Zdravko Grebo (30.7.1947 – 29.1.2019)

Zdravko Grebo

Zdravko Grebo, foto: Vesna Anđić/RSE

Iz poslednjeg razgovora za emisiju Most RSE Omera Karabega 3.9.2017.

… Ovih dana se slavi rođendan Povelje Kulina bana. Čiji original naravno nemamo u Bosni i Hercegovini. Nemamo čak ni dozvolu od Ruske akademije nauka i umjetnosti, gdje se nalazi original, da ono što se patetično naziva rodnim listom Bosne i Hercegovine – ne volim ja te priče o osam stotina godina itd – bude privremeno ovdje izloženo. Ali eto, ovih dana slavimo 828 godina Povelje Kulina bana i ponovo kukamo što nemamo original. Nemamo ni original Dejtonskog sporazuma, pa opet nikom ništa.

I još nešto, čekajući da počnemo ovaj naš razgovor po treći put slušam konferenciju za štampu ministra sigurnosti Dragana Mektića – naglašavam, ministra sigurnosti – koji kaže da je Bosna i Hercegovina, ovo je doslovan citat, razvaljena država. Odgovara mu glavna državna tužiteljica koja kaže da će protiv njega podnijeti krivičnu prijavu. To je nešto što je na granici ne znam čega: uma, zauma i bog te pita šta. Ovo je zemlja čuda.

… Osim Zagreba i Beograda – kao aktere političkih procesa, kao inspiratore, koordinatore, dirigente, pa onda i sudije ovdje imamo i Rusiju i Tursku, imamo našeg, kako ga zovu, dragog prijatelja Erdogana. A s vremena na vrijeme prisutni su i Njemačka, Engleska i SAD. Naravno, kad im padnemo na pamet i kada uopšte hoće nešto ovdje da uređuju.

… U Hadžićima je izgrađeno veliko turističko naselje sa tendencijom da se proširi na opštinu Trnovo. Dakle, ne radi se više o masovnoj posjeti turista iz arapskih zemalja, kako političari vole to da zovu, već i o građenju naselja. Jedan od rijetkih mudrih ljudi iz bosanskohercegovačke akademske zajednice profesor Esad Duraković govori o masovnoj kupovini grunta.

Dakle, Arapi kupuju grunt. Navodno kupuju zbog šuma i vode. Bilo kako bilo, samo slijep čovjek ne može primjetiti da je i na ulicama Sarajeva ogromna masa tih ljudi koji meni ne smetaju zbog načina odijevanja, niti su oni ispod hidžaba i burki skriveni ISIL-ovci, nego zato što je to kulturološki zaista neki drugi svijet. Ako oni kupuju zemlju i kuće, to ne može biti bez nekog pravog razloga. Tu i tamo se o tome otvara dijalog.

Međutim, uvijek je odgovor da je to islamofobični pristup, da se diže prašina, da nikakve opasnosti nema i da je to izmišljena tema. Indikativno je bilo i držanje Islamske zajednice, posebno reisa emeritusa, za razliku od reisa Kavazovića koji je u tome mnogo suzdržaniji.

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović je prije nekih šest mjeseci rekla da postoji ozbiljna opasnost da na hiljade ljudi koji su bili na ratištu u Siriji dođu u Bosnu i Hercegovinu i da to bitno ugrožava sigurnost Hrvatske. Nedavno je ministar spoljnih poslova Austrije gospodin Sebastijan Kurc rekao da u Bosni i Hercegovini postoje nekakve hidžabske sponzoruše, da se u Sarajevu i Prištini ženama plaća da nose mahramu ili hidžab ili nikab, kako god hoćete. I na kraju je sasvim skoro predsjednik Miloš Zeman poentirao izjavom da, kada ISIL izgubi teritoriju u Siriji ili Iraku, eto njih nazad u Bosnu i Hercegovinu.

Sve su to poprilične fantazmagorije i izmišljene priče u politikantske svrhe, bilo zbog evropskih kriza, bilo zbog najezde populizma u Mađarskoj, Češkoj i Poljskoj. Sve te priče služe i za neke druge svrhe. Međutim, gdje ja tu vidim opasnost. Ni Kolinda Grabar Kitarović, ni Sebastijan Kurc, ni Zeman nisu ljudi koji su pali s Marsa. Ta priča negdje postoji.

Predsjednica Grabar Kitarović je NATO čovjek, ona je tamo službovala i platu zarađivala. To je neko došapnuo i to je postala tema. Da li je to realna opasnost? Jeste neka, a koliko je velika – tek predstoji da se utvrdi. Nečeg tu ima. Postoji koncentracija u centralnoj Bosni i u Sarajevu. Ti ljudi dolaze ovdje ne da bi uživali u vodopadu Kravice ili u šumama Jahorine, nego tu postoje i neki drugi razlozi.

… Dobro se sjećam kada je Dodik najavio da će navijati za Bosnu i Hercegovinu kada ona bude igrala protiv Turske. Ali nije održao obećanje. Ja sam ga čekao sa bosanskohercegovačkom zastavom na sjeveru stadiona Koševo, a čovjek ne dođe da navija protiv Turske. Na stadionu sam vidio i turske zastave kao znak podrške reprezentaciji Bosne i Hercegovine, što je apsolutno suludo.

A kad je riječ o patriotizmu, ja sam nekada davno u svojoj suludoj naivnosti vjerovao da bi nam upravo patriotizam mogao otvoriti put iz ove bijede u kojoj živimo. Znate onu sentencu da je bolji užasan kraj nego užas bez kraja, a ovo kod nas je stvarno užas kome se kraj ne nazire.

Svojevremeno je guru evropske, a možda i svjetske političke filozofije, Jirgen Habermas govorio o ustavnom patriotizmu. To je lojalnost prema ustavnom uređenju države čiji si državljanin. I vjerovatno bi bez velikih problema svaki građanin Bosne i Hercegovine mogao da kaže da je državljanin ove države ne prestajući time da budem Bošnjak, Srbin, Hrvat, musliman, katolik ili pravoslavac. Ne vidim zašto bi to moglo biti u suprotnosti sa takozvanim vitalnim interesima bilo kog religijskog kolektiviteta, što se u Bosni i Hercegovini ravna sa nacionalnim.

… Skoro svi koji imaju moć – političari koji se hvastaju da su legitimni predstavnici svojih naroda, zločinačke organizacije i tajkuni – rade iz petnih žila da tu pocjepanu i podijeljenu Bosnu i Hercegovinu latentno drže pod visokom temperaturom. Jedini način da se to promijeni je da ljudi počnu glasati onako kako žive.

Zašto bi siromašni Bošnjak dugovao lojalnost bosanskom tajkunu koji ga temeljno eksploatiše? Isto to važi i za siromašnog srpskog seljaka, a o Hercegovini da i ne govorimo. Zašto ljudi ne bi mogli da uspostavljaju političke saveze po horizontalnoj liniji.

Dakle, ako sam ja siromašan, onda sam solidaran sa siromahom iz Bijeljine ili Gacka. Zasto se tako ne bi ponašali i penzioneri i demobilisani borci? Zašto bi siromah žrtvovao svoju bijedu da bi neko živio u dženetu ili raju ovde na zemlji. O takvom patriotizmu ja govorim. Takav patriotizam je u nekom začetku možda postojao u onoj posljednjoj zajedničkoj državi.

… Meni je stalo do Bosne i Hercegovine i to izgovaram punim ustima. Međutim, ironično govoreći, i ovim ljudima o kojima smo govorili i koji su najveće štetočine – i njima je stalo do Bosne i Hercegovine, odnosno njima je stalo do njihovog dijela Bosne i Hercegovine. Oni žele etnički čiste prostore na kojima mogu suvereno vladati. Republika Srpska manje-više to već jeste.

HDZ-u i Hrvatskom narodnom saboru stalo je do njihovog dijela Bosne i Hercegovine, a to je zapadna Hercegovina, jer oni ne haju za Hrvate u centralnoj Bosni, pogotovo ne za one u Posavini. A tu je i nikada usahla nada da je moguće formirati nekakvu bošnjačku državu ili muslimaniju. Naravno, svako iz SDA i Stranke za bolju budućnost će vam reći da to nije njihov plan. Međutim, jeste. Svi oni hoće svoj dio Bosne i Hercegovine u kome će biti suvereni – i ekonomski, i politički, i kulturološki. Njima je u tom smislu stalo do Bosne i Hercegovine. Sumnjam da je bilo kome u Beogradu i Zagrebu baš previše stalo da se Republika Srpska i zapadna Hercegovina i formalno pripoje Srbiji i Hrvatskoj.

U krajnjoj liniji – da ne pričam sada teške priče o ratnim zločinima, masovnim silovanjima i koncentracionim logorima – vladari rata su, uz naravno inostranu pomoć, obavili svoj posao. Cilj ogromnih, nezamislivih zločina koji su se desili u Bosni i Hercegovini je ostvaren. Krvavi kusur raspada Jugoslavije je ovdje plaćen. Oni su ostvarili etnički čiste teritorije bilo tako što su poubijali ljude, bilo tako što su ih natjerali da postanu raseljena lica ili izbjeglice. Taj posao je završen.

Bosna i Hercegovina je etnički podijeljena. Kad to kažem, ne mislim samo na zapadni Mostar i Banjaluku, već govorim i o Sarajevu. O kakvoj to stogodišnjoj multikulturnoj i multietničkoj Bosni danas govorimo? Trebaće puno truda mnogih generacija, mnogo krvi, znoja i suza – kako je rekao Vinston Čerčil – da se nešto takvo ponovo stvori u Bosni i Hercegovini.

Radio Slobodna Evropa, 03.09.2017.

Peščanik.net, 02.02.2019.