapeutski, koji pokušava da teškog i bandoglavog ovisnika polako “spusti” sa Velike Naracije (koja se upravo sprema da pojede još ljudskih života) na stvarni život. Na tu vedrinu u kojoj nema koketerije – neće Đinđić nikome da slini u nepriličnome give-me-five stilu! – na taj dobrohotno ironični osmeh Šešelj naprosto nema kontraosmeh, a ništa drugo mu tu ne pomaže.

Deset godina kasnije, stvar je i dalje u osmehu, za početak. I razlika je – intelektualna, politička, ljudska – u osmehu; ne u iznuđenom kezu, ne u blentavom cereku, nego u osmehu, u vedrini i lakoći slobodnoga duha. Evo, Nikolić Tomislav se trudi, ali mu ne ide, osmeh mu ne pristaje, osmeh ide samo uz kakav-takav ljudski šarm; Vučić, “mali maroder” (Svetlana Lukić), nutka se sav uprepodobljen i smeška se potencijalnom biračkom telu kao kakva stidljiva snašica sa omota čokoladne table poznog socijalističkog dizajna, ali u javnim sučeljavanjima sa političkom konkurencijom mrgodan je i kmezav, drhturavog glasa, vidno unesrećen i potresen zarad neizbrojnih nepravdi koje mu svi dušmani čine. Koštunica se poslednji put nasmešio onomad kad je nunao kalašnjikov, a sada ne bi razvukao usne sve i kad bi još umeo, jer bi Evropska unija sigurno protumačila njegov osmeh kao implicitno priznanje nezavisnosti Kosova. Pa se, siromah, preventivno suzdržava. Nad svima njima, i njima sličnima, lebdi i danas taj osmeh, osmeh Zorana Đinđića; oni nešto režeći dobacuju, on im spokojno nudi mikrofon, evo, uzmite ga, iskažite svoju zatomljenu bit. I oni ga zauvek otimaju iz njegove ruke, namerni da kažu nešto Jako Važno, ali razgovetnog glasa nema, a nema ga jer se iza mrgodnosti polupismenog desetara, iza nabusitosti seoskog popa, iza banalne zajedljivosti palanačkog fiškala sa nezdravim ambicijama krije samo jedno goluždravo Ništa. I evo kako to Ništa ovih dana vileni po Srbiji i galami na Srbiju, baš kao da je uistinu živo, a zapravo se sa svakim sledećim decibelom sve slabije čuje, kao jastučetom udavljeno u jednom Osmehu.

Peščani sprud

Peščanik.net, 04.05.2008.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)