Vučje krzno

Odluka je dakle da se promijeni glavni glumac jer blockbuster više ne ostvaruje zamišljeni profit, a novi lik mogao bi omekšati i samu horor radnju, pa da se gledaocima baš od svakog kadra više ne diže kosa na glavi. Tako je Hrvatska demokratska zajednica, nakon što je srušila Vladu koju je stvorila, potom i premijera kojega je dovukla iz Kanade, a onda svrgnula i predsjednika vlastite stranke, odlučila postati „pristojna, proevropska stranka“.

Pa su iz velikog maca raznoraznih stranačkih protuha, desničara i ustaša, izvukli asa, stanovitog Andreja Plenkovića, koji „dobro izgleda, pristojan je, uglađen, zastupa evropske vrijednosti“… I odlučili da samo dva mjeseca pred nove izbore uvjere konsterniranu javnost kako ono što je ta stranka bila koliko jučer, i svih proteklih 25 godina, više neće biti, i da će taj prevrat, duboki otklon od divljačkog desničarenja, fašizacije, povijesnog revizionizma, prokazivanja političkih protivnika, nasrtaja na manjine, uspješno i u kratkom roku provesti novi vođa. No prije promjene menija koji više ne nudi samo janjetinu s ražnja s komadima ljute kapule, nego jastoga na provansalski u vinu i prirodnim začinima, valjalo je naći krivca za sav kaos i stagniranje države proteklih nekoliko mjeseci koliko je HDZ s partnerima obnašao vlast.

I nije bilo teško, krivac je bio tu, na dohvat ruke – šef stranke, Tomislav Karamarko, izabran glasovima skoro sto tisuća članova samo koji mjesec ranije na unutarstranačkim izborima, dakako onako demokratski – kao jedini kandidat. Na fotografijama iz toga davnog vremena, to jest prije samo mjesec dana, iza Karamarka čvrsto su nagurani isti likovi, ministri i partijski prvaci, svi odlučni u obrani lika i djela svoga predsjednika, koji će pak već za koji dan postati stranački prognanik, krivac za svo rasulo partije, vlade, države. Doživio je tako Karamarko sudbinu svojih prethodnika, izbačen sa skupne, dirljive fotografije, sve po uzusima strogog partijskog totalitarizma koji podrazumijeva brze promjene preferencija, odricanje od jučerašnjeg voljenog vođe i nježnu odanost novom.

Na brzinu i u panici izmišljeni „projekt Plenković“ trebao bi sada tobože promjeniti identitet te stranke, te od razularene, profašističke grupacije do izbora u rujnu stvoriti pristojnu, demokršćansku stranku. Sve uz pomoć čovjeka koji prema tvrdnjama politbiroa HDZ-a predstavlja upravo samu negaciju te stranke. No može li Crvenkapica pobjediti vuka? Ili će prije biti da je Andrej Plenković originalni proizvod iste te partije, marketinški trik kojim se, nakon ozbiljnog političkog debakla HDZ-a, pokušava stvoriti iluziju o radikalnoj promjeni iz vulgarnog šovinizma, neoustaštva u nešto pristojno, na čelu s fino podšišanim i uglađenim novim vođom. Poslušnim vojnikom partije koja mu je omogućila birokratsku karijeru u evropskom parlamentu, i koji sada u temelje nove stranačke kuće ugrađuje i ministra kulture, na čiju profašističku kulturnu revoluciju ionako nije imao primjedbi. Štoviše, u svoj program svekolikog „okupljanja“ uključio je i sav ksenofobni ološ iz HDZ-ovih partnerskih stranaka.

Stoga nije nipošto slučajno da je čitav taj groteskni estetski zahvat predvodio stari partijski jastreb, Vladimir Šeks, čovjek odgovoran za aboliranje optuženika za najstrašnije ratne zločine nad srpskim civilima u Pakračkoj Poljani. HDZ-u se, naime, ratni zločini podrazumijevaju, baš kao i mafijaška privatizacija devedesetih, koja je označila početak privredne i socijalne destrukcije zemlje. Kako onda vjerovati da, uz radikalno desnu, postoji i tobožnja građanska struja u hadezeu, ako im je svima zajednička duboka vjera u mučnu ostavštinu diktatora Franje Tuđmana? Što je to građansko i civilizirano u izjavama toga Plenkovića, kojima papagajski ponavlja riječi svoga prethodnika, kako će se oslanjati isključivo na Tuđmanovu „politiku pomirbe“, a koja je i dovela do dubokih i trajnih društvenih podjela? Budući da je Otac Domovine ideološku „pomirbu“ provodio uz pomoć tajne policije, prisluškivanjem i difamacijama nezavisnih novinara, intelektualca i progonom „neprijatelje države“.

Zato je, eto, taj Plenković isti truli sadržaj u novom pakovanju, kozmetički proizvod stranke koja će se „radikalno promjeniti“, e da bi ostala ista. Uostalom, dok on demagoški frazira o promjenama, članstvo na terenu drži isti, ogavni profašistički kurs. Tako su novu rivu na periferiji Šibenika Plenkovićevi stranački drugovi upravo krstili imenom Mile Budaka, ministra kulture u nacističkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj i pisca rasnih zakona, zločinca koji je upravo Šibenik prodao Mussoliniju. Eno ga sada na mjestu srušenog spomenika tamošnjim antifišistima koji su izginuli kako bi se Šibenik i čitava Dalmacija vratili Hrvatskoj. Je li onda Budak prava mjera hadezeova hrvatstva? Kao i sadašnji ministar kulture, jako omiljen u stranci, a čiji revizionizam i veličanje ustaškog pokreta nimalo ne smetaju novom mogućem vođi HDZ-a. Utoliko je posve nevažno nosi li predsjednik te stranke jeftino ili brendirano odijelo. Uvijek je, naime, riječ o mimikriji. O prikrivanju izvorno vučjeg krzna.

Mladina, 08.07.2016.

Peščanik.net, 08.07.2016.