Kada čovjek slomi otpor u sebi i malo posluša ovu beskrajno pričljivu, ali jednako toliko besadržajnu predsjedničku kampanju, odmah vidi da su kandidati dobro naučili što treba istaći kao glavni problem ove zemlje. To je, dakako, ova teška, preteška ekonomska i socijalna situacija, jer čak ni naše pačje škole političkog marketinga ne vode baš toliki bezveznjaci da tome ne bi mogli podučiti svoje polaznike. Ali, kada to naštrebano znanje izađe na usta Josipovića, Grabar Kitarović i Kujundžića dobije se rijeka beživotnih, još gore mrtvih fraza, toliko mrtvih da trenutno pouzdano nema ničega što toliko malo korespondira s realnim životom u Hrvatskoj od ove predsjedničke kampanje.
Izuzetak je jedino mladac Ivan Sinčić, koji se etablirao kao neka vrsta hajdučkog harambaše koji se suprotstavlja masovnim ovrhama i deložacijama, pa kada on zagrmi protiv banaka i ovršne mafije, ako to nije jedno isto, zvuči, razumije se, vrlo autentično i uvjerljivo. Ali, i tu ima jedno ali. Već se ranije čulo, a sada se potvrđuje, da Živi zid čiji je Sinčić predstavnik, na sumnjiv način selekcionira one kojima pruža pomoć, pa tu nisu poželjni članovi HDZ-a i SDP-a. Kažu “zidari“ da njih isključuju zato što su te dvije stranke rodonačelnici politike koja je i dovela do masovnih ovrha, što ajde stoji, ali da se zbog toga treba žigosati kao mrskog Turčina svakog njihovog člana, to baš nikako ne stoji. Još gore, ako Sinčić i njegovo društvo misle da na ovaj način uvode nekakav hajdučki socijalizam, možda su u pravu, ali uz jednu malu verbalnu i veliku sadržinsku dopunu. To je nacional-socijalizam.
Tako je i ovaj predsjednički kandidat samo uzvitlao mrtvu baru ove kampanje, ali ona je i dalje ostala mrtva bara, i u odnosu na nju svatko može izdvojiti barem jedan primjer nečeg životnijeg i relevantnijeg. Evo, moj je izbor nedavno osnivanje Radničke fronte, prve u ovoj zemlji – ne računajući usahle socijaliste koje je svojedobno pokrenuo i formatirao Stipe Šuvar – koja otvoreno zagovara ukidanje kapitalizma i izgradnju socijalizma. Nije tu još sve definirano i stavljeno u završno stanje. Fronta sebe ne smatra, barem zasad, političkom strankom, ali ako želi ući u parlament, a želi, sasvim je vjerojatno da će i to uskoro postati. Tako bi i u Hrvatskoj dijelom parlamentarne scene postala stranka koja otvoreno optira za socijalizam, što je već uhodana, a ponekad i vrlo uspješna i prosperitetna politička opcija u nizu evropskih zemalja (Grčka, Španjolska, Njemačka, Francuska, odnedavno i Slovenija..).
I to je prvo što ovdje treba markirati kao nešto od zglobnog značenja, prekretničko. Ako je svojedobno Ivan Pavao II, a to je bez obzira na silnu popularnost bio zapravo vrlo konzervativan papa, imao hrabrosti reći da su pravoslavni vjernici “drugo plućno krilo“ evropskog kontinenta, onda zvuči užasno anakrono što se u evropskoj svjetovnoj politici socijalističkoj ljevici još ne priznaje takav status. Ili se to čini krajnje mrzovoljno. Štoviše, nedavna povika što je za premijera jedne njemačke pokrajine izabran član Die Linkea budi i zebnju od obnove makartizma, iako je to endemski američka priča koja se nikada nije uspjela prenijeti u Evropu. Ali, je zato itekako prisutna u posljednjih dva i pol desetljeća u Hrvatskoj, gdje se i navodne socijaliste pribiva na križ, pa te strah pomisliti što će tek biti s ovima koji sebe tako i otvoreno zovu. Pa ipak, tek s pojavom lijeve socijalističke opcije Hrvatska zbiljski postaje članica Evropske unije, jer je EU, uz Latinsku Ameriku, sada najplodniji inkubator ideja kojima se preispituje današnji kapitalizam i traži njegova socijalistička alternativa.
Dijagnoza sadašnjeg stanja bolno je jednostavna. Otkako je 2008. počela ova kriza BDP se u Evropi vrti oko nule, primanja zaposlenih padaju, a samo profiti rastu. Dakle, u tih sedam-osam godina dobro su prošli samo kapitalisti, kojima je jedinima kriza išla na ruku, pa čovjek onda ima pravo sumnjati da su je i izazvali da bi bilo tako. Tome u prilog govori činjenica da oni danas više ne govore o potrebi klasnog mira između rada i kapitala, naprotiv sada ih čujete kako kažu, kao nekada borbeni sindikati, da je klasna borba realnost od koje ni oni ne bježe, jer će u toj borbi ionako pobijediti. Drugim riječima, ne radi se više o običnoj klasnoj borbi, nego o pravom klasnom ratu, što jasno proizlazi iz činjenice da je žrtava u tom ratu danomice sve više, to su one armije nezaposlenih, posebno mladih, kojih je puna južna Evropa. Sjeverna se još drži, ali pitanje je koliko će dugo.
Naravno, na ovako jasno postavljene ciljeve evropskih kapitalista ima smisla odgovoriti samo jednako jasnim ciljevima nove socijalističke ljevice. I ona to i čini, tražeći da se radnike, umjesto da ih se eksploatira kao prije nastanka radničkog pokreta, pozicionira u središte društvenog sistema. Ovdje je posebno zanimljivo ovo osmotriti iz našeg kuta, jer je kod nas svojedobno bilo baš tako –
radnik je nominalno bio u središtu sustava. Tko dulje pamti sjetit će se da su protivnici radničkog samoupravljanja govorili da će se ono brzo raspasti jer će radnici “pojesti akumulaciju“, kako se tada govorilo, što će reći raskućiti poduzeća u kojima rade. Pokazalo se da to nije bilo nimalo točno, naprotiv akumulacija je vrlo brzo rasla, ali je zanimljivo prisjetiti se toga iz kuta novijih događaja. Jer, današnji kapitalisti rade baš to, “jedu akumulaciju“, njihovi profiti, kako smo vidjeli, gutaju i plaće zaposlenih i razvoj nacionalnih ekonomija u cjelini.
I logično je da se onda i u Hrvatskoj pojavi socijalistička alternativa tome, pogotovo jer je ovdje, kao i u drugim ex-Yu zemljama, stvar dodatno traumatizirana i velikom privatizacijskom pljačkom devedesetih i kasnije. Neće to ići lako jer su tu pljačku proveli još uvijek dobro zaštićeni predatori, ali što je još mnogo gore amenovali su to domoljubnom vodicom i svi ostali, od političkih stranaka, sindikata, akademske zajednice, medija… do samih radnika. Ni sada stvari s tim ne stoje bogzna koliko bolje, ali evo pojavljuju se novi politički akteri, koji otvaraju pitanja kojih u ovoj predsjedničkoj kampanji nema. I u odnosu na koje ovi predsjednički izbori izgledaju, ne zna čovjek što bi drugo rekao, kao utrka četiri mrtvaca.
H-alter, 25.12.2014.
Peščanik.net, 28.12.2014.