Foto: Marko Miletić/Mašina
Foto: Marko Miletić/Mašina

Studentkinje i studenti koji žive u studentskom domu Studentski grad od 20. juna do 1. avgusta 2020. godine primorani su da se isele iz svojih soba kako bi ih ustupili učesnicima Univerzijade koja bi trebalo da se održi u Beogradu tokom letnjih meseci. Uprkos lažnim obećanjima uprave domova da će svim stanarima biti obezbeđen alternativni smeštaj, izvesno je da će se studenti iz Studentskog grada na mesec i po dana tokom leta naći na ulici.

Izbacivanje studenata na ulicu zbog Univerzijade proglašeno je projektom od nacionalnog značaja, iako je jedini nacionalni značaj koji studenti mogu da primete pronevera novca namenjenog ovom projektu od strane državnih funkcionera. Iako će neko iz ovog projekta izaći sa dosta novca i samozadovoljnih hvaljenja o organizaciji jednog velikog sportskog događaja, sve što će studentima Univerzijada doneti jeste izbacivanje na ulicu, pomeranje ispitnih rokova u neadekvatne termine i otvaranje prostora za dalje urušavanje studentskih prava, prava na obrazovanje i prava na dom.

Direktor Studentskog grada Goran Minić rekao je da će studentima koji žive u Studentskom gradu i tokom leta biti ponuđen smeštaj u nekom od preostalih deset studentskih domova u Beogradu. Međutim, da je ovakva izjava samo laž čiji je cilj da predupredi uznemirenost slabo obaveštene javnosti, jasno je iz činjenice da u drugim domovima nema dovoljno smeštajnog kapaciteta da se smesti oko 4.500 studenata, koliko ih živi u Studentskom gradu.

Dakle, kriterijumi po kojima bi neko od studenata završio u kategoriji privremenih beskućnika ili u kategoriji privremeno premeštenog stanara, stanarima Studentskog grada još uvek nisu poznati, a sve i da takvi kriterijumi postoje, oni ne bi mogli uspešno da obezbede smeštaj svim studentima kojima je neophodan. Ne zaboravimo i na besmislenost zamisli da se studenti iseljavaju iz domova da bi se mesec i po dana kasnije ponovo useljavali, umesto da se alternativni smeštaj obezbedi učesnicima Univerzijade, koji će svakako morati negde da donesu svoje kofere i mnogo manji bagaž od prtljaga nekoga ko treba da premešta tamo-vamo sve svoje stvari koje su mu potrebne ne za dvonedeljno putovanje, već za svakodnevni život. Dodajmo na to činjenicu da je predviđeno da se ovo seljakanje 4.500 studenata odvija za vreme ispitnih rokova, koji su pomereni za kraj maja i početak juna, pa zatim ponovo u avgustovskom roku.

Na prošlim Univerzitetskim igrama koje su se održale u Beogradu, 2009. godine, za ove potrebe bilo je izgrađeno posebno naselje Belvil, koje je potom prodato iako je moglo poslužiti brojnim društveno odgovornijim funkcijama (npr. kao socijalni stanovi, studentski dom, dom za nezbrinutu decu ili smeštaj za razne manifestacije tipa Univerzijade itd). Čak je i rektorka Univerziteta u Beogradu Ivanka Popović iskazala zabrinutost oko neozbiljnosti planova za održavanje ovogodišnje Univerzijade.

Umesto da se ove godine učesnici Univerzijade smeste u sličan adekvatan smeštaj, umesto da se pokrene izgradnja sličnog objekta, koji bi nakon toga mogao biti ustupljen svim stanovnicima Srbije koji nemaju dom, pa da se time konačno pokrene politika socijalnog stanovanja koja ne postoji u državi u kojoj javni-privatni izvršitelji izbacuju ljude na ulicu iz svog jedinog doma zarad sopstvenog bogaćenja, umesto da se učesnici Univerzijade smeste u srednjoškolske učeničke domove koji su preko leta prazni i izdaju se turistima, umesto da se ustupanje soba na mesec i po dana zatraži od vlasnika hotela u Srbiji, ono se zahteva od studenata koji nemaju gde drugde da žive za vreme spremanja ispita, od studenata koji rade u Beogradu da bi zaradili još novca neophodnog za egzistenciju pored bedne studentske stipendije koja kasni i po šest meseci, od studenata koji možda nemaju mogućnost da se vrate u svoje porodične domove, od studenata koji su još jedini uspeli da zadrže neotuđeno pravo na dom, zaostavštinu jugoslovenskog socijalizma.

Iako ukazujemo na postojeće alternativne smeštaje za učesnike Univerzijade, u slučaju da se njihova dostupnost iz bilo kog razloga ne može obezbediti, odlučno stojimo iza stava da ako država nema kapaciteta za smeštaj sopstvenih studenata, ne treba da bude organizator Univerzijade.

Pomeranje ispitnih rokova izazvalo je negodovanje i onih studenata Univerziteta u Beogradu koje pitanje iseljavanja ne pogađa neposredno. Studenti izražavaju nezadovoljstvo zbog toga što su im ispitni rokovi pomereni odmah posle završetka predavanja i negde čak i za vreme predavanja, ističući da nemaju dovoljno vremena da spreme ispite za predviđen rok. S druge strane, na nekim fakultetima, na primer, na Fakultetu dramskih umetnosti, ispitni rokovi nisu pomereni, te je studentima tog fakulteta koji su stanari Studentskog grada otežano da prisustvuju junskom ispitnom roku. Dakle odluka o pomeranje letnjih ispitnih rokova za maj teško da će ikome omogućiti uobičajeno polaganje ispita, ona je pre početak lanca u kom će studenti padati ispite, biti primorani da ih prenose, padati sa budžeta i tako dovesti svoju mogućnost da studiraju u pitanje.

Da je Univerzijada projekat od nacionalnog značaja može se često čuti od onih koji su odgovorni za njeno organizovanje. Međutim šta zapravo znači ova fraza, i čiji je zaista „nacionalni interes“? Kako, dakle, organizovanje univerzitetskih sportskih igara doprinosi građanima Srbije?

Organizovanje velikih događaja u nekim slučajevima zaista može doprineti boljem životu u nekim gradovima ukoliko se država odluči da taj događaj iskoristi kao povod za poboljšanje infrastrukture grada, unapređivanjem mreže gradskog prevoza, izgradnjom stambenih objekata koji bi se kasnije koristili za programe socijalnog stanovanja (kao što Belvil to nije postao), izgradnjom sportskih terena ukoliko ih grad već nema. Kako se naša država nije odlučila ni za jedan od ovih poteza, „korist“ od organizovanja Univerzijade svodi se na priliv novca koji će strani učesnici trošiti u našem gradu i na možda porast ugleda Beograda i pažnje koja će biti na njega usmerena kao organizatora međunarodnog događaja. Međutim, kako se ugled ne jede, a od dvonedeljnog porasta turizma se još ni jedna zemlja nije obogatila, korist za prosečnog građanina od ovog događaja praktično ne postoji. Ali ako mi nemamo koristi od ovog „nacionalnog projekta“, mora da neki deo te nacije ipak ima. Kako smo saznali kroz brojne afere, taj deo nacije ipak nije onaj koji prima neredovne prosečne plate, već onaj koji ubira profite.

Siniša Jasnić, koji se nalazio na funkciji predsednika Univerzitetskog sportskog saveza Srbije (USSS) i direktora preduzeća Evropske univerzitetske igre 2020, nalazi se u pritvoru zbog razotkrivenih malverzacija sa novcem namenjenim Univerzijadi. Jasnićevo preduzeće trebalo je da plati 573.000 evra državnog novca za izradu master plana za studentske igre u Beogradu. Međutim, ispostavilo se da je autor ovog master plana, Srđan Bošković, dobio samo dogovorenih 30.000 evra, dok je 523.000 završilo na računu jedne novosadske firme, čiji je vlasnik Jasnićev prijatelj i koja nema veze sa organizovanjem Univerzijade, što jasno ukazuje na to da je ova firma samo poslužila da se preko nje „opere“ državni novac. Siniša Jasnić je nakon razotkrivene afere završio u pritvoru, a državljani Srbije, stanari Studentskog grada i učesnici Univerzijade ovaj proneveren novac nikada neće videti.

Pored Jasnićevog nelegalno osnovanog preduzeća, postoji još jedno preduzeće koje je osnovala Skupština USSS-a, koja jedina po zakonu i statutu to može i da uradi. Ipak, umesto da se ovo preduzeće koristi za potrebe organizovanja Univerzijade, vlada je osnovala treće preduzeće na čijem se čelu nalazi Predrag Jušković, doskorašnji upravnik Četvrtog bloka u Studentskom gradu i istaknuti član Srpske napredne stranke, koji se nalazi u direktnom sukobu interesa, budući da, umesto da zaštiti stanare doma od izbacivanja na ulicu, učestvuje u sramnom iseljavanju zarad pranja Jasnićeve i ko zna čije još pljačke.

Zbog ovako velikog „nacionalnog“ interesa, upravnici domova vrlo su nervozni povodom organizovanja studenata oko sprečavanja sopstvenog iseljenja, zovu pojedine studente na razgovor i šalju redare da skidaju plakate koji služe za obaveštavanje studenata o organizaciji u pružanju otpora. Međutim, Uprava Studentskog grada, Vlada Republike Srbije, Ministarstvo sporta i omladine zaista treba da se pomire sa tim da nas ne zanima koliko će se postideti pred Međunarodnim olimpijskim komitetom i celim svetom ako budu morali da otkažu Univerzijadu usled nenalaženja alternativnog smeštaja za učesnike. Pred sopstvenim studentima već treba da ih je sramota.

Radne omladinske brigade su 1948. godine počele izgradnju Studentskog grada koji je u završnom stadijumu bio već dve godine kasnije. Sam ovaj podatak prkosi današnjoj situaciji u kojoj nam se nameće vizija da je stanovanje u studentskim domovima nešto poklonjeno onima koji su bili dovoljno vredni i radni da zasluže privilegiju da budu rasterećeni materijalnih brige (barem po pitanju stanovanja i ishrane) tokom studiranja. Dakle ono što je delo ruku samih studenata, danas se javlja kao državna milostinja onim vrednim siromašnima, dok su oni drugi koji nisu dovoljno vredni, svoje siromaštvo ipak zaslužili (pritom glavni kriterijum za dobijanje doma nije teška materijalna situacija, već uspeh u obrazovanju). Izrazito se protivimo ovakvoj logici i upozoravamo da je ona put ka gubljenju postojećih prava.

Obrazovanje ne sme postati privilegija bogatih, pravo na smeštaj u domu je tu da obezbedi jednakost u pristupu obrazovanju, a u odluci da se studenti izbace iz doma radi Univerzijade prepoznajemo nebrigu države za studente i obrazovanje koja će nas odvesti u mnogo gore scenarije od dvomesečnog beskućništva u gradu u kom studiramo. Zato je važno da se organizujemo i odbranimo svoja prava, i damo državi do znanja da se bitke sa studentima neće tako lako voditi. Samo u proteklih godinu i po dana, na primer, doneta je odluka da se za ispite koji se prenose u narednu godinu plaća puna cena ESPB boda (a ne umanjena kako je to bilo ranije), a od 2018. godine može se samo jednom ista godina upisati na teret budžeta (znači više se ne može studirati više od jednog fakulteta, niti studenti mogu da odustanu od jednog i upišu drugi fakultet, a da tu godinu ne plaćaju).

Ukratko – nemate pravo na grešku, ko greši ostaje pregažen u prašini. Nema razloga da verujemo da se ova tendencija ne nastavlja, naročito ako pogledamo činjenicu da je u većini evropskih zemalja, obrazovanje još nepristupačnije nego kod nas (na primer, čak i u Nemačkoj u kojoj je obrazovanje besplatno, troškovi života studiranja u gradu u kojem niste rođeni su toliko veliki, da to većina stanovništva ne može priuštiti). Dakle, sve što imamo, može nam biti oduzeto, zato je važno da budemo odlučni u stavu da svi zaslužuju priliku da studiraju (i to u ljudskim uslovima), kao što bi svi ljudi trebalo da imaju krov nad glavom, hranu i ostale osnovne potrepštine koje će im omogućiti da vode život dostojan čoveka.

Zato pozivamo javnost i ostale studente da nas podrže u našoj borbi. Mi se već organizujemo, u sredu, 26. februara u 19h održaćemo sastanak na klupicama u Studenjaku preko puta Doma kulture. Pripremamo peticiju, proteste, i spremni smo na radikalnije mere. Pozivamo na solidarnost, jer je to naša najveća snaga. Pridružite nam se, podržite nas!

Stanarke i stanari Studentskog grada, Mašina, 24.02.2020.

Peščanik.net, 27.02.2020.